Željko Prica se javio našem radiju prije desetak dana dok je bio na redovnom zatvorskom odmoru u roditeljskoj kući u Frkašicu, kraj Korenice. Priznaje da je bio u vojsci samoproglašene Republike Srpske Krajine, ali tvrdi da nije činio zločine i smatra da mu je učinjena strašna nepravda. Prica negira optužnicu (šamaranje i maltretiranje hrvatskog vojnika) i kaže da mu je na sudu u Gospiću bila uskraćena prilika za poštenu obranu:
„Istražni mi je sudac bio onaj, svima poznati, Milanović. Ja progovorim dvije riječi na neistinite izjave svjedoka, a on kaže 'izbacit ću te van na hodnik, policija će te čuvati, a mi ćemo nastaviti bez tebe'. U presudi mi piše da je sud sto posto zaključio da je to sto posto urađeno, da sam ja njega ošamario, da sam ga tukao...Na osnovi izjave svjedoka. A ja u to vrijeme nisam bio ni fizički prisutan na tom mjestu i za to imam 30 svjedoka. Ja sam osuđen za nešto gdje nisam bio ni fizički prisutan i mojih 30 svjedoka pada u vodu.“
Prica je nakon Oluje sa ženom i djecom izbjegao u Srbiju, ali već idućih godina često dolazi u Hrvatsku i obilazi roditelje, sve do 2002. godine kad je pozvan na informativni razgovor u Gospić i pritvoren:
„Dolazio sam, pa se vraćao, nikakve potjernice za mnom nije bilo, a onda 2002. kažu 'ajd' daj izjavu u Gospić'...Ja doš'o na godišnji odmor iz Srbije i tako moj godišnji i danas traje.“
Nakon trogodišnjeg pritvora 2005. godine osuđen je na šest godina zatvora. Prica se žali Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, ali mu on još i povećava kaznu za dvije godine, ukupno osam:
„A da vidite samo žalbu tog tužioca iz Gospića, u njoj piše da trebam biti kažnjen 'za primjer drugima'! Samo dva-tri reda 'za primjer drugima' i oni mi u Zagrebu dižu još dvije godine.“
Svoju priču o 'nevino osuđenom' četrdesetpetogodišnji Željko Prica potkrijepljuje i činjenicom da svih šest proteklih zatvorskih godina redovito dolazi u Frkašić na odobrene slobodne dane i vikende, bez straha i prijetnje susjeda Hrvata:
„Cijelo vrijeme iz zatvora dolazim normalno kući na slobodne vikende. Nema mi nitko ništa prijetiti kad nisam kriv. Da sam nekome nešto uradio došao bi ovdje i zapalio mi kuću ili me ubio. Ali mene ovdje poznaju, pozna me Korenica, pozna me Gračac, pozna me Lapac, poznaju me svi, kom' nisam pomogao nisam ni odmogao.“
Žalio se i Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ali već dvije godine iščekuje odgovor. Kaže da njegova priča nije usamljena:
'Koju ja priču za vas imam, od 2005. od Bljeska...Koje su to presude, da vi to vidite, neki su ljudi osudjeni i na 180 godina zatvora, to nije za pričat'. Ja sad čekam Ustavni sud jer ne mogu ići na Međunarodni dok ne završim ovdje proceduru. Najprije sam bio na Vrhovnom, pa sad Ustavni. I kad to završi idem na Međunarodni. Ima nas 12 koji smo dobili zeleno svjetlo jer neće ni Međunarodni da prihvati sve. Poslali smo im sve svoje dokumente i presude i oni su to vidjeli i ima nas 12 kojima su to prihvatili. Uzet ćemo odvjetnike da nas zastupaju, mi nemamo para da platimo, al' nek uzmu koliko god hoće posto, ne pet ili 10 nego i 50 posto ako treba, samo da se dokaže da smo nevini, ništa više.“
Šibenska odvjetnica Vera Bego-Macura, koja je svojevremeno zastupala Željka Pricu, načelno je rekla kako ima još takvih slučajeva i da je sam postupak 'prepoznavanja' vrlo često 'obična farsa' pa se od samog početka krene 'u krivo':
„On je radio tamo, u ondašnjem zatvoru i ti ljudi, kako ko naleti, plate ceh za sve što se tamo događalo, a bilo je groznih stvari. Je li on to radio ili nije radio?! Ili je nekog pljusnuo, ošamario i kaže 'ja ću za to odgovrat, ako je to ratni zločin, a nije, a pravi zlikovci, oni se ne vraćaju, u tome je problem.“
Odvjetnica Bego-Macura posebno upozorava i na problem (ne)ravnopravnosti pred hrvatskim sudovima:
„Mogu vam reći, sasvim odgovorno, da ljudi nisu ravnopravni i da osuda za kazneno djelo puno ovisi o tome koje je ko nacionalnosti.“
