Splitski zabavni pjevač Duško Mucalo osamdesetih je bio jedan od direktora u splitskom kombinatu Jugoplastika. I dok je pjevao:
"Ra, ra, radnička odmara se klasa,
pla, pla, plavi se Jadran talasa,"
mislio je Mucalo na radnički godišnji odmor, a ne na višegodišnji odmor na zavodima za zapošljavanje. Nije prošlo ni šest - sedam godina od te pjesme, a 11 i po tisuća ljudi iz njegova kombinata je izgubilo posao. Splitski gigant, koji je imao pogone i tvornice po Dalmaciji i prodajnu mrežu u čitavoj Jugoslaviji, propao je s hrvatskim ulaskom u tranziciju.
Posljednjeg direktora Jugoplastike, Zorana Milasa, smo pitali je li ona mogla preživjeti:
"Uvjeren sam da je mogla preživjeti. Možda ne u toj ukupnoj dimenziji, ali u jednom dobrom dijelu je bila zdrava i mogla je. Dokaz tome su Auto-dijelovi, koji su danas vrlo dobra tvornica. To je bio dio Jugoplastike. Ako je taj dio mogao preživjeti, a on je pretrpio najveći udar na tržištu, pošto je radio za Rusiju i za Kragujevac, ostao je bez tržišta, ali ostao je živ. Znači, moglo se, ali politika je bila takva. Mislili su da Hrvatskoj ne treba proizvodnja, da je to izmišljotina socijalizma. Danas vidimo kolika je to greška."
Prvo je nova vlast Jugoplastiku obezglavila:
"Vršeni su dosta jaki pritisci i kroz javnost. Čak je bilo izašlo u novinama da sam uhapšen radi krađe, što nije bila istina."
Prije nego što je tvornica uzeta radnicima, uzeto joj je ime, koje je bilo brend, ne samo u bivšoj Jugoslaviji. Početkom devedesetih je samo vjetar jugo u Hrvatskoj zadržao ta dva sloga. Jugoplastika je preimenovana u Diokom. Zoran Milas:
"Rat su vodili i psihološkim sredstvima. Jedno od tih sredstava je bilo i promjene imena. To ime ih je asociralo na bivšu državu. Snaga brenda je nesumnjiva."
Jugoplastika je bila veliko ime u Evropi, zahvaljujući i svom pionirskom pothvatu iz 1968. godine, kada je postala sponzor splitskom košarkaškom klubu. Na jednom sastanku s dalmatinskim privrednicima, pred sami rat, španjolski ambasador je zahtijevao da se nađe s rukovodstvom Jugoplastike, a kad je bio upozoren da taj kombinat ne radi s tvrtkama iz njegove zemlje, odgovorio je:
"Znam da ne radi, ali to je firma koja je sponzorirala trostrukog evropskog prvaka u košarci. To mora biti dobra firma i hoću da Španjolska s njom radi."
No, uskoro je došla nova demokratska vlast, koja se odrekla Jugoplastike s floskulom da je to socijalistički mastodont, umjesto da ona nastavi s poslom:
"Tu treba izuzetne energije, znanja i umijeća. Trebalo je osvojiti nova tržišta, trebalo je prilagoditi proizvodnju novim tržištima. To je sve mukotrpno. Najlakši je šverc-komerc," kaže Zoran Milas.
Bivšu Jugoplastiku je kupio splitski tajkun Željko Kerum. Splitska zgrada je srušena, a na njenom mjestu su izgrađeni stanovi i trgovački centar. Oni koji nešto znaju o gradu, poput doktora Ive Šimunovića, uzalud su upozoravali:
"To je kriminal u urbanizmu, kriminal u arhitekturi. Mi ponovno proizvodnju bacamo iza brda, bacamo je u bazen, a Split čistimo bez ikakve šanse za nova radna mjesta. Stanovanje možemo proizvesti gdje hoćemo, možemo na padinama Kozjaka, Peruna, Kaštela, gdje god hoćemo, ali neke stvari su po svojoj funkciji upravo zadane tu i ne mogu biti na drugom mjestu."
Razumu unatoč, umjesto tvornice, nikao je šoping centar Joker. Zoran Milas:
"Ne idem u Jokra, jer ne mogu. Ne mogu otići tamo, jer me duša boli. To je hranilo grad."
I 18 godina nakon odlaska iz Jugoplastike njen bivši trgovački putnik, Ranko Miošić, ne može se pomiriti s njenim uništenjem:
"Zašto? Nije ona izgubila ni vanjske partnere, ni unutarnje. Mi smo prodavali robu od Vladivostoka do Vankuvera, imali smo preko 150 miliona izvoza, imali smo 15 specijaliziranih pogona. Onda su došli razni Kerumi i kupili to zemljište. Bilo mi je došlo da se popnem na krov i propadnem s njom, kada je došao onaj idiot specijalista iz Zagreba da je ruši. Ja sam 1954. godine počeo da radim i ni za što drugo nisam znao, nego za Jugoplastiku."
Samo rušenje tvornice, oni koji su je desetljećima gradili, primili su jako emotivno:
"Dosta njih je plakalo. Ženske su emotivne. Ja nisam plakao da se vidi. Imao sam neke kolege koji su bili voljni da odemo napraviti protest, čak i da se popnemo na krov."
Kako je Jugoplastika zapošljavala puno žena, to se njena propast odrazila na socijalnu sliku grada. Sociolog Zoran Malenica:
"U ovom slučaju se može reći da je raspadanje jednog takvog velikog sustava imalo negativnog uticaja na socijalni i ekonomski položaj čitavog niza građana Splita. Jugoplastika je imala i tekstilnu industriju, koja je omogućavala zapošljavanje relativno velikog broja ženske radne snage, a to je za obiteljski budžet bilo značajno, s obzirom da su i one donosile neke prihode obiteljima. Možda te plate nisu bile visoke, ali su bile značajan dodatni prihod za obiteljski budžet."
Umjesto prihoda za radnike Jugoplastike, ostala im je pjesma iz veselijih im vremena:
"Ra, ra, radnička odmara se klasa,
pla, pla, plavi se Jadran talasa.
Plavi se Jadran talasa, i sada,
Vraća se radnička klasa, na rad.
Sve ih je osvježilo more,
i sada u radne će pobjede nove.
Autobusi pretrpani, za more,
Avioni su čekirani, za more,
Vlak ne možeš rezervirati.
A Pješke? Pa može!"
