Na samom početku razgovora koji smo obavili 1. oktobra 2004. godine, premijer Vojislav Koštunica je priznao ono što je bilo očigledno – čak i ako Srbija uspije da uhapsi dvadesetak bjegunaca koji se kriju na njenoj i teritoriji Republike Srpske, saradnja Beograda sa Sudom će se ocjenjivati samo na osnovu spremnosti Srbije da uhapsi i izruči Ratka Mladića. Radovan Karadžić, drugi najvažniji bjegunac, smatra se problemom Republike Srpske i NATO.
Koštunica mi je rekao – kao i Vujović pet mjeseci ranije – da čini sve što je u njegovoj moći da locira i uhapsi Mladića i ostale bjegunce, izuzev četiri generala optužena za zločine na Kosovu. „Uhapsiti generale bi bilo politički pogrešno“, objašnjavao je, „imajući u vidu budući status Kosova. Vlada je svjesna neophodnosti saradnje sa Sudom, ali isto tako mora da vodi računa i o političkoj situaciji u zemlji“.
Informisala sam Koštunicu o tome da imamo uznemiravajuće vijesti: da Vlada Srbije ne čini ništa da uhapsi Mladića jer ima namjeru da u zamjenu za njegovu predaju traži garancije od međunarodne zajednice da Kosovo ostane integralni dio Srbije. Koštunica se na to nasmijao.
Tražila sam da blokira isplatu penzije Mladiću. Odmah je konsultovao svoje savjetnike, koji su mu rekli da je to nemoguće, jer lokalni zakoni ne predviđaju tako nešto. Činilo mi se potpuno apsurdnim da čovjek optužen za ratne zločine ogromnih razmjera hoda okolo slobodan i da uz to regularno podiže svoju penziju. Kakva je to vlada koja priznaje da ne može da zaledi bankovni račun optuženog za zločine ili da njegove prihode stavi na poseban račun dok se slučaj ne rasvijetli? Kakva je to vlada koja ne hapsi optuženog za ratne zločine, već ga ljubazno moli da se preda sam? Taj iskrivljeni svijet je upravo ono što je Vojislav Koštunica tražio da Sud prihvati.
U oktobru je Sud imao veliku sreću – naš istražiteljski tim je dobio informaciju o tome gdje se krije Ljubiša Beara, u vojsci Republike Srpske podređen Mladiću i optužen za genocid, ubistva, okupaciju tuđe teritorije i etničko čišćenje u Srebrenici, odnosno masakr 8.000 muslimana. Odmah smo o tome obavijestili vlasti u Beogradu i za svaki slučaj Vašington. Ako su srpske vlasti, nakon sramotnog bjekstva Hadžića, zaista spremne da sarađuju sa Sudom, trebalo bi da opkole kuću u kojoj se Beara krije i da ga uhapse i isporuče Hagu. Beara nije imao izbora, predao se. Vlasti u Beogradu su tvrdile da je to bila dobrovoljna predaja. Iz Beograda je prebačen u Roterdam privatnim avionom, u pratnji ministra pravde, koji me je telefonom pozvao da dođem na aerodrom. Očekivala sam da od ministra čujem neke važne informacije, možda neku važnu poruku ili signal o daljim hapšenjima. Međutim, ministar me je pozvao samo zato da bih prisustvovala njegovom oproštaju od čovjeka optuženog za organizaciju masakra u Srebrenici. Prije nego što je straža stavila Beari lisice na ruke i odvela ga u zatvor, po srpskom običaju su se poljubili tri puta.
Mjesec dana kasnije, na terminalu ciriškog aerodroma, susrela sam se sa Dušanom Mihajlovićem i Natašom Kandić. Mihajlović je tvrdio da je dobio informaciju od ekipe koja štiti i prati Mladića, ali je odbio da otkrije njihova imena. Poruka je sljedeća: „Mladić je spreman da se preda vlastima Bosne i Hercegovine, Srbije ili Grčke, ali pod uslovom da se njegovoj porodici daju pare, te da kaznu izdržava u Rusiji“. Naravno, ovu informaciju nisam mogla prihvatiti bez dokaza da zaista dolazi od Mladića.
Nekoliko sedmica kasnije je stigla vijest da je Ratko Mladić u Bosni i Hercegovini, a to znači u zoni koju kontroliše NATO. Naš informator nam je saopštio da se Mladić nalazi blizu Kalinovika i da posjećuje lokalnu crkvu. Odmah smo obavijestili NATO i čekali šta će se desiti. NATO nam je odgovorio da ne može djelovati, odnosno da im za izvođenje akcije treba više vremena, da je teško doći do tog mjesta kopnenim putem i da bi upotreba helikoptera bila neefikasna.
Serija dobrovoljnih predaja i nagrada Srbiji
Ne znam iz kojeg razloga, ali od početka decembra 2004. godine do proljeća 2005. godine Sud je bio svjedok serije dobrovoljnih predaja bjegunca iz Srbije i Republike Srpske. Predao se bivši komandant vojske bosanskih Srba, optužen za opsadu Sarajeva, Dragomir Milošević. Bivši komandant zatvora u Foči Savo Todorović, optužen za torturu, mučenja i ubistva zatvorenika. Prilikom predaje patetično je tvrdio da „više nije mogao izdržati da se krije u garaži. Predao se i prvi od četvorice generala optuženih za zločine na Kosovu, Vladimir Lazarević. Na njegovom ispraćaju u Beogradu bio su i premijer Vojislav Koštunica. Predao se oficir vojske Republike Srpske Radivoje Miletić, autor dokumenta „Direktiva 7“, koji je potpisao Radovan Karadžić, u kojem se naređuje „stvaranje nepodnošljive situacije, totalne nesigurnosti i očaja za stanovnike Srebrenice“. Predao se šef Generalštaba Vojske Srbije general Momčilo Perišić, optužen za snabdijevanje vojske bosanskih Srba vojnim materijalom, iako je znao da će taj materijal biti korišten za činjenje zločina, između ostalog i za bombardovanje Sarajeva. Onda lider paravojnih formacija iz Foče Gojko Janković, optužen za seksualno zlostavljanje, uključujući i grupno silovanje muslimanki zatvorenih u srednjoj školi u Foči. Obavještajni komandant jedinice bosanskih Srba Drago Nikolić, optužen za deportaciju žitelja Žepe i Srebrenice. Vinko Pandurević, optužen za transport muslimana iz Srebrenice na mjesto ubistva. Ljubomir Borovčanin, optužen za prisilno iseljavanje i deportaciju civila iz Srebrenice i komandant jedinica koje su prebacivale muslimane iz Srebrenice do stratišta. General Sreten Lukić, drugi od četvorice Koštuničinih generala, optužen za zločine na Kosovu. Lukić se predao dobrovoljno, u papučama i u kućnom ogrtaču, iz bolnice, gdje je bio na liječenju. Zamjenik komandanta Drinskog korpusa vojske bosanskih Srba Vujadin Popović, optužen za zločin u Srebrenici. General Nebojša Pavković, treći od Koštuničinih generala, optužen za zločine na Kosovu.
Srbija nije dugo čekala na plodove ove saradnje. Već 12. aprila Evropska unija je pozitivno ocijenila saradnju Srbije sa Sudom u Hagu, a 25. aprila je Beogradu dozvoljeno da počne pregovore o stabilizaciji i pridruživanju Evropi. U suštini, ova serija dobrovoljnih predaja i izručenja haških optuženika potvrdila je da Srbija spremna da sarađuje sa Sudom samo kada Sjedinjene Američke Države i Evropska unija upotrijebe svoj uticaj i kada je prisile na to. Isto tako je potvrdila da, kada nema tog političkog i ekonomskog pritiska od strane SAD i Evropske unije da Srbija ne čini ništa da izruči zločince.
Deset sekundi sa Bušom
Dalje, ova serija izručenja je pokazala da Koštuničina teorija o dobrovoljnoj predaji ne stoji, kao ni njegova navodna spremnost da upotrijebi policiju u hapšenju preostalih optuženika. Osmog maja sam kontaktirala predsjednika SAD-a Georgea Busha, koji je došao u Evropu da prisustvuje komemoraciji poginulima u Drugom svjetskom ratu, i tražila njegovu pomoć. Susret s njim je trajao desetak sekundi. Rukovali smo se, Bush, kao pravi Teksašanin, me je gledao pravo u oči, kao da smo stari prijatelji. Izgovorila sam pripremljenu frazu. „Karadžića ćemo uhvatiti“, odgovorio je ne izgovarajući ime haškog optuženika ništa bolje od mene, i otišao dalje.
Nakon komemoracije sam pokušala da sustignem državnog sekretara Condoleezzu Rice, koja je brzim korakom išla prema koloni parkiranih limuzina. Na izlazu iz komemoracijskog centra sam pitala ambasadora Clifforda Sobela gdje je Riceova. „Treća limuzina“, odgovorio je. Prišla sam autu opkoljenom njenom pratnjom. Jedan od njenih tjelohranitelja me je prepoznao: „Gospođo sudija“, oslovio me je, „ja Vas se sjećam, bio sam Vaš tjelohranitelj u San Dijegu“. Nasmiješila sam se i rekla mu da hitno moram razgovarati sa Condoleezzom Rice. „Naravno“, rekao je i otvorio mi vrata limuzine. Trenutak kasnije sam se našla licem u lice sa državnim sekretarom Rice. Bila je iznenađena i nije joj bilo drago štp me vidi. Rekla sam joj da sam upravo govorila o Karadžiću sa predsjednikom Bushom. „Moram ga uhapsiti“, insistirala sam. Požalila sam se da je teško raditi sa CIA-om, da ništa ne čine da uhapse Karadžića, da nije moguće da najjača sila na svijetu ne može da ga uhapsi… „Mi tragamo za Bin Ladenom“, odgovorila je. „Bin Laden je vaš problem, a Karadžić moj“, bila je moja reakcija. Ona se nasmiješila ili se možda samo naježila. U tom trenutku tjelohranitelj otvara vrata. Izašla sam i sjela u svoju limuzinu. Kolona auta, u pratnji policije sa upaljenim plavim svjetlima, prolazila je pored holandskih sela i gradova. Uz cestu su stajali ljudi koji su nas pozdravljali aplauzima.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.