Sukobi između hrvatskog i srbijanskog političkog vrha oko interpretacije novije povijesti na površinskom novou pojavljuju se svaki puta kada je to jednoj ili drugoj strani potrebno iz dnevnopolitičkih razloga, a ozbiljan je problem što temeljite rasprave o sukobima iz devedesetih – nema, kažu naši sugovornici. Hrvatski politički vrh opsežno je oštro komentirao Jeremićeve izjave.
Jučerašnja izjava srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića kako je u akciji «Oluja» etnički očišćeno preko četvrt milijuna Srba izazvala je oštre reakcije hrvatskog državnog vrha. Hrvatski premijer Ivo Sanader sugerira srbijanskoj politici da se suoči i pomiri s činjenicom da je Miloševićeva Srbija povela agresivni rat protiv Hrvatske – i izgubila ga:
„Puno bolje bi bilo Srbiji, pa i ovim proeuropskim snagama da se suoče s prošlošću, da je odbace, a ne da govore da je Hrvatska izvršila etničko čišćenje. Hrvatska je izvršila samo ono što bi učinila i svaka druga zemlja na svijetu, a to je da je da se obranila u jednom legitimnom i oslobodilačkom ratu, i da je oslobodila svoj državni teritorij. To su zastarjele floskule koje ne mogu promijeniti istinu o Domovinskom ratu. A istina je jedna: Srbija je izvršila agresiju, Hrvatska je pobijedila u tom nametnutom ratu i Hrvatska je pobjednik.“
Predsjednik Mesić se ironički zapitao – otkud u Srbiji toliko mnogo selektivne amnezije oko događaja početkom devedesetih?
„U Srbiji još ima mnogo onih koji se ne sjećaju što se dogodilo – da su tenkovi iz Beograda, iz Novog Sada, iz Srbije dolazili u Hrvatsku razarati ne samo Vukovar nego i druge gradove, da su često puta ispraćani sa cvijećem, i da smo mi u tim njihovim napadima imali ogromne žrtve. I bilo bi dobro da se toga sjete, jer naši tenkovi sigurno nisu išli ni prema Novom Sadu ni prema Beogradu.“
Sanader ima i psihološko tumačenje poteza ministra Jeremića i njegovih nalogodavaca:
„Mislim da je njemu rečeno što mora govoriti, a to što mu je kazano da mora govoriti spada – kada psihološki to razmatramo – u jedan obrambeni stav. Riječ je o činjenici da je Hrvatska bila napadnuta, da je Srbija provodila, da je Miloševićeva politika provodila velikosrpsku agresiju protiv susjednih država, pa i protiv Hrvatske i da je izgubila u tom ratu. I sada se oni pokušavaju na neki način tješiti.“
Profesor političke filozofije na zagrebačkom Sveučilištu i politički analitičar Žarko Puhovski u izjavi za naš radio kaže kako on – za razliku od većine ostalih analitičara – drži kako ratne teme izazivaju premalo sukoba između Hrvatske i Srbije, jer se o njima premalo ozbiljno govori:
„Kada bi se o njima ozbiljno govorilo, onda bi oni morali izazivati ozbiljne raspravne sukobe – kojih nema. A ovi se sukobi pojavljuju na jednom površinskom nivou, onda kada je to iz političkih razloga potrebno jednoj ili drugoj strani. U ovom trenutku je to naravno potrebno srbijanskoj strani zbog toga što ne mogu složiti vladu, pa se svi koji se kandidiraju za tu vladu moraju i dodatno – recimo to tako – domoljubno ili patriotski potkožiti što je očito dio motiva gospodina Jeremića.“
To ne znači da je dopustiva formulacija Hrvatske televizije da je Jeremić «ničim izazvan» pokrenuo to temu, jer je on izazvan činjenicom da je tog etničkog čišćenja doista i bilo, kaže Puhovski:
«A koliki je to problem u Hrvatskoj pokazuje i činjenica da sam ja do dana današnjeg jedini hrvatski državljanin hrvatskog podrijetla iz Hrvatske koji je to javno nazvao etničkim čišćenjem. Drugi koji su o tome govorili bili su isključivo srpskog etničkog podrijetla, dakle to još uvijek ni približno nije raščišćeno.“
Međutim, stvar je malo kompleksnija nego što je to Jeremić prikazao:
«Po mom uvjerenju, mislim da se može dosta lako pokazati da se radilo o etničkom čišćenju u kojem su – dogovorno ili spontano, to je drugo pitanje - sudjelovali i hrvatska i srbijanska, odnosno tada još jugoslavenska strana, i u tom pogledu bi trebalo prigovoriti gospodinu Jeremiću da je potpuno nesvjesno – kako bi se reklo starim partijskim žargonom – pomiješao kritiku i samokritiku.“
Interpretacije nedavne povijesti su očekivano različite, i ono što su rekli Jeremić i predstavnici hrvatskih vlasti su dvije poznate i vrlo različite interpretacije, kaže za naš radio voditeljica centra za sučavanje s prošlošću «Documenta» Vesna Teršelič. I u postupku na Haškom tribunalu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača za «Oluju» utvrđuje se kako će se kvalificirati što je počinjeno u «Oluji».
«Ali to opet neće dovesti do približavanja interpretacija. A za „Documentu“ je uvijek bitno raditi na utvrđivanju činjenica, dok će interpretacije biti neizbježno različite, i uvažavanje različitih interpretacija je pitanje kulture političkog dijaloga.“
Za jedne legitimna borba za nezavisnost za druge etničko čišćenje
"Pomislite na Vukovar i užasne događaje koji su se tamo dogodili. Pomislite na etničko čišćenje više od 250.000 Srba tokom operacije 'Oluja' 1995. godine," kazao je tokom sastanka 'Jadransko-jonske inicijative' ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić. "Pomislite na ta mračna vremena koja više nikada ne smeju da se ponove."
"Srbija i Hrvatska imaju jasnu odgovornost da zajedno vode region ka zajedničkoj evropskoj budućnosti," dodao je srpski ministar inostranih poslova. I upravo stav koji je Jeremić izrekao o počinjenom etničkom čišćenju Srba u Hrvatskoj bio je razlog da šef hrvatske diplomatije Gordan Jandroković uloži oštar protest svom srpskom kolegi.
Istoričarka Branka Prpa kaže da je različita interpretacija istorijskih događaja rezultat opšte situacije i nesuočavanja sa onim što je doneo rat na prostorima bivše Jugoslavije, a u tom smislu, prema njenim rečima, najvažnija su ljudska prava. Ona naglašava da je pitanje izbeglih lica i rešavanje njihovih problema ključ dobrih odnosa dve zemlje:
"Možete upotrebiti termin koji god hoćete, ali ostaju živi ljudi, to nisu vreće krompira. Dakle, živi ljudi čekaju da se neko njihovo egzistencijalno pitanje reši. U tom stalnom insistiranju na terminologiji zapravo vidim nedostatak političke volje da se prizna šta se desilo na ovim prostorima u ratu. Takođe, i Srbija treba da prizna šta se desilo u ovom ratu."
S druge strane, takođe, istoričar Predrag Marković smatra da je normalno da postoje različite interpretacije istorijskih događaja, ali i da srpskoj diplomatiji treba odati priznanje na relativno uravnoteženom pristupu. On ističe da problem delimično leži u nespremnosti ostalih aktera ratnih sukoba da priznaju da su zločini činjeni na svim stranama:
"Za razliku od ranijih administracija, ova sadašnja je spremna da prizna i greške počinjene sa srpske strane. Problem sa Hrvatskom je jedan dosta ozbiljan politički problem, koji oni imaju u vezi sa tim. Ako bi kritički pristupili devedesetim godinama, njima se čini da bi to podrilo legimitet njihove države i domovinskog rata od kojeg prave epopeju. U tom smislu, ta srdžba Hrvata ima zapravo unutrašnjepolitičku svrhu jer im je, oni imaju taj veliki problem, čitava država zasnovana na tom mitu o odbrani od velikosrpske agresije."
Ciljevi i rezultati ratova na prostoru bivše Jugoslavije bili su različiti od države do države i otuda i razlika u viđenju tih tragičnih događaja, kaže direktor nevladine organizacije Građanske inicijative Miljenko Dereta:
"Ono što nije dobro jeste neprihvatanje drugačijeg tumačenja i odsustvo pokušaja da se razume zašto neko jednu akciju vidi kao deo legitimne borbe za nezavisnost, a drugi kao etničko čišćenje. Meni je veoma žao što se odnosi, koji su popravljani dugo i teško, između Srbije i Hrvatske, iz nekog duga prema prethodnim koalicionim partnerima, kvare i što se unose elementi smutnje. Nadam se da je posle svega toga obavljen razgovor u kojem su objašnjenje pozicije i potreba da ti odnosi budu što je moguće bolji."
Prihvatanje različitog tumačenja događaja, vreme i strpljenje za Deretu su načini na koji razlike u viđenju događaja mogu biti prevaziđene:
"Treba dati priliku vremenu da uradi svoj deo posla i možda se vratiti na projekat koji je svojevremeno pokrenula grupa istoričara, koji su napravili komparativnu istoriju proteklog vremena i pokazali kako na svaki od sukoba koji je postojao gledaju različite strane. To se svima predstavi, ljudi počnu da sagledavaju stvari iz različitih uglova kako bi ih, nadam se, pravilnije razumeli i tumačili."
Na posletku, Branka Prpa zaključuje da je u dnevnopolitičkoj retorici zaboravljeno ključno pitanje zločina koji su počinjeni i tom smislu postavlja sledeće pitanje:
"Zašto mi u ovoj zemlji danas imamo ovakav problem zbog Kosova? Svi su zaboravili da su na obodima Beograda sahranjeni albanski muškarci, žene i deca, svi su zaboravili na hladnjače. Svi su nekako zaboravili ono što je krucijalno u celoj ovoj priči, a to zločin. To je sve ono što jedna ozbiljna politika mora da rešava u budućnosti, kada su u pitanju pomirenje i mogućnost da ovaj prostor ponovo profunkcioniše na način kako je to primereno evropskoj civilizaciji."
