Postavlja se pitanje koliko su bezbedni zaštićeni svedoci i pod čijom su kontrolom, i da li se ovakvim nezakonitim postupanjem stavljaju van snage postojeće procedure u saradnji institucija Srbije sa Haškim tribunalom.
Fond za humanitarno pravo traži da Tužilaštvo utvrdi po čijem nalogu je MUP organizovao potragu za zaštićenim svedokom, pod nazivom VS-033, u procesu protiv Vojislava Šešelja, budući da je reč o nezakonitom postupanju i stavljanju van snage postojećih procedura u saradnji institucija Srbije sa Haškim tribunalom.
Prema navodima iz saopštenja Fonda za humanitarno pravo, pripadnici MUP-a Srbije su, 16. aprila 2008. godine, upali u dva stana zaštićenog svedoka u Beogradu bez naloga za ulazak ili neku drugu policijsku radnju, kaže direktorka Fonda Nataša Kandić:
„Takva jedna informacija koju je Šešelj izneo tokom suđenja je vrlo alarmantna i ona onda obavezuje nadležne organe odmah da preduzmu neke korake. I onda se, ustvari, pokazuje da je to, čak i za državu u kojoj baš vladavina prava nije na nekom zavidnom nivou, nešto previše - da policija deluje po instrukcijama haškog optuženika, a da nadležni organ, Tužilaštvo, uopšte ostaje bez reakcije. I nijedan drugi organ ovde ne reaguje na ono što se iznosi pred Haškim tribunalom na suđenju Vojislavu Šešelju.“
Vojislav Šešelj osporavo je na suđenju pred Haškim tribunalom verodostojnost svedoka optužbe VS 033 navodeći da je on u Srbiji devedestih godina bio osuđen zbog bombaških napada na džamiju i imovinu nesrba u Beogradu i navodeći da ti tragovi mogu razrešiti dilemu oko bombaškog napada na novinara Dejana Anastasijevića. Nataša Kandić:
„Ovde policija, znači, postupa po onome što kao neku instrukciju šalje Vojislav Šešelj. I postavlja se pitanje šta sledi iza ovoga, šta će, odakle da krene, koja instrukcija i koga će sve instrukcija da podigne na noge. Mislim da je reč o vrlo opasnom presedanu. (Ja još uvek očekujem da će oni koji ne sumnjaju da je Fond za humanitarno pravo, uputili ovaj dopis da će reagovati.)“
U MUP-u Srbije, kao i u Odelenju za zaštitu svedoka, nadležnom za ova pitanja, nije bilo moguće dobiti odgovore na ove tvrdnje. Tamo je to više od zida ćutnje, ili je, ipak, u pitanju specifičnost posla kojim se bavi Odelenje za zaštitu svedoka.
Srpsko tužilaštvo za ratne zločine u ovom slučaju nema ingerencija, kaže portparol Suda Bruno Vekarić, ali dodaje da će se o ovome, ali i nekim drugim pretnjama i zastrašivanjima svedoka uskoro obratiti i Kolegijum Tužilaštva za ratne zločine i sam tužilac Vladimir Vukčević:
„Naše tužilaštvo nema ingerencije nad tim. Znači MUP, odnosno služba za zaštitu svedoka MUP-a - oni obezbeđuju eventualna lica po zahtevu Tribunala u postupku pred Tribunalom. Svi očekujemo da se zaštite svi učesnici u postupku i pred Haškim tribunalom, a i kod nas. Odavno smo mi u toj priči, znamo za to i za pretnje - i to traje dugo, dugo. Znači, što se tiče toga, nije to uopšte prvi slučaj.“
Međutim, budući da je reč o nezakonitom postupanju i stavljanju van snage postojećih procedura u saradnji institucija Srbije sa Haškim tribunalom, postavlja se pitanje po čijem je nalogu MUP Srbije organizovao poteru za zaštićenim svedokom.
Iz Kancelarije Haškog suda u Beogradu, predstavnik za štampu Matias Hellman kaže da je Kancelarija upoznata iz javnosti sa pričom oko potrage za zaštićenim svedokom, ali da, kako kaže Hellman, zbog specifičnosti cele situacije i samog svedoka neće davati detaljnije komentare:
„Mi smo videli izveštaje u javnosi u vezi ove teme. Međutim, ne mogu govoriti o tome što Tribunal preduzima ili ne preduzima u vezi pojedinog svedoka, odnosno jedne specifične situacije. Naravno, u istoriji Tribunala, u suđenjima Tribunala svedočilo je više hiljada svedoka i mnogi od njih su zahtevali zaštitu na Sudu ili neke posebne zaštitne mere - i to je jedna vrlo važna stvar u Tribunalu, ali stvarno ne bi bilo korektno da govorim o jednom specifičnom svedoku i nečemu što se iznosi u javnosti. Takve stvari su vrlo osetljive i ne želim ništa reći u vezi baš ove situacije. To bi bilo nekorektno.“
Prlić okončao uvodnu riječ obrane
Na Haškom sudu prvooptuženi lider bosanskih Hrvata Jadranko Prlić dovršio je iznošenje uvodne riječi svoje obrane u procesu u kojem se tereti za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja muslimana u takozvanoj Herceg Bosni za vrijeme rata devedesetih godina u BiH. Optužen je zajedno sa bivšim visokim dužnosnicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodanom Praljkom, Brunom Stojićem, Milivojom Petkovićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem. Prenosi Goran Jungvirth:
Prvooptuženi bivši predsjednik vlade takozvane Herceg Bosne pokušao se u uvodnoj riječi distancirati od zapovjedne odgovornosti nad vojskom, HVO-om na koji je svalio sav teret krivnje za haške optužbe poput, primjerice, osnivanja zatočeničkih centara za muslimane tijekom hrvatsko - muslimanskog sukoba ’93. godine. Prlić se, prema vlastitim riječima, trudio svim silama da se oni zatvore:
„Na jednom od sastanaka na kojem sam prisustvovao, uz prisustvo obojice povjerenika i Ganića i Silajdžića, tražio sam da se ispune obveze iz deklaracije, da se raspuste svi zatočenički centri, inače ću, kako bilježi taj zapisnik, napustiti sve - i vladu i podnijeti ostavke na sve dužnosti.“
Prlić je, također, ustvrdio kako cilj osnutka Herceg Bosne nije bio pripajanje Hrvatskoj, kako navodi Tužiteljstvo, nego omogućavanje funkcioniranje tog područja u ratna vremena. Tijekom pobijanja tvrdnji Tužiteljstva po točkama označenim engleskom abecedom od a do z, Prlić se i distancirao od svojih suoptuženih, iako ih pri tom nije optužio:
Prlić je, također, ustvrdio kako cilj osnutka Herceg Bosne nije bio pripajanje Hrvatskoj, kako navodi Tužiteljstvo, nego omogućavanje funkcioniranje tog područja u ratna vremena. Tijekom pobijanja tvrdnji Tužiteljstva po točkama označenim engleskom abecedom od a do z, Prlić se i distancirao od svojih suoptuženih, iako ih pri tom nije optužio:
„Moja uloga u privremenom organu izvršne vlasti, jasno je pokazano i de fakto i de jure, nije uključivala vojne poslove.“
Prvooptuženi je spomenuo i svoje viđenje zašto je optužen za ratne zločine. Sve je krenulo, rekao je, kad je 2000. godine u BiH napustio stranku HDZ:
Prvooptuženi je spomenuo i svoje viđenje zašto je optužen za ratne zločine. Sve je krenulo, rekao je, kad je 2000. godine u BiH napustio stranku HDZ:
„Što je medijski bilo snažno propraćeno, ali i serije novinskih članaka, naručenih naravno, u kojima sam trebao biti maksimalno demontiran, proglašen odgovornim za sve što se zbivalo za vrijeme rata, uključujući i navodne ratne zločine.“
Na kraju iznošenja uvodne riječi obrane Prlić je izrazio suosjećanje sa svim žrtvama rata rekavši kako je činio sve da se ublaže ratne posljedice i kazne počinitelji zločina. Nakon iznošenja uvodne riječi, kao prvi svjedok Prlićeve obrane ušao je hrvatski diplomat Miomir Žužul, koji je u vrijeme hrvatsko - muslimanskog sukoba bio savjetnik za nacionalnu sigurnost pokojnog predsjednika Franje Tuđmana.
Žužul je tijekom svjedočenja pokušao prezentirati tezu kako pokojni predsjednik Tuđman nije imao teritorijalne pretenzije na BiH, odnosno na pripajanje Herceg Bosne s Hrvatskom. To je, prema obrani, trebalo pokazati kako otcjepljivanje BiH teritorija nije željela ni optužena politička vrhuška bosanskih Hrvata kojom je Tuđman upravljao iz Zagreba. Žužul je čak ustvrdio kako je pokojni bh. predsjednik Alija Izetbegović sam u Ženevi, u proljeće ’93., Tuđmanu ponudio priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj:
„On nije precizirao teritorij, a predsjednik Tuđman nije prihvatio taj razgovor. I poslije kad smo odlazili i na ručku je predsjednik nastavio govoriti o tome. Moj je dojam bio da je bio iznenađen, ali je smatrao da, bez obzira kako i zašto je to Izetbegović iznio, to ne može biti solucija niti za rješenje krize u BiH, a niti rješenje statusa hrvatskog naroda u BiH.“
NJadranko Prlić i ostali optuženi Hrvati u sudnici Haškog tribunala
Odvjetnik prvooptuženog Prlića Michael Karnavas iskoristio je Žužulovu diplomatsku karijeru kako bi pokušao osporiti neke optužujuće izjave međunarodnih visokih diplomata, poput bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha koji je u Hagu svjedočio o Tuđmanovoj želji da pripoji jedan dio bosanskohercegovačkog teritorija.
Na kraju iznošenja uvodne riječi obrane Prlić je izrazio suosjećanje sa svim žrtvama rata rekavši kako je činio sve da se ublaže ratne posljedice i kazne počinitelji zločina. Nakon iznošenja uvodne riječi, kao prvi svjedok Prlićeve obrane ušao je hrvatski diplomat Miomir Žužul, koji je u vrijeme hrvatsko - muslimanskog sukoba bio savjetnik za nacionalnu sigurnost pokojnog predsjednika Franje Tuđmana.
Žužul je tijekom svjedočenja pokušao prezentirati tezu kako pokojni predsjednik Tuđman nije imao teritorijalne pretenzije na BiH, odnosno na pripajanje Herceg Bosne s Hrvatskom. To je, prema obrani, trebalo pokazati kako otcjepljivanje BiH teritorija nije željela ni optužena politička vrhuška bosanskih Hrvata kojom je Tuđman upravljao iz Zagreba. Žužul je čak ustvrdio kako je pokojni bh. predsjednik Alija Izetbegović sam u Ženevi, u proljeće ’93., Tuđmanu ponudio priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj:
„On nije precizirao teritorij, a predsjednik Tuđman nije prihvatio taj razgovor. I poslije kad smo odlazili i na ručku je predsjednik nastavio govoriti o tome. Moj je dojam bio da je bio iznenađen, ali je smatrao da, bez obzira kako i zašto je to Izetbegović iznio, to ne može biti solucija niti za rješenje krize u BiH, a niti rješenje statusa hrvatskog naroda u BiH.“
Žužul je kao diplomat dao i svoje viđenje dvostrukih standarda za bosanske Hrvate koji, za razliku od ostalih stanovnika BiH, imaju hrvatsku putovnicu, što je za Haško tužiteljstvo još jedan dokaz želje o spajanju teritorija gdje žive Hrvati:
„To je apsurdna tvrdnja. To su dvije nepovezane stvari. Pravo na putovnicu ne može se nikako interpretirati sa teritorijalnim aspiracijama.“
Tijekom svjedočenja Žužul je iznio i svoju sliku uzroka rata na području bivše Jugoslavije, u sklopu kojeg se dogodio i hrvatsko - muslimanski sukob zbog čega Prlić i ostali odgovaraju po zapovjednoj odgovornosti. Žužula, bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Tuđmana, veleposlanika u Ženevi i ministra vanjskih poslova, Haško tužiteljstvo će unakrsno ispitati 18.
srpnja, prije ljetne pauze.
U Sarajevu promovirana knjiga Gorana Šimića
U Sarajevu je nedavno objavljena knjiga „Utjecaj Haškog tribunala na kazneno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine“, autora Gorana Šimića. Stručnjaci za ovu oblast ocjenjuju da se radi o “pionirskom poduhvatu” u pravnoj literaturi, u kojem su elaborirani rad Haškog tribunala i njegove refleksije na legislativu i opće stanje u Bosni i Hercegovini. Značaj knige je dodatno aktueliziran najavama o skorom prestanku rada ICTY-a , što otvara brojna pitanja bitna za procesuiranje ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. S autorom knjige Goranom Šimićem razgovarala je Mirna Sadiković.
RSE: Šta vas je podstaklo na ovo istraživanje?
ŠIMIĆ: Rekao bih da u pozadini ove knjige leži potreba da sa jednog ljudskog i znanstvenog stanovišta istražimo ono što se zapravo dogodilo u BiH. Svi smi na neki način bili manje ili više uključeni u događaje koji su se dogodili u BiH između ’92. i ’95. godine i svako je od nas, barem na posredan način, bio pogođen tim događajima. Ja sam imao, sticajem okolnosti, i nekakvu životnu priliku da budem sam dio tih događaja i da to ljudsko iskustvo usporedim sa znanstvenim iskustvom i znanjem koje sam stekao kroz bavljenje pravnim naukama. Rekao bih da su dvije glavne ideje vodilje koje vode kroz ovu knjigu, a to su žrtve i istina. S jedne strane smatram da smo mi kao država, i ne samo BiH nego općenito države u bivšoj Jugoslaviji, učinili premalo da utvrdimo objektivnu istinu o onome što se dogodilo.
RSE: Knjiga je vrlo studiozno napisana, elaboriran je rad Haškog tribunala i njegove refleksije na legislativu i stanje u BiH. Kakve su te refleksije, u najkraćem?
ŠIMIĆ: Sud dakako, kao netko ko je pionir u tom cijelom poduhvatu, jasno je da nije savršen sud. Međutim, jasno je isto tako da, a u tome se danas u najvećoj mjeri slažu i teoretičari i praktičari, bez njegovog postojanja mnogi zločini u BiH, ali i u bivšoj Jugoslaviji ne bili bili procesuirani. I ne samo da ne bi bili procesuirani nego bez njega i bez utjecaja koji je posredno međunarodna zajednica preko njega refleksirala na BiH i zemlje u regionu ni mi sami ne bismo, možda, imali ni ustanovljen Odjel za ratne zločine na Sudu BiH, ne bi to uradili ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni u drugim zemljama. Prema tome, rekao bih da je taj utjecaj vrlo snažan. S druge strane, ideje i pravne norme koje su iznijete u pravnoj praksi Suda i u njegovom statutu, koji predstavlja njegov temeljni dokument za djelovanje, su praktično danas, kada je barem u pitanju Kazneni zakon BiH, doslovno inkorporirane. Dakle, možemo sumirati da je Haški tribunal nesaglediv utjecaj imao na nas same, odnosno da predstavlja jedan korak, jedan prag ispod kojega u budućnosti sigurno međunarodna zajednica neće ići, ili makar ne bi trebala ići kada su u pitanju ratni zločini.
RSE: Jedna od ideja pisanja ovakve knjige je bila i izgradnja povjerenja, odnosno upravo utvrđivanje činjenica u cilju izgradnje povjerenja u društvu. Koliko rad Haškog tribunala doprinosi tome, ali i sadašnji sudovi koje se bave procesuiranjem zločina, kada se i sam Haški tribunal od kreatora rata i počinilaca dovodi u pitanje?
ŠIMIĆ: Rad Haškog tribunala je kontraverzan sam po sebi - od njegovog ustanovljavanja do njegovog rada. Ja sam već rekao: ja ne smatram da je Haški tribunal savršen sud. Vjerovatno još uvijek nismo izmislili savršen sud, možda ga u budućnosti nećemo tako skoro ni izmisliti. Međutim, radu Haškog tribunala se ne može osporiti da je procesuirao zločine, da je utvrdio činjenice, da je prikupio ogromnu dokumentaciju koju ćemo danas mi ili druge zemlje bivše Jugoslavije baštiniti. On je svojim djelovanjem, osim ovog dijela gdje je procesuirao određene ratne zločine, izvršio utjecaje i na zemlje bivše Jugoslavije da kroz svoje zakonodavstvo, da kroz svoje postupanje se aktivnije uhvate u koštac sa počinjenim ratnim zločinima. Ja ću vam reći jedan ekstreman primjer koji najbolje oslikava: svi mi znamo da je u BiH po nekakvim najobjektivnijim istraživanjima poginulo najmanje 100.000 ljudi, da je više miliona ljudi raseljeno, da su kuće razorene, da su domovi razoreni, da su kulturni objekti razoreni. Do 31. 12. 2006.godine imali smo ukupno 57 završenih predmeta. Od toga, primjerice, jedan ili dva u RS-u, ostali u Federaciji, u Brčko Distriktu možda jedan. Znači, ono što mi uvijek zanemarujemo kada govorimo o Haškom tribunalu je to da sve to što radi Haški tribunal, bili smo ovlašetni da uradimo i mi sami. Jednaku nadležnost kakvu ima Haški tribunal imaju i domaći sudovi. Sve ratne zločine, sve ratne zločince, sve događaje mogli smo i mi sami utvrditi pred svojim sudovima. Ne možemo reći da jesmo - jer mi to nismo uradili. To je naš propust. Tu bih našao najveći doprinos Haškog tribunala - što je on rekao i što nam je omogućio da se suočimo s istinom i kažemo: „Ljudi moji, zločini su dogođeni.“ Ne možemo se praviti kao da nisu oni bili kad jesu. Oni će uvijek tu biti. Nemoguće se pretvarati da Srebrenice nije bilo, da se zločini po cijeloj BiH nisu dogodili. U tom smislu rekao bih da je Haški tribunal dao možda nemjerljiv doprinos razvoju međunarodnog kaznenog prava. Naravno da je bilo grešaka, naravno da u radu Haškog tribunala ima sto stvari kojima se moglo zamjeriti, da mi svi smatramo da su određene kazne premalene, neadekvatne, da određene činjenice nisu utvrđene na objektivan način, ali u pozadini toga se uvijek trebamo pitati šta smo mi uradili. Šta smo mi uradili da pomognemo tom Haškom tribunalu da radi bolje? Reći ću vam šta smo uradili. Skrivali smo dokumente, skrivali smo činjenice, lažno smo svjedočili, na svaki način smo pokušavali opstruirati rad tog suda. E onda je pitanje koliko je taj sud mogao raditi bolje - da vidimo koliko smo mi doprinijeli, a koliko smo mogli doprinijeti da je naš odnos prema njegovom radu i da je naš prema samim zločinima bio drugačiji. Jer opet kažem, Haški tribunal i zemlje bivše Jugoslavije imaju tzv. konkurirajuću nadležnost. Sve to što radi Haški tribunal, mi smo mogli uraditi i u BiH, u Hrvatskoj i u Srbiji. Sami se trebamo zapitati zašto to nismo uradili.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.