Prvobitno, već početkom 1992. godine pojedinci su za novac nudili informacije o zatvorenicima i logorašima i vršili razmjene, a ta praksa se nastavila i u poslijeratnom periodu kada se tragalo za mjestima i grobnicama nestalih, kaže za naš program nekadašnji šef Komisije za traženje nestalih Federacije i jedan od direktora državnog instituta Amor Mašović:
„Javljali su se pojedinci i moram reći da ti pojedinci dolaze iz svih etničkih skupina. I čak se javljaju pojedinci iz one etničke skupine kojoj pripadaju i žrtve u masovnoj grobnici sa takvim vrstama zahtjeva - da im se isplate neke naknade za odavanje informacije ili otkrivanje informacija. Ono što smo mi kao laici mogli procijeniti jeste da neki od tih pojedinaca su bili i direktno involvirani u izvršenje zločina ili formiranje pojedinačnih zajedničkih masovnih grobnica, a drugi su izvori bili izvori iz druge ili treće ruke, dakle ljudi koji su došli do tih informacija na različite načine, a nisu sami sudjelovali u skrivanju grobnica ili izvršavanju zločina.“
Visina tražene suma novca za ustupljene informacije kretala se od nekoliko desetina do čak milion eura, kaže Mašović:
„Ti zahtjevi su se kretali od par desetina maraka preko nekih zahtjeva koji su imali drugačiju prirodu a ne novac - npr. obezbjeđivanje pasoša, obezbjeđivanje viza, obezbjeđivanje azila, u jednom slučaju da se obezbijedi neki materijal za pokrivanje kuće jednog od povratnika koji je bio izvor informacije - pa do nekoliko stotina, u jednom slučaju čak jedan zahtjev se kretao i do milion eura. Mi nemamo takvu vrstu mehanizma kakav imaju obavještajne agencije i policijske strukture gdje bismo imali takve izvore finansiranja koji bi omogućili prikupljanje te vrste informacija, ali se dešavalo da naši istražitelji na terenu odvajaju sredstva od svojih dnevnica, nekad je to bilo par stotina maraka, da bi isfinansirali takav izvor, odnosno da bi dobili informaciju od izvora.“
U radu državnog instituta za traženje nestalih u budućnosti se planira i ovakav vid prikupljanja informacija. Ipak, posljednji pokušaj da se usvoji pravilnik kojim bi to bilo regulisano propao je zbog protivljenja pojedinih porodica nestalih. Mišljenja su podijeljena, tako da ima onih koji su, ipak, spremni platiti, ili su već plaćali, kako bi došli do informacija o članovima svojih porodica, kaže Seida Karabašić iz prijedorskog udruženja „Izvor“:
„Ima porodica koje su iskazale svoju volju da su čak i spremne da plate informaciju samo da bi došli do tijela svojih. I znamo da se događalo da su plaćali, nažalost, za npr. informaciju za jedno tijelo po 500 konvertibilnih maraka ljudima. Ali mi kao udruženje nismo nikada bili uključeni u tako nešto.“
Karabašić napominje da su prodate informacije bile tačne i tijela pronađena, te da su osobe koje su ih ustupile bile sa tog područja:
„Neko ko poznaje područje i neko ko zna čak i žrtve koje se tu nalaze - imenom i prezimenom.“
Slična iskustva u pronalaženju informacija i lokacija grobnica ubijenih žrtava u proteklom ratu imali su i u RS-u. Nekadašnji predsjednik entitetske komisije i danas jedan od direktora Instituta za traženje nestalih BiH Milan Bodganić kaže da će problem kupovine informacija ostati aktuelan i u narednom periodu:
„Veoma je mali broj ljudi koji je spreman da iz humanitarnih pobuda ili iz nečiste savjesti ustupi te informacije bez novčanih naknada. Veoma je delikatna ta okolnost utvrđivanja visine naknade za pojedine grobnice, a isto tako i sama isplata gdje postoji mogućnost kompromitacije ljudi koji se bave ovim humanitarnim poslom. I mi smo upravo zbog toga htjeli to nekako urediti da to bude svedeno u neke zakonske okvire, htjeli smo da budu uključene institucije sistema u taj cijeli proces, ali naišli smo na nerazumijevanje dijela predstavnika porodica nestalih lica.“
Iako bi sudsko-istražni organi lakše mogli doći do ovakvih informacija jer posjeduju posebne fondove i novac za njihovo plaćanje, informanti im se ne žele javljati - i začarani krug se tu zatvara, pojašnjava Bogdanić:
„Jer ako to čine sa sudsko-istražnim organima oni se automatski legitimišu i ulaze u jedan proces koji podrazumijeva i njihovu eventualnu odgovornost za sve to, dok ovdje mi imamo obavezu zaštite tih lica, tako da su to veoma delikatne okolnosti.“
Prodaja i kupovina informacija o mjestima zločina i tijelima žrtava je, ističu stručnjaci, i duboko moralno pitanje jer su informatori i mogući učesnici zločina. Mišljenja su podijeljena i među udruženjima porodica žrtava koji očekuju da država uradi više i osigura da se pronađu žrtve a kazne počinioci.
