“On je poginuo, lično poginuo. Ušao je vojnik njihov i sa vrata je iz rafala pucao u njih i dvojicu, trojicu ranio. Moj sin je bio isto tu ranjen i poslije je odatle odveden, negdje su ga odatle odveli. A muž je - nije dugo bio, možda kažu dva-tri dana - je podlago tim ranama. U Čelopeku. Ja sam razočarana. Kako mogu imati takav osjećaj da, recimo, toliko ljudi poginulo i šta su radili s njima, a da tako malu kaznu dobiju! To samo mi možemo zamišljati koji smo pogođeni tijem slučajem, a ovi - njima je svejedno kako je to bilo i da li je pravda, da li nije. Ali, sve u svemu, nije pravda zadovoljena - ni slučajno.“
Sličnog je mišljenja i poslanik u državnom parlamentu BiH Sadik Ahmetović, sam iz Srebrenice, koji ističe da je izrečena kazna nesrazmjerna učinjenom zločinu u Zvorniku:
„Malo godina za tako veliki zločin koji se desio na području Zvornika imajući u vidu da je to zločin čisto zločin nad civilima u Zvorniku odmah s početka rata u BiH.“
Tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević najavio je da će podnijeti žalbu na današnju presudu i da će se zalagati za maksimalne kazne od 20 godina zatvora, koje su i predviđene Krivičnim zakonom Srbije za djela ratnog zločina. Otuda i nezadovoljstvo žrtva i njihovih porodica koje očekuju da kazne budu daleko veće, pojašnjava bosanskohercegovački pravni ekspert Miroslav Mikeš:
„Sudovi u Srbiji kada sude za ratne zločine primjenjuju pravilo koje bi u suštini i moralo da bude. To je da se uvijek sudi po krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U to vrijeme najveća kazna zatvora bila je 20 godina, za razliku od sadašnjeg zakona u kojim je do 40 godina. I onda oni koji nisu dovoljno upoznati sa tom teorijom krivičnog procesnog prava smatraju da te kazne mogu da idu do 40 godina, ali one objektivno ne mogu jer je u vrijeme izvršenja maksimalna kazna bila 20 godina. Ali u kontekstu svega što se događalo u Zvorniku i uloge tih optuženih, ja pretpostavljam da će Vrhovni sud vjerovatno uzeti u obzir sve to i uvažiti žalbu tužioca.“
Iako su presude zvorničkim “Žutim osama” u BiH dočekane sa neodobravanjem, one ipak mogu biti i znak pomirenja naroda u regionu, kaže šef Biroa Vlade RS-a za odnose sa Haškim tribunalom Jovan Spaić, jer počinioci zločina ipak odgovaraju:
„Ovu presudu mogu komentarisati i sa aspekta nekog pomirenja na prostorima bivše Jugoslavije i Balkana, kako već to ko hoće da nazove. Nesumnjivo je da će počionici krivičnih djela ratnog zločina morati da odgovaraju u sudskim postupcima. To je jednostavno ne samo pravna obaveza, to je ljudska obaveza - i svi oni koji su nešto počinili, oni će se naći pred sudom ovim ili onim. Da li će ljudi biti zadovoljni sa kaznama ili neće, to je već stvar nečeg drugog, ali u RS-u postoji jedno već dobro poznato političko opredjeljenje Narodne skupštine RS, Vlade RS da se počinioci krivičnih djela bilo gdje da su počinili izvedu pred sud i odgovaraju za ono što su počinili.“
Suđenje pripadnicima jedinice "Žute ose" počelo u novembru 2005. godine, a prvi je predmet koji je Tužilaštvu za ratne zločine Srbije ustupio Haški tribunal.
