Pravo i pravda: optužnica Miloševiću za genocid, Srebrenicu, opsadu Sarajeva
U jesen 2002. godine Geoffrey Nice je počeo da tvrdi da kvalitet dokaza za genocid i zločine počinjene u Srebrenici i Sarajevu nije zadovoljavajući da bi se na osnovu njih moglo osuditi Slobodna Miloševića. S tim u vezi je Nice najmanje jednom izgubio živce. Joris mi je rekao da je Nice počeo da viče na njega nakon jednog sastanka sa mnom. Tvrdi da je tom prilikom Nice rekao: «Ubijeđena je da je sudija, a o pravu zna jako malo ili zapravo ništa…» Nice i zamjenik tužioca Graham Blewitt su dovodili u pitanje moju etiku. Blewitt je to učinio čak i javno. Joris, Hartamn i drugi smo, međutim, insistirali na tome da se iz optužnice Slobodana Mioševića ne izostavi Srebrenica, opsada Sarajeva i genocid. Nice je tragao za protuargumentima. Sazvao je sastanak na kojem je htio diskutovati o slučajevima Sarajevo i Srebrenica sa analitičarima iz Kancelarije tužioca – istoričarima, lingvistima, specijalistima za region i drugim osobama koje su imale više iskustava i znanja o Jugoslaviji nego bilo ko drugi u Sudu, iako neki od njih nisu direktno radili na slučajevima vezanim za BiH ili na slučaju Milošević. Nice je tražio od analitičara da se pripreme za sastanak, a kada su ovi to učinili, naredio je šefu Istraživačkog odjeljenja Patriku Lopez-Terresu da napusti salu. Analitičari su međutim gotovo jednoglasno tvrdili da Sarajevo mora ostati u optužnici, ukoliko Sud želi da sačuva svoj kredibilitet, iako odgovarajuća dokumentacija tada još uvijek nije bila proizašla iz istraživanja. Problem je bio u samom istraživanju. Ja sam bila sigurna da dokaza ima dovoljno.
Zamjenik tužioca Dermont Groome, koji je bio odgovoran za dio optužnice koji se odnosio na BiH, iznova mi je potvrdio, nakon što je preispitao sve dokaze, da postoji dovoljno indicija za optužbu Slobodana Miloševića za genocid. Međutim, Nice i Groome, koji su dolazili iz anglosaksonskog pravosudnog sistema (common law), upozorili su me da je – usprkos svim dokumentima i činjenicama – veoma teško dokazati optužbu za genocid. Tvrdili su da u slučaju Milošević, odustajanje od optužbe za genocid, koja je bila moje diskreciono pravo, može biti oprezan potez. Ako bi se tako postupilo, po njima, sve snage bi se mogle usredsrediti na druge teške radnje.
Ja sam se bolje snalazila u oblasti građanskog prava i budući da smo imali dovoljno dokaza i indicija za genocid, bila sam obavezna da Sudskom vijeću predočim sve optužbe o kojima se trebalo izjasniti. Cijenila sam zabrinutost koju su iskazali Nice i Groome, ali se nisam slagala da se iz optužnice Slobodanu Miloševiću izostave opsada Sarajeva, Srebrenica ili genocid i donijela sam odluku bez obzira na sve što mi se eventualno moglo prigovoriti. Objasnila sam mojim zamjenicima da neću dozvoliti da jedan tužilac odlučuje o tome da li je Milošević kriv za genocid ili za saučesništvo u opsadi Sarajeva ili za Srebrenicu. Dokazi koje smo imali su nam nalagali da Sudskom vijeću predstavimo kompletan slučaj, a na Sudskom vijeću je bilo da odredi stepen krivice. Kada Sudskom vijeću ne bih predstavila i te dijelove optužnice, umanjila bih svoju odgovornost kao glavnog tužioca. Rekla sam da sudije treba da odluče o valjanosti dokaza, odnosno da je na sudijama da utvrde da li je neko kriv ili nije, a ne na tužiocu.
Početak procesa Slobodanu Miloševiću u februaru 2002. godine je po mnogo čemu bio početak kraja Haškog suda. Kancelarija tužioca je u tom trenutku imala najmanje 16 završenih istraga. Cilj nam je bio da do kraja 2004. godine privedemo pravdi oko 50 najvažnijih optuženika. Procese je trebalo završiti do 2008. godine.
Krajem 2004. godine, javni tužilac, usprkos teškoćama, privodi kraju predstavljanje optužbe protiv Slobodana Miloševića. U jednom trenutku, sudija May, uvijek lucidan i precizan u izražavanju, izgovara neke čudne rečenice i konfuzne fraze. Nakon što se sjednica Suda završila, pitali smo se da sudija May nije nekim slučajem imao lakši moždani udar. Kasnije počinju kružiti glasine da sudija May ima tumor na mozgu.
Suđenje Slobodanu Miloševiću se nastavlja 10. februara 2004. godine. Sudija Robinson prvi put daje zvanično obavještenje o bolesti sudije Maya. Stručni tim je radio danju i noću na formulaciji memoranduma koji bi pravno opovrgao predstavku koju su, u ime Slobodana Miloševića, podnijeli prijatelji suda, u kojoj su tražili da Sudsko vijeće odustane od optužbe zbog nedostatka dokaza.
Sudsko vijeće je odlučilo
Stenogram sa sastanka Vrhovnog savjeta odbrane, video-zapis na kojem se vidi Milošević kako hvali Jovicu Stanišića, Frenkija Simatovića, Milorada Lukovica (ubicu Zorana Đinđića) i Crvene beretke za njihove akcije u BiH i Hrvatskoj, svjedočenje osoba kao što su Zoran Lilić, Milan Babić, razne diplomate, general Wesley Clark, političari i drugi koji su poznavali Miloševića ili radili s njim – sve je to potvrđivalo njegovu krivicu. A to prije svega u glavnoj optužbi za genocid, koju su se – pred kraj procesa – sudije Dermont Groome, Geoffrey Nice i drugi trudili da dokažu.
Sudsko vijeće je 16. juna 2004. godine, sa lordom Ian Bonomyjem na čelu, nasljednikom sudije Maya, zajedno sa sudijom O-Gon Kwonom i novim predsjednikom Sudskog vijeća Patrikom Robinsonom, predstavilo svoju odluku. Između ostalog, sudije su utvrdile da postoji dovoljno dokaza da Sudsko vijeće prihvati, izvan svake razumne sumnje, sljedeće:
1.Slobodan Milošević je zajedno sa vođama bosanskih Srba počinio zločinački poduhvat, s ciljem da uništi jedan dio bosanskih muslimana kao grupe.
2.U tu svrhu su činjene zločinačke radnje, uključujući genocid. Milošević je mogao pretpostaviti da će genocid biti posljedica tih zločina izvršenih nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe. Kao što se i desilo.
3.Izvršitelji ovog zločinačkog poduhvata su počinili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Ključu i Bosanskom Novom.
4.Milošević je bio saučesnik i pomagač u počinjenim zločinima i izvršenju genocida, budući da je imao informacije o zločinačkom poduhvatu. Pružio je počiniocima značajnu pomoć i bio je svjestan da je cilj zločinačkog poduhvata uništavanje dijela bosanskih muslimana kao grupe.
5.Milošević je bio nadređen određenim zločinačkim grupama i znao je, ili je imao razloga da zna, da su te grupe imale namjeru da izvrše ili da su učestvovale u izvršenju genocida nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe, međutim nije preduzeo potrebne mjere da genocid spriječi, niti je kaznio počinioce.
6.Struktura srpskih napada, način na koji su izvršeni, njihov intenzitet, broj ubijenih muslimana u sedam pomenutih opština, zatvaranje muslimana, njihov nehumani tretman u koncentracionim logorima, eliminacija osoba ključnih za preživljavanje muslimana kao grupe, sve su to bili faktori koji su upućivali na genocid.
Sudsko vijeće je čak odbilo prijedlog da se Slobodan Milošević oslobodi dijelova optužbe koji su se odnosili na Kosovo i Hrvatsku. U jesen 2002. godine su Nice, Blewitt i drugi u Kancelariji tužioca pokušavali da nas ubijede da odustanemo od optužnice za genocid i insistirali da takvu odluku donesem ja kao tužioc, a ne Sudsko vijeće, kako bi Milošević izbjegao da odgovara za zločine počinjene u BiH. Međutim, na kraju su se dijelovi mozaika uklopili i pokazali njegovo saučesništvo. Da nismo tako postupili, da nismo pokazali volju i snagu da predstavimo direktne dokaze za genocid, kako bismo se opravdali pred preživjelim žrtvama genocida, među kojima su hiljade majki koje su izgubile svoje sinove, hiljade žena koje su izgubile svoje muževe, hiljade djece koja su izgubila svoje očeve? Tek nakon dvije godine smo postali svjesni stvarnog značaja tog fundamentalnog ispita.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.
Naredni nastavak: "Večera sa generalima" objavljujemo u utorak, 6. maja.