Kako je pobjegao Goran Hadžić
U utorak 13. jula 2004. godine, u 9:30 sati, funkcioneri Suda uručili su nadležnima u Vladi Srbije nalog za hapšenje Gorana Hadžića, bivšeg predsjednika samoproglašene Republike Srpske Krajine, koja se 1991 godine, uz pomoć Slobodana Miloševića i Jugoslovenske narodne armije (JNA), otcijepila od hrvatske teritorije. Sud je tražio izručenje Hadžića zbog učešća u podsticanju nasilja i protjerivanju civila i drugih nesrba iz pobunjeničke Srpske Krajine. Srpska policija i članovi paravojnih grupa likvidirali su stotine civila, uključujući žene i starce, a stotine hiljada su protjerali iz njihovih kuća. Od momenta podizanja optužnice, jedan prijatelj Suda je nadzirao Hadžića u Novom Sadu, gdje je osumnjičeni živio.
Nekoliko sati nakon što je Sud predao Vladi u Beogradu nalog za Hadžićevo hapšenje, Hažić – zatečen pri radu u bašti, u kratkim pantalonama i potkošulji – bio je kontaktiran telefonom. Bio je to kratak razgovor od par sekundi, očigledno sa nekim iz Ministarstva spoljnih poslova. Nakon razgovora, Hadžić je utrčao u kuću, nakon par minuta se ponovo pojavio, presvučen i s koferom u ruci. Ušao je u auto i nestao. Fotografije Hadžića u bašti, pri telefonskom razgovoru i na kraju u bijegu, dobili smo od prijatelja Suda koji ga je pratio. Te fotografije smo kasnije objavili, s ciljem da kompromitujemo beogradske vlasti. Isti dan smo dobili informaciju da se general Ratko Mladić nalazi u Zaječaru, gradiću blizu bugarske granice.
Pritisak Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU), moj govor pred Vijećem sigurnosti UN, očigledno odbijanje Beograda da sarađuje, skandalozne fotografije bjekstva Gorana Hadžića, brojni izvještaji svjetske štampe o godišnjici masakra u Srebrenici, sve to je prisililo premijera Vojislava Koštunicu da promijeni odnos prema Sudu.
Prašina zbog bjekstva Gorana Hadžića se još nije bila slegla kada je Koštunica imenovao Nebojšu Vujovića za saradnika sa Sudom i poslao nam ga u Hag da bi nas uvjerio kako je Beograd odlučio da poštuje svoje obaveze prema Haškom sudu. Vujović je insistirao na tome da udje u zgradu Suda neopaženo za javnost. U mojoj kancelariji mi je saopštio da je saradnja sa Haškim sudom za srbijansku spoljnu politiku postala pitanje od najvećeg značaja, koje će odlučiti o tome da li će Srbija pristupiti procesu pridruživanja Evropskoj uniji i NATO. Zbog toga – tvrdio je Vujović – Srbija je spremna da hitno riješi sve otvorene probleme sa Sudom. Istu priču smo već bili čuli 14 mjeseci ranije –
da Srbija namjerava da traži sve optužene i da ih prisili da se spontano predaju, da namjerava da izoluje Mladića i da ga prebaci u Sud u roku od dva-tri mjeseca. Vujović nas je uvjeravao da vojne i civilne tajne službe Srbije saradjuju, kako medjusobno, tako i sa stranim službama.
Upozorio je, međutim, da Goran Hadžić i četvorica generala optuženih za etničko čišćenje i zločine na Kosovu (Sreten Lukić, Vladimir Lazarević, Vlastimir Djordjević i Nebojša Pavković) treba da budu procesuirani pred sudom u Srbiji. To bio bio korak koji bi prethodio njihovom izručenju Haškom sudu. Vujović je takođe tvrdio da će uticajne osobe u Beogradu, kao njegova svetost patrijarh Pavle, poslati Mladiću „jasnu poruku“. Takođe nas je obavijestio da je u Srbiji već počela medijska kampanja s ciljem uvjeriti javnost da je za Srbiju neophodan drugačiji pristup Haškom sudu i dodao: „Svi smo upoznati sa onim što se desilo u Srebrenici i ova sramotna situacija se mora završiti. Insistiraćemo na pitanjima od važnosti za Sud i za našu državu. Želimo da se integrišemo u Evropsku uniju, a vi želite da završite rad Suda. Mi ćemo dati sve od sebe ako nam vi pomognete...“ Predstavnik SAD-a je bio prisutan ovom razgovoru i bilježio sve što je rečeno.
Mislila sam da je poruka koju Srbija ponavlja već 10 godina možda konačno doprla do Koštunice ili je Koštunica na neki način uspio da ubijedi Amerikance da zajednički izbjegnu da urade ono što se od njih očekuje i traži.
Pomenula sam fotografije na kojima je dokumentirano sramotno Hadžićevo bjekstvo. „Znali smo gdje se nalazi“, rekla sam. „Optužba je bila tajna, a svejedno je procurila u štampu“. Vujović me je uvjeravao da Koštunica nema ništa sa Hadžićevim bjekstvom, niti sa otkrivanjem tajnih optužbi. Međutim, tvrdio je da je optužba protiv njega stigla u najgorem trenutku, upravo kada je Beograd počeo da primjenjuje svoju novu strategiju u hvatanju bjegunaca.
Strah Srba od Jovića, Stanišića i Frenkija Simatovića
Što se tiče sposobnosti srpskih sudova da procesuiraju optužene, bila sam skeptična. U tom trenutku, u srpski sudovima su ključne pozicije još uvijek držali Miloševićevi poslušnici. Doduše, SAD su Srbiji davale značajnu tehničku pomoć da bi ih osposobili da sude ratnim zločincima. U pripremi je bila i finansijska pomoć Beogradu u zaštiti ključnih svjedoka. Odlučila sam da isprobam taj novonastali sudski sistem i Sudskom vijeću poslala predstavku tražeći da Beogradu ustupi jedan realtivno lakši slučaj. „Ali morate mi predati Hadžića još ove sedmice, a Mladića naredne“, rekla sam Vujoviću. Podsjetila sam ga da Mladića štiti vojska i posredno sam poslala poruku šefu generalštaba, generalu Krgi, i Koštuničinom intimusu Aci Tomiću, koji je bio Mladićev anđeo čuvar. Par mjeseci prije toga, ti ljudi su mi besramno lagali „da vojska ne štiti Mladića“. Sarkastično sam rekla Vujoviću da mu Krga može pomoći: „U maju 2003. godine smo obavijestili generala Krgu gdje se Mladić krije. Te informacije su odmah proslijeđene Mladiću“. Nakon sastanka, Vujović i američki predstavnik su napustili Sud na zadnja vrata, praveći da se ne poznaju.
Čekamo. Telefoni su zvonili, ali nikakvih vijesti o hapšenju Mladića, Hadžića ili nekog od generala nije bilo. Nakon devet dana čekanja, Sudsko vijeće saopštava da je donijelo odluku da se na uslovnu slobodu puste dvojica koji su, prema optužnici, bili među predvodnicima Miloševićevog nasilnog protjerivanja i otimanja teritorija Hrvatskoj i BiH – Jovica Stanišić i Frenki Simatović, šefovi „Crvenih beretki“, paravojne jedinice srpske tajne službe. Pripadnici te vojne formacije su bili upleteni u mnoge ratne zločine kao i u atentat na premijera Zorana Đinđića 2003. godine. Nekoliko dana nakon ubistva Đinđića, srpska policija je uhapsila Stanišića i Simatovića, ali vlasti u Beogradu su se ove dvojice toliko plašile da su nas ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović i spoljnih poslova Goran Svilanović zaklinjali da što prije kompletiramo optužnice protiv njih da bi ih Beograd mogao prebaciti u Hag.
Otkriće ko je garantovao da budu na uslovnoj slobodi
Međutim sada, dok je Kancelarija tužioca nastojala da na svaki način Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića zadrži iza rešetaka, nova vlast u Beogradu – ista ona koja nam je toliko toga obećavala i koja nije uspjela da uhapsi nikoga – nudila je za Stanišića i Simatovića dati pismenu garanciju ukoliko ih se pusti na uslovnu slobodu.
Politika Suda je bila da na uslovnu slobodu, do početka procesa, pušta samo one optuženike koji su se sami predali ili koji su sarađivali sa Sudom, a to nije bio slučaj Stanišića i Simatovića. Oni su prihvatili da dođu u Hag samo zbog toga da bi izbjegli loše uslove u zatvorima u Srbiji. Haški sud je Club Mediterrane u poređenju sa srpskim zatvorima. Njih dvojica su mogli da nam pruže dragocjene podatke u svim procesima koji su se vodili pred Sudom, međutim izabrali su da ne kažu ništa. Tužilaštvo je bilo mišljenja da će ova dvojica, kojima je prijetio doživotni zatvor, vjerovatno, kao i Goran Hadžić, pobjeći, umjesto da se vrate u Hag. Tužilaštvo je takođe bilo mišljenja da postoji ozbiljna prijetnja da će Stanišić i Simatović, kada budu na slobodi, pokušati da iskoriste svoje veze u policiji i među kriminalcima da zaplaše žrtve i eventualne svjedoke. Jedan od sudskih istražitelja je pismeno potvrdio da su neki svjedoci unaprijed odustali od svjedočenja protiv ove dvojice, plašeći se odmazde. Prema tvrdnji našeg istražitelja, jedan od svjedoka je „jasno rekao da se, ako ti ljudi budu na slobodi, neće osjećati sigurnim i da će odbiti da govori sa mnom“. Jedan od potencijalnih svjedoka, bivši član „Crvenih beretki“, rekao je da su za njega „Stanišić i Simatović najuticajnije osobe u Srbiji, te da nema namjeru da im se suprotstavi, jer bi to za njega bilo opasno.
Zbog obaveze da držim stvar u tajnosti nisam mogla da otkrijem sadržaj garancija u korist Stanišića i Simatovića, koje je primilo Sudsko vijeće. Iz istog razloga nisam mogla da otkrijem koje organizacije su dostavile te garancije.
Na kraju je Sudsko vijeće ipak usvojilo odluku da Stanišić i Simatović na uslovnoj slobodi neće predstavljati opasnost ni za žrtve, ni za potencijalne svjedoke. U svojoj odluci, sudije se pozivaju i na lične garancije, koje su im dali Stanišić i Simatović, da neće uznemiravati žrtve i potencijalne svjedoke.
Stanišić i Simatović su odmah otputovali za Beograd. Na žalost, i u ovom slučaju profesionalna tajna me obavezuje da ne govorim o eventualnim prijavama koje smo primili od potencijalnih svjedoka. Ali mogu reći da mi je, par mjeseci nakon ove odluke Sudskog vijeća, jedan zapadni diplomata, koji je pratio političku situaciju u Srbiji i njen odnos sa Sudom, rekao da je zabrinut učešćem Stanišića u pomaganju Mladiću da ostane na slobodi, te da se čak i sama srpska Vlada na kraju žalila što su njih dvojica puštena na uslovnu slobodu.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.