Od davne 1956. godine i svojih prvih Olimpijskih igara u Cortini di Ampezo, preko Rima, Munchena, Seula, Moskve, Lake Placida, Atlante i prije četiri godine Athene, Vjesnikov novinar Žarko Susić ne predaje se ni u 93. godini. Uostalom, još je prije četiri godine, sa skoro punih 90 godina života, izvještavao s Olimpijade u Atheni i ravnopravno se penjao po brdu Olimpija, kojeg će pamtiti, ne samo po natjecanjima u "antičkom stilu", već i po svom lumbagu i jednom svetom kamenu:
"Otvaranje igara je bilo u staroj Olimpiji. Bacala se kugla, kao i nekada. Popeo sam se do vrha te doline i kao što to u životu obično biva, ono što se ne smije dogoditi, dogodi se - uhvatio me lumbago. Morao sam sjesti, a bojao sam se ako sjednem na zemlju da se više neću dići. Vidio sam jedan kamen i pokušao sjesti na njega. Policajac me otjerao jer je to sveti kamen i na njemu se ne smije sjediti. Spasila me novinarka Židovka. Zaustavila je jednu stjuardesu i pitala je ima li neku stolicu za mene ili klupicu. Rekla joj je da nema. Kada je saznala da je meni 90 godina, ona se prepala i rekla policajcu da me pusti da sjednem."
Kaže da ga politička događanja oko skorih Olimpijskih igara u Pekingu podsjećaju na Olimpijadu u Moskvi 1980. godine:
"Isto se tada dešavalo sa Moskvom, kao i sada sa Kinom. Zapad koristi Tibet. To je organizirano. To nije protest koji vuče korijene, to je organizirana propaganda protiv Kineza. Ali kada počnu igre, sve to pada u zaborav jer se pojavi neka Vilma Rudolf i ništa drugo nije važno."
Susić je među prvima 1972. godine, s krvave Olimpijade u Munchenu, izvijestio da su u napadu palestinskih militanata pobijeni svi izraelski olimpijci:
"Taman sam počeo da diktiram izvještaj, kada je pored mene protrčao jedan finski novinar, moj prijatelj. Rekao mi je da su svi poginuli, a vijest je bila da su svi spašeni. Sve zemlje su dobile izvještaj da su svi spašeni, osim Francuza, Finaca i nas, koji smo napisali da su svi poginuli."
Današnjim novinarima zavidi samo na suvremenoj telefoniji i mogućnosti brzog javljanja u redakciju. Davne 1960. godine sa Olimpijskih igara u Rimu bila im je na raspolaganju samo jedna telefonska linija prema Beogradu, a znao se i prioritet:
"Politika je morala biti prva, zatim Borba, pa TANJUG, a tek onda je došao red na Zagreb."
Atletičar i sportski novinar Žarko Susić i danas redovno navraća u Vjesnikovu redakciju:
"Idem još uvijek jednom-dva puta tjedno u redakciju, ali oni polako gube vezu sa mnom. Moj genijalni sadašnji urednik je penzionerima zabranio pisati. To je uvreda za novinare. Meni nije do honorara, već mislim da imam nešto da kažem."
