«Zovem se Petar Stevanović. Povratnik sam iz Rudog u selo Modrinje, opština Kakanj. Nema nikakvih bezbjednosnih problema, ali su uslovi života nas povratnika vrlo loši. Ne postoji mogućnost zarade. U Kakanj sam se vratio 2000. godine, povratio sam stan, međutim nisam mogao plaćati režije, jer nisam imao nikakve prihode. U režijama sam dugovao 6.000 konvertibilnih maraka. Morao sam napustiti stan da bih izmirio dug državi. Sada živim u selu Modrinje. Međutim, nemam mehanizacije, nemam uslova za obradu zemljišta.»
«Zovem se Božana Vasić iz okoline Zenice. Otišla sam 1994. godine, vratila sam se 2000. godine. Imam kćerku, ide u školu. Sve je u redu, osim što nema mogućnosti za zaradu.»
«Zovem se Savo Karać, iz okolice Zenice. Povratnik sam iz Srebrenice. U Zenicu sam došao 2002. godine. Imam 40 godina radnog staža. Zadnjih 10 godina mi nije uplaćeno. Nemam nikakva primanja. Jedinu pomoć mi je pružio donator iz Njemačke – sanirali su mi kuću. Imam oko šezdesetak duluma zemlje, međutim nemam mašina, niti imam uslova za uzgoj stoke. Velika je nezaposlenost i to se uopšte ne rješava. Ljudi odlaze u treće zemlje.»
Povratak podržavaju tamo gdje ga nema
Poslanici Narodne skupštine Republike Srpske, usvojili su Izvještaj o realizaciji Programa rješavanja problema raseljenih osoba, povratnika i izbjeglica u 2007. godini, za koji je utrošeno 28 miliona konvertibilnih maraka, ali je riješen samo dio problema. Resorni ministar Omer Branković je tokom rasprave u Skupštini izjavio da u BiH još nije obnovljeno više od 145.000 objekata, oko 51.000 porodica čeka obnovu i povratak u ranija mjesta življenja, dok potrebe za sanaciju infrastrukture u povratničkim naseljima prelaze iznos od 100 miliona konvertibilnih maraka. U diskusiji je učestvovao i poslanik Muharem Murselović, uz osnovnu primjedbu da entitetska Vlada svake godine izdvaja više novaca za rješavanje problema izbjeglica, raseljenih i povratnika, ali da to ipak nije dovoljno. Gost naše emisije ove nedjelje je Muharem Murselović, jedan o prvih povratnika u Prijedor, gdje i danas živi.
Murselović: Program koji je realiziran prošle godine, rebalansom je povećan. Radi se o ukupnim sredstvima od oko 28,5 miliona konvertibilnih maraka. Dvije trećine sredstava se odvaja za podršku ostanka, a jedna trećina za realizaciju programa povratka u Republiku Srpsku (RS) i Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH), kao i za zajedničke projekte. Ja prije svega nisam zadovoljan takvim načinom raspodjele sredstava. Kada su u pitanju sredstva za podršku povratka u RS, niko od povratnika nije zadovoljan načinom na koji se ta sredstva izdvajaju, odnosno po kojim kriterijima. Jer, imamo slučajeva da su tamo gdje ima najviše povratnika sredstva najmanja. A tamo gdje povratnika gotovo i nema, tamo se odvajaju velika sredstva za infrastrukturu. Zašto je to tako, po kojem ključu se to radi, to nam niko nije mogao objasniti, pa ni ministar. Mi smatramo da se sredstva trebaju usmjeriti tamo gdje su najpotrebnija, odnosno tamo gdje je povratak najveći. Jer, ako želimo zadržati ljude na mjestima povratka, moramo im stvoriti uslove za život – da imaju i infrastrukturu, da im se izgrade kuće i tako dalje. Na primjer za Rudo, jedno malo mjesto gdje nije bilo Bošnjaka ni prije rata, odvojeno je preko 350.000 konvertibilnih maraka. A na primjer za opštinu Prijedor samo 170.000 konvertibilnih maraka. To su neke stvari koje nama ne idu u glavu. Kada su u pitanju sredstva za održivi povratak, ja se uvijek pitam – šta to zapravo znači «održivi povratak»? Da li održivi povratak podrazumijeva poštivanje Ustava, Zakona o lokalnoj samoupravi, da se ljudi zapošljavaju u javnim institucijama, u lokalnim organima vlasti? Imamo ministarstvo ovdje u Banjaluci gdje, osim ministra koji je uslovno rečeno Bošnjak, niko od zaposlenih, a radi se o oko 150-200 ljudi, nije ni Bošnjak ni Hrvat. Nedavno je primano na posao u administrativnom centru (u zgradi Vlade) 30 spremačica. Nije zaposlena nijedna Bošnjakinja. Za motokultivatore i plastenike je izdvojeno oko 300.000 konvertibilnih maraka. Hoćemo li mi u gradu preoravati parkove? Treba potaći firme, treba omogućiti kredite, treba pomoći ljudima da se vrate zanatima kojima su se bavili prije rata, treba omogućiti ljudima da se zaposle… To je, po meni, održiv povratak. Kad je izašao Zakon o lokalnoj samoupravi, trebalo je uraditi sistematizaciju radnih mjesta i broj zaposlenih prilagoditi popisu stanovništva iz 1991. godine. Ništa od toga nije urađeno. Moj zaključak po ovoj tački dnevnog reda je bio da se svjesno i namjerno podržava povratak tamo gdje povratnika nema. Nešto se pravi i o tome se priča na sve strane. A tamo gdje ima povratnika, nastoje se, određenom politikom, udaljiti s tog područja. Nude im se neke burze rada po Sloveniji i Hrvatskoj. A ljudi, naravno, s obzirom da tu ne mogu naći posao, odlaze iz mjesta povratka.
RSE: Prijedor je ipak jedan od svjetlijih tačaka povratka, ako se gleda broj povratnika.
RSE: Izgleda da su entiteti dvije zasebne države. Ljudi, ako prelaze iz jednog u drugi ne mogu ostvariti svoja prava, a imamo i državnu Komisiju za izbjeglice, imamo i državno Ministarstvo za izbjeglice.
Murselović: Ja gotovo svakodnevno kontaktiram sa državnim Ministarstvom i sa ministrom Safetom Halilovićem. Zamislite kad meni ljudi iz FBiH, iz Unsko-sanskog kantona objašnjavaju šta je pravna država i pitaju se – zar mi treba da plaćamo građanima Republike Srpske invalidnine i tako dalje? Kao da smo mi ničiji. Jednostavno, ne znamo šta da činimo, ne znamo gdje udaramo. Obraćamo se na sva ministarstva, i u FBiH i u RS i državnom ministarstvu. Ali, kažem, kao da smo ping-pong loptica koju prebacuju s jednog entiteta na drugi.
RSE: Povratnici su mnogima pomrsili račune o etnički čistim teritorijama, pa možda i zbog toga niste dobrodošli.
Murselović: To je sigurno, van svake sumnje. Ciljevi su apsolutno ostali isti, samo su se metode promijenile. Metode više nisu nasilne – ubistva, protjerivanje… Sada su suptilnije – ljudima se ne da posao, ne mogu ostvariti svoja prava… I ljudi su prisiljeni da odu, a izvršitelji ostaju nevini.
Još jedno druženje sa piscima iz dijaspore
U Sarajevu, na Sajmu knjiga, svoja djela su ponovo predstavili i pisci iz bosanskohercegovačke dijaspore. Između ostalog to su: Predrag Finci, Jasna Šamić, Igor Divković, Antonije Žalica, Hedina Sijerčić – Tahirović, Vanja Lichtensteiger, Osman Arnautović, Zlatko Lukić. Neki od pisaca iz bh. dijaspore govore za Radio Slobodna Evropa:
«Ja sam Safeta Osmičić. Živim u Holandiji. Rodom sam iz Gradačca. Pišem cijeli svoj život, ali nikada do sada nisam objavljivala. Pisanjem se bavim cijeli život, a pošto sada imam više vremena, intenzivnije i pišem. I za jednu i za drugu knjigu sam dobila dobru kritiku. Prva knjiga je zbirka poezije ,Između nas‘. Jedna od mojih najdražih pjesama u njoj je ,Dođe mi‘:
Dođe mi
da nakon godina teškoga rada
i gorkog iskustva
prebacim kaput na rame,
iznenada pozvonim na vratima tvojim,
šutke mimo tebe prođem
i slušam, očiju sklopljenih,
stvarajući idilu budućeg života,
dok naglas čitaš stihove
Lorke, Jesenjina, Revera…
A onda opet milujem tvoje tijelo,
samo za mene sačuvano.»
Ismet Bekrić je na Sajmu knjiga obilježio 40 godina uspješnog književnog rada:
«Svoj mali jubilej obilježavam upravo na Sajmu knjiga sa svojom novom knjigom ,Pijetlov budilnik‘. To je moja prva zbirka priča. Do sada sam objavio dosta zbirki poezije i dramskih tekstova, a ovo mi je prva knjiga priča. Knjiga je izašla u ediciji Mali princ. Drago mi je što upravo s tom izdavačkom kućom, koja mi je objavila posljednje četiri knjige, obilježavam svoj jubilej. Pisanje je prije svega radost. Mi koji pišemo ne mislimo na godine koje prolaze, mislimo na djela koja nastaju. Lijepo je u pisanju tragati. Tako sam i ja kao pjesnik napisao i knjigu priča. A sada u listu ,Palčić‘ objavljujem i bajke. Tako da će iduće godine i te bajke naći mjesto među koricama knjiga.»
Na pitanje o narednim planovima, Ismet Bekrić kaže:
«U književnosti nema planova. Postoji inspiracija, postoji potreba da se nešto kaže. Književnici vremenom sazrijevaju. Kažu da je poezija stvaralaštvo mlađih, a proza starijih. Književnik nikad ne zna šta će nastati. Drugovanje sa knjigom je jedan poseban osjećaj. Imati knjigu u ruci, okretati je, listati, biti sam sa njom, sa stihovima, sa likovima, čeznuti, tragati u njenim dubinama i porukama je nešto što ne može zamijeniti ni Internet, ni bilo koja druga tehnika. Savremena tehnologija može da pomogne knjizi – ekranizacijom nekog romana, može da se rodi i neka pozorišna predstava… Ali, radost čitanja ne može zamijeniti ništa. Čovjek sam, prije spavanja, može da uzme knjigu, da je položi kao cvijet na dlan, da miriše njene riječi, da osjeća njenu ljepotu… Mislim da ljepotu knjige ništa ne može uništiti.»
Antonije Žalica, koji posljednjih godina živi u Holandiji, predstavio je djelo «Bandiera Rossa»:
«To je neka vrsta ispovjednog romana – zbirka ispovijesti ljudi koji su mi ih pričali. Nakon svih tih iskustava, jako je teško izmišljati priče. Priče u toj knjizi su prave, istinite. Ako pitate kakav je bio svijet u kome je moja generacija odrasla, možete dobiti dva odgovora. Jedan da je to bio najbolji od svih svjetova, najsavršeniji. Što, naravno, nije tačno. Drugi da je to bilo doba mraka, terora. Što isto nije tačno. To je naprosto bio naš život. Istina je uvijek negdje između. Istina je u našim emocijama, našim sjećanjima. U knjizi sam najiskrenije pokušao da odgovorim na to pitanje. Na svu sreću, mi ljudi iz tih bosanskih krajeva imamo izrazit osjećaj za humor. A humor je nešto što liječi, a ujedno je i bezgrešan. Ne može čovjek nositi veliki grijeh na duši i praviti šegu. Nas humor nije napustio ni u ratu, zašto bi nas napustio sada. Kroz humor se mogu ispričati najozbiljnije stvari, a da to ne bude mučno.»
«Zovem se Jasna Šamić, živim između Pariza i Sarajeva. Profesor sam orijentalistike. U svojim djelima koristim i svoj istraživački rad. U mojim romanima, pričama, pjesmama i dramama ima i Pariza i Sarajeva, i jedne i druge kulture. Kao dijete sam odrastala i u jednoj i u drugoj kulturi. Te dvije kulture se miješaju – orijentalna i zapadna. U meni se obje slijevaju u jednu. Osjećam se kao izbjeglica u obje zemlje, odnosno u oba grada. Mislim da je svaki pisac uvijek nekako u egzilu.»