Za njih dvojicu Haško tužilaštvo podnijelo je zahtjeve za proširenje optužnice , tereteći ih i za masovna silovanja žena na području Višegrada.
Svako proljeće nakon 1995. u Bosni i Hercegovini dani su sjećanja na početak krvavog rata i još neprebrojane žrtve. Obilježavaju se godišnjice i mjesta stratišta. Tako je ove godine i u Višegradu, gdje su se rodbina, prijatelji i preživjeli okupili da odaju poštu ubijenim civilima u Pionirskoj ulici i polože cvijeće na zidove kuće - grobnice porodice Omeragić.
Među prvima došao je Ramo Kurspahić, iz sela Koritnik, čiji su rođaci i prijatelji ubijeni u toj kući:
„Oni su njih povezli autobusima da ih voze za Kladanj, negdje dole. Međutim, izbušio im je gume jedna komšija Ibrilović, pa si ih onda smjestili ovdje u školu i onda su ih navečer utjerali u ovu kuću ovdje i onda su ih sve redom pobili, bacali bombe, zapalili kuću, zapalili ih žive, ubacili neke plinove, ne znam šta.“
Za zločin u Pionirskoj ulici u Višegradu optuženi su Milan i Sredoje Lukić koji se terete da su odgovorni za zarobljavanje i spaljivanje preko 70 Bošnjaka - žena djece i staraca, te još njih 70 u drugoj kući u naselju Bikavac. Neki od preživjelih koji su željeli ostati anonimni i danas se sjećaju zločina u kući Omeragića u Pionirskoj ulici:
„Ovaj je narod, žene i djeca, nastradali smo. Ja sam bila sa svojim djetetom, i još je jedna žena bila sa svojim djetetom. Dvojica su ljudi, oni su umrli od tih posljedica. Meni je to užas, meni je srce ovoliko evo kad je izađem, pogledam - nigdi mog nikog živa.“
„Prije nego što će nam se ovo dogoditi, prvo su nam uzeli pare, zlato u Jusufa Memića kući i skidali gole, izvodili pojedine na silovanje. Poslije su nas pretjerali u ovu ovdje kuću. Onda smo ovdje doživjeli isto tako maltretiranja i genocide svakakve. Poslije su oni zapalili, bacili su kao bombu i pucali rafalom. Skočila sam ovdje na ovaj prozor dok je pucao na drugi prozor, eno zohve đe sam onde pod njom bila, otišla sam niz potok i u kanalizaciju. I u kanalizaciji sam bila tri dana i tri noći. Ucrvala mi se rana na ruci. Otale sam izišla.“
Za ratni zločin u Višegradu Haški tribunal na 15 godina zatvora osudio je pravosnažno Mitra Vasiljevića, a na suđenje čekaju Milan i Sredoje Lukić za koje je Tužilštvo zatražilo i proširenje optužnice. Lukići su prvobitno optuženi za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, te ubistvo, nečovječna djela, okrutno postupanje i istrijebljenje. Tužilaštvo je podnijelo zahtjev za proširenje optužnice tereteći ih za masovna silovanja žena na području Višegrada.
U obrazloženju zahtjeva se navodi da dokazi ukazuju da su Lukići u periodu od 1992. do 1995. bili uključeni u planiranje, pomaganje ili podsticanje silovanja, stavljanja u ropstvo i mučenja u zatočeničkim centrima ili drugim mjestima u i oko Višegrada. Portparol Tužilaštva u Hagu Olga Kavran kaže:
„Tražili su izmenu optužnice kako bi se uključile i tačke vezane za silovanja. U svom obrazloženju je Tužilaštvo u podnesku reklo da su to dokazi do kojih se došlo - delimično su postojali i ranije, a delimično se do njih došlo u trenutku kada se radila istraga vezano za odbranu alibijem na koji se optuženi poziva, dakle kada je Tužilaštvo počelo da se bavi ispitivanjem toga što je on tvrdio - da nije bio prisutan određenom mestu. Onda je došlo do dodatnih dokaza vezano za silovanje, pa je tako jedna svedokinja tvrdila da on ne samo da nije bio prisutan već da je ona silovana tri puta u toku tog istog dana. Ja to samo navodim kao jedan od primera.“
Novinari Balkanske istraživačke mreže u više navrata pisali su i upozoravali na svjedočenja žena žrtava iz Višegrada da Milan i Sredoje Lukić nisu optuženi za ovaj zločin. Novinar Justice raporta Nidžara Ahmetašević kaže da su o masovnim silovanjima u Višegradu saznali iz svjedočenja žrtava, ali da o tome postoje i pisani dokazi:
„Izvještaji UN-a iz 1992. godine u kojima se spominju masovna silovanja žena u Višegradu, u kojima se spominje objekat Vilina vlas. Taj objekat je bio korišten kao sjedište za jedinicu Milan Lukića, paravojnu formaciju Beli vukovi ili ose. Također smo uspjeli doći do knjiga koje su objavljene na temu silovanje žena za vrijeme rata u BiH. Jedna od njih je i knjiga Alexandre Stiglmayer koja je bila i sagovornica Justice raporta i koja nam je dala podatke koje je ona prikupila. Međutim, ono što je svakako za nas bilo najvrijednije da smo mi našli žene koje su lično nama rekle da one jesu bile žrtve silovanja direktno Milana ili Sredoja Lukića, ili nekoga od njihovih vojnika, da su bile zatočene u Vilinoj vlasi. Neke žene su bile zatočene kratak vremenski period, neke su tamo ostajale i više od mjesec dana.“
U obrazloženju zahtjeva Tužilštvo navodi da su i sami imali kontakte sa ženama žrtvama Milana i Sredoja Lukića koje nisu željele da svjedoče u sudnici izražavajući strah da još jednom, kako se navodi, budu u prostoriji sa optuženima, te zbog predrasuda o silovanim ženama u javnosti. Novinarka Ahmetašević, međutim, vjeruje kako će žrtve ipak naći snage da se pojave kao svjedoci ukoliko optužnica protiv Lukića bude proširena:
„Ja se nadam da ova činjenica da su one sad podnijele zahtjev da prošire optužnicu - u obrazloženju također stoji da su neke od tih svjedokinja pristale ipak svjedočiti - da to znači da više ne postoje predrasude, barem u ovoj državi, prema ženama koje su bile žrtve tako užasnih zločina kao što je masovno silovanje.“
Odluku o proširenju optužnice protiv Sredoja i Milana Lukića Haški tribunal donijeće naknadno. Ukoliko prijedlog o proširenju bude prihvaćen, biće to treći put da se njihova optužnica mijenja od 1997. godine kada je podignuta. Milan Lukić uhapšen je u Argentini u ljeto 2005. godine, a Sredoje se iste godine predao vlastima RS-a nakon godina skrivanja u Rusiji.
