Državni i entitetski ministri za izbjegla i raseljena lica i predstavnik Distrikta Brčko potpisali su sporazum kojim se za potrebe rekonstrukcije objekata i omogućavanje održivog povratka udružuje 38,8 miliona konvertibilnih maraka (KM). Sporazum je potpisan u Sarajevu, nakon sjednice Komisije za izbjeglice i raseljena lica BiH, čiji predsjedavajući Slavko Marin kaže:
„Prema sporazumu, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH udružuje 30.150.000 KM, Federacija BiH i Republika Srpska po četiri miliona, a Distrikt Brčko 650.000 KM. Ova sredstva će pokriti obnovu stambenih jedinica, djelomično rješavanje problema kolektivnih centara i održivost povratka. Želimo dati signal i motivirati općine, kantone i entitete da obnavljaju zgrade za zajedničko stanovanje. Ljudi žele da se vrate, međutim nemaju se gdje vratiti jer su im stanovi porušeni. To su skupi projekti, sredstva sigurno neće biti dostatna, ali će to biti signal i motivacija za kompletan sustav da ulaže dalja sredstva. I nakon svega ovoga što sam rekao, i dalje ćemo imati nezadovoljne ljude. Onih koji dan danas imaju status izbjeglica i koji su izrazili želju da se vrate u svoje domove je 136.000, a neke institucije u BiH smatraju da je povratak završen."
Veliki broj žalbi na rad sudstva
Na konferenciji predsjednika sudova u BiH, koja je održana u Mostaru, ombudsmen Federacije BiH Branka Raguz je kazala da je u proteklih sedam godina pismeno ili usmeno u urede ombudsmena pristiglo čak 47.000 žalbi, od kojih se oko 28.000 odnosilo na sudove i njihov rad. Uz podsjećanje da je temeljna uloga ombudsmena zaštita ljudskih prava, Branka Raguz takođe ističe:
„Jedno od temeljnih ljudskih prava je definisano u članku VI Evropske konvencije – pravo na pravičnu raspravu u razumnom roku. Ustav i zakoni Federacije BiH su dali ovlasti ombudsmanu da kontrolira funkcioniranje sustava u tom smislu, s tim da sudstvo mora biti neovisno i samostalno. Dakle, ombudsman se nema pravo miješati u odluke sudova, ali može pratiti određene slučajeve. Za cijelo vrijeme našeg rada nam se obratio veliki broj građana pismenim i usmenim zahtjevima u kojima kao stranu odgovornu za povredu svojih prava navode razne sudove u Federaciji BiH. U posljednjih sedam godina smo dobili oko 47.000 pismenih žalbi, od kojih se negdje oko 28.000 odnosi na sudove. Upućen nam je i veliki broj usmenih žalbi. Dakle, radi se o impozantnom broju žalbi na sudove i njihov rad. I dalje vlada izuzetno veliko nepovjerenje građana u sudove. Veliki broj građana se žali na veoma dugo trajanje postupka, i to tamo gdje je zakonodavac rekao da se radi o hitnim slučajevima. Prema tome, to je izravno kršenje ljudskih prava i Evropske konvencije. Ako ti sporovi traju po pet-šest godina, onda ne možemo govoriti o efikasnoj i učinkovitoj zaštiti građana. Dalje, sudstvo treba promatrati kao dio sustava. Sudstvo jeste poseban segment vlasti, ali se tu isprepliću i zakonodavna i egzekutivna vlast. Potrebno je da se u zakone ugrade načela i principi ostvarivanja i zaštite ljudskih prava. Ukoliko to nije slučaj, onda su sami zakoni izvor masovnog kršenja ljudskih prava. Na primjer, Zakon o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo ima jako puno manjkavosti. On je evo već nekoliko godina nedefiniran. Imao je 10-15 raznih izmjena i dopuna, međutim nikada nismo dobili prečišćeni tekst i normalno da se ljudi tu ne snalaze. Dalje, ekonomsko-socijalni status građana je takav da im onemogućuje pristup sudovima. Novi procesni zakoni su vrlo radikalni. Promijenili su pedesetogodišnji praksu. Sudovi u ranijem sistemu su naime imali obvezu utvrđivati materijalne činjenice i onda donositi presude. Danas to više nije slučaj. Sada sud arbitrira. Jedna i druga strana iznose dokaze, a sud donosi presudu. E sad, postavljam pitanje – može li neuka stranka sebi osigurati adekvatnu pravnu pomoć? Ona je već apriori u neravnopravnom položaju sa drugom strankom koja ima odvjetnika. Drugo, pravo na besplatnu pravnu pomoć je temeljno ljudsko pravo, zajamčeno Konvencijom. To će biti i jedan od uvjeta ulaska BiH u Evropsku uniju. Država je dužna, po Konvenciji o neovisnosti sudstva iz Montreala, osigurati besplatnu pravnu pomoć za ljude koji se nalaze u teškoj ekonomsko-socijalnoj situaciji. "
O tome koliko se poštuju i provode preporuke ombudsmena, Branka Raguz, jedan od tri federalna ombudsmena, kaže:
„U posljednje dvije godine se radi na objedinjavanju institucija ombudsmana. Mislim da to ima negativan utjecaj na njihov kredibilitet. U jednom periodu se ispoštovalo preko 80 posto naših preporuka, međutim, nažalost, prošlogodišnje izvješće govori o samo 45 posto. Građani iznose svoje pritužbe i ako jedna neovisna i samostalna institucija utvrdi da je došlo do kršenja prava i preporuči nadležnom tijelu da to kršenje prava otkloni, time se umanjuje broj upravnih sporova. Naše vlasti još uvijek nisu svjesne da ljudska prava nisu interna stvar države. BiH je članica Vijeća Evrope. Prema nekim pokazateljima i statistikama se puni pisarnica Suda u Strasburu, a za kršenja ljudskih prava se dosuđuju jako visoke naknade. Prava zajamčena Ustavom BiH i međunarodnim dokumentima, država Bosna i Hercegovina mora poštivati ukoliko želi biti demokratska i pravna država i država vladavine zakona. U tom kontekstu treba gledati i rad sudstva. Nedostatak pravne države u BiH utiče i na rad sudstva. Kod nas su javna poduzeća države u državi. U samom sustavu postoje manjkavosti koje se onda prelamaju preko sudova. Želim reći da se problem sudova ne može promatrati izolirano. Zakone donosi parlament, a sud ih primjenjuje. To je jedno kompleksno pitanje. Ne osporavajući napretke koji su postignuti, sve dotle dok u BiH ne bude vladavina prava i vladavina zakona, naši građani neće moći ostvarivati pravo na pravičnu raspravu i u razumnom roku.“
Sudovi pretrpani tužbama zbog neplaćenih komunalnih usluga
Na pitanje naših slušalaca kada zastarijeva naplata pruženih usluga, odgovor smo potražili u kancelariji Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a. Govori advokat Miodrag Stojanović:
„Potraživanja za isporučenu električnu energiju, za isporučenu toplotnu energiju, plin, vodu, dimnjačarske usluge i druga komunalna davanja kao što su radio i televizijska pretplata, potraživanja pošte, telegrafa i telefona, zastarijevaju za jednu godinu od dana dospijeća navedene obaveze. Međutim, ovaj jednogodišnji rok zastare se prekida ukoliko tražilac izvršenja (komunalno ili javno preduzeće koje potražuje navedeni iznos) tužbom prekine zastarni rok i zatraži naknadu te štete. Moram da napomenem da se ovaj rok od jedne godine ne odnosi na potraživanja koja javna preduzeća imaju prema firmama. U tom slučaju se primjenjuje drugi zastarni rok, rok od tri godine, koji je takođe predviđen odredbama člana 374 Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu odredbe Zakona o parničnom postupku, koje su trebale čitav taj postupak da učine efikasnijim i bržim, u odgovoru na tužbu koju svaka od tuženih strana mora da dostavi sudu u roku od 30 dana, treba se pozvati – u smislu člana 152 Zakona o parničnom postupku – na zastaru koja je nastupila i to bi za sudove bilo prethodno pitanje, dakle to bi rješavali prije nego što se upuste u meritorno raspravljanje ovakvih tužbenih zahtjeva.“
Miodrag Stojanović apeluje i na drugačiji odnos javnih komunalnih preduzeća:
„Najefektniji u naplati su oni koji drže monopol, kao što su elektrodistributivna preduzeća. Oni mogu da prekinu isporuku električne energije i na taj način primoraju dužnike, bez obzira što je nastupila zastara, da to plate da bi im priključili električnu energiju, pa tek onda mogu da vode sporove i da dokazuju da nisu bili dužni da plate.“
Nova poniženja opljačkanih građana
Tokom proteklih sedam dana devizne štediše, u nastojanju da ponovo ukažu kako još uvijek nema pravog rješenja za njihovu nevolju, odnosno za vraćanje onog što im je oteto – a to je devizna ušteđevina, ulazili su u banke i tražili svoj novac. Tako su bili ponovo u središtu dramatičnih zbivanja, jer su izbacivani, vrijeđani i omalovažavani – kao da traže tuđe a ne svoje.
"Rok za verifikaciju građana koji su željeli da prihvate promjenu obligacionog odnosa okončan je 15. decembra 2007. godine. Nakon isteka tog roka, obaveze za neverificiranu deviznu štednju su ostale na bankama. Mi smo tada još jednom pokušali otići u banke i tražiti da vrate novac. Uputili smo štediše u banke da pitaju za svoje kamate, da pitaju za svoja potraživanja. Udruženje je poslalo i dopis s svim bankama u BiH u kojem je tražilo od njih da se izjasne kako misle vratiti novac građanima. U nekim slučajevima su direktori banaka zvali policiju i policija je izbacivala štediše napolje i prijetila pisanjem prekršajnih prijava. Dakle, poruka banaka je očigledno bila da ne misle vratiti taj novac. U međuvremenu je, po našoj tužbi iz 2004. godine, stigao poziv Suda u Sarajevu da uredimo tužbu u roku od osam dana kako bi se utvrdila potraživanja i obaveze štediša. Dakle, i nakon okončanja postupka verifikacije, država BiH nema apsolutno nikakvih saznanja o visini potraživanja i o licima koja potražuju svoja sredstva. U tom smislu završavam taj tužbeni zahtjev, koji ćemo predati. Ukoliko sud zaista ima želju da to razriješi, dobićemo listu obligacionih odnosa i visinu potraživanja i obaveza nosioca tih obaveza – prije svega banaka. Taj dokumenat nam je itekako potreban u naplati, bez obzira da li će se ona realizirati sudskim nalogom ili dobrovoljnim pristankom banke da to plati. U svakom slučaju nam je neophodan, zbog postupaka koji se vode u Strasburu. U ovakvim uvjetima, jedina moguća zaštita koja štedišama ostaje jeste Strasbur. Međutim, radi se o stotinama hiljada tužbi, tako da pretpostavljamo sa se Sudu u Strasburu neće baviti pojedinačnim pitanjima. Očekujemo od Vijeća Evrope odnosno od komesara za ljudska prava i od samog Suda u Strasburu da će uticati na to da se ovaj postupak ubrza i pojednostavi. Jednom utvrđujućom presudom postaće sve jasno. Dakle, ako bude postojala dobra volja sudske vlasti, očekujem vrlo brzo razrješenje ovog pitanja. Ukoliko ne bude postojala, čekaćemo na odluku Suda u Strasburu."
RSE: Na koje banke se odnosio ovaj vaš poziv i ulazak štediša u njih?
Omersoftić: Na Union Credit Banku, koja je preuzela Central Profit Banku i Travničku banku, zatim na Privrednu banku Sarajevo, Novu banjalučku banku, koja je takođe ušla u Union Credit grupu, Novu ljubljansku banku koja je preuzela Tuzlansku banku u Tuzli i na Investiciono-komercijalnu banku Zenica. Što se tiče slovenačkih banaka, Slovenačka ambasadorica Nataša Vodušek nam je poručila preko Kantonalne televizije da se mnogo ne zanosimo i da zapravo nemamo šta tražiti od Slovenaca. Nije u pitanju toliko novac koliko taj jedan ponižavajući odnos i domaće vlasti i banaka, a najviše me zaprepašćuje odnos slovenačke vlade i slovenačke ambasadorice u BiH prema BiH i njenim građanima.
RSE: Stalno ponavljaju da je to pitanje sukcesije.
Omersoftić: Sukcesija je pitanje država, ali je taj ugovor o sukcesiji jasno definisao da je nosilac obligacije Ljubljanska banka, koja je u junu 2004. godine morala isplatiti obaveze prema svojim štedišama. Međutim, oni su vjerovatno misli da smo mi neuki i da ne razumijemo stvari i nisu očekivali da će naići na ovakav otpor. Ne žele vratiti novac, masovno ga koriste na sve moguće načine i žele da ga pretvore u svoj kapital. Ali, bitka nije izgubljena. Očekujemo da Vijeće Evrope i Evropski sud ovom problemu posvete malo više razumijevanja i malo više pažnje.
RSE: Kad ste stali na čelo ovog pokreta, da li se mogli pretpostaviti da vas čeka tako teška borba?
Omersoftić: Najviše nade sam polagala u sudstvo. Moj prvi potez 2004. godine je bio pokretanje sudskog postupka u BiH u kojem sam tražila sudsku zaštitu prava građana zagarantovanih i Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Dakle, sudska vlast, koja je ušla u dogovore sa izvršnom vlašću, bila je moje najveće razočarenje. Zakonodavna vlast je poslušna, ona radi ono što dogovori izvršna vlast odnosno što dogovori par lidera. Nisam očekivala takvo ponašanje sudske vlasti. Očekivala sam i bržu reakciju Suda u Strasburu. Devizna štednja je bila predmet interesa moćnih finansijskih institucija, koje su je koristile za razne manipulacije. Prisili su građane da svoju imovinu prodaju u bescjenje, kako bi ti moćnici mogli kupovati zemljišta, preduzeća i tako dalje, koja su se našla na rasprodaji.