Hidanović kaže da nije malo onih koji se pitaju otkud Fahrina zainteresovanost za život franjevaca, a posebno za obnovu samostana Gradovrh.
«Vrlo malo ih je znalo bilo što konkretnije reći izuzev da je postojao neki samostan, da je postojao neki grad. Onda me to zainteresovalo. Pri tome uopšte nisam vodio računa šta će ko reći što sam ja Fahro. Ja sam želio samo da ovaj moj grad ima taj spomenik kulture, mogu kazati civilizacijski spomenik, jedan od najjačih na ovim prostorima.»
Fahro je zaposlenik MUP-a Tuzlanskog kantona i radi jedan sasvim drugačiji posao. Nakon radnog vremena, zatvara se u svoj kutak i istražuje, a volio bi svoju ljubav prema Gradovrhu prenijeti na mlade generacije:
«Ja sam bio inicijator i poslao sam par dopisa u pojedine srednje škole da bi im jednim povijesnim časom približio Gradovrški samostan, da nikad niko ne bi na Gradovrški samostan gledao samo kao na samostan, samo kao sinonim kršćanstva. Samostan pripada svima nama. To je kulturni spomenik, povijesni spomenik našeg kraja.»
Ipak, nije mu bilo lako. Nailazio je na nerazumijevanje i na nepovjerenje građana:
«Ja u gradu imam par ljudi, vjerujte, nekad padnem u agoniju. Jednostavno vidim da ljudi na ovo gledaju skeptično: ma šta to, hajde, pusti to, imamo mi svi preča posla..»
Fahro je danas omiljen među franjevcima. Kaže da najbolje prijatelje ima upravo među fratrima i da se u njihovom društvu najbolje osjeća:
«Vrlo je teško bilo doći do tih ljudi i razgovarati s njima. Prvo se trebalo dugo predstavljati - ko ste, šta ste, otkud, zašto itd. Međutim, kad su ljudi shvatili, ipak su to ljudi koji imaju produbljenu duhovnost, da se nešto govori što njih zanima, shvatili su da ja to radim bez nekakve direktive, bez nekakvog opterećenja, s jednom ljubavlju i poštovanjem prema fratrima koji su na Gradovrhu bili.»
Malo je danas onih koji svoje slobodno vrijeme provode istražujući iz ljubavi, a ne iz neke materijalne koristi:
«To je moja velika ljubav i da bilo što drugo radim, ne bih htio to da ostavim. Nešto sam započeo i moram to privesti kraju. Međutim, nije to ni lako. Ali, pojave se ponekad neki ljudi koji su jako zainteresovani i koji znaju ovo cijeniti. Reći ću vam da zna nekad jedna knjiga ne da se proda nego sam čovjek kaže: ja ću se lično pobrinuti da nagradim jedan dio tvoga rada, koliko ja mogu. Ali je vrlo malo tih ljudi.»
Hidanovića kroz istraživanja uvijek prati zlatni medaljon koji je pronašao na lokalitetu Gradovrškog samostana. Smatra da je i to neki znak kako je upravo on pozvan oživjeti samostan Gradovrh.
