Dragiša Cvejić je teško povređen u dvorištu svoje kuće od podmetnute eksplozije. Posle nekoliko dana je preminuo u bolnici. Ovaj, u manje od godinu dana drugi slučaj ubistva sudije u Srbiji, nametnuo je potrebu što hitnijeg sistemskog uređenja zaštite sudija, javlja iz Beograda Iva Martinović:
«Meni lično to nije poznato. Postoje određena saznanja, ali ja o tome ne znam ništa konkretno. Bio je jednostavan, srdačan čovek, s kojim je bilo relativno lako sarađivati. »
Ubistvo u Knjaževcu je drugo ubistvo sudije za manje od godinu dana, a od prošle godine zabeleženo je više slučajeva pretnji i napada na sudije. Godine 2007. su u Odžacima ubijeni sudija Zoran Cvetanović i jedna od stranaka u postupku. Na automobilu sudije beogradskog Okružnog suda Milenka Cvijovića, nepoznata osoba je prošle godine presekla crevo kočionog sistema na automobilu. Pretnje je više puta dobijala i sudija Nata Mesarović, koja je donela osuđujuću presudu za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića, a predsedniku Specijalnog suda Milanu Raniću prošle godine su odvrnuti šrafovi na točkovima. Sa pretnjama se suočava i portparolka Specijalnog suda Maja Kovačević Tomić:
«Nepoznati čovek je iz kola sa crnim staklima mom pratiocu doviknuo: ,Ni deset takvih kao ti joj neće pomoći!‘. Bilo je još takvih događaja, ali nemam saglasnost sudija da pričam o svim tim događajima.»
Pretnje su učestale i kada je reč o sudu za ratne zločine, pa se tako, u već šestoj po redu pretnji smrću, tužiocu Vladimiru Vukčeviću, između ostalog poručuje:
«Da treba da stavi ličnu kartu u zube da bi ga lakše identifikovali.»
Da su radnici pravosuđa meta stalnih pretnji i napada, za naš program svedoči Zoran Dobrosavljević, koji radi kao krivični sudija u Opštinskom sudu u Batočini:
«Posle promena 2000. godine sam sudio članu Direkcije JUL-a, predsedniku Opštine Batočina i direktoru velikog preduzeća u Batočini, gospodinu Slobodanu Živuloviću, i osudio sam ga na efektivnu kaznu zatvora u trajanju od osam meseci. Nakon toga sam bio prinuđen da nosim sa sobom pištolj.»
Pravni okvir uređuje samo pitanje bezbednosti zaposlenih unutar zgrade suda, dok su, pošto je napuste, prepušteni sami sebi.
«Koja bi s jedne strane osiguravala bezbednost sudija, kako u zgradi suda, tako i van zgrade, koja bi imala stručnjake koji bi znali da procene koje sudije su ugrožene, koliko su ugrožene i koja zaštita im je potrebna. S druge strane, takva služba bi trebala da obezbedi i sprovođenje sudskih radnji van sudske zgrade.»
Uz uverenje da će ove godine biti doneti svi potrebni dokumenti koji će omogućiti adekvatan sistem zaštite sudija i tužilaca, pomoćnik ministra pravde Slobodan Homen kaže za naš program da je u poslednjih 10 meseci u Srbiji udvostručen broj pripadnika sudske straže. Neke od razloga zbog kojih je nosiocima pravosudnih funkcija u Srbiji potrebna jaka zaštita, Homen vidi u opštoj društvenoj nestabilnosti, ali i činjenici da 78 odsto građana danas nema poverenja u sudski sistem:
«Smatraju da sud ne može da ih zaštiti, misle da su njihova ljudska prava prekršena i onda putem pretnji i fizičkih i drugih pritisaka na sudije pokušavaju da ostvare svoja prava.»
Proces reforme sudstva u Srbiji započeo je pre osam godina. Iako je došlo do određenog poboljšanja, to je daleko od dovoljnog, smatraju stručnjaci. U ovoj oblasti još uvek je prisutan visok stepen korupcije, a prema rečima profesora Stevana Lilića, predsednika Udruženja Pravnici za demokratiju, razlog tome leži u činjenici da pravosuđe nije prošlo kroz svoju lustracionu fazu:
«Šesti oktobar se nikad nije realizovao u oblasti pravosuđa. Često čujemo izjave – nisu sve sudije takve, ima i onih poštenih. Mislim da je to pogrešan pristup. Sudstvo je na poslednje mesto stavilo poverenje građana Srbije.»
Lilić ukazuje i na veliki broj slučajeva koji traju toliko dugo da pravda postaje bespredmetna:
«Razlozi za to nisu samo nemogućnost ili preopterećenost. To mogu biti razlozi za odlaganje odluke u nekom razumnom roku – mesec, dva ili tri – ali ne 20 godina. To znači da iza toga postoji namera i faktori koji rade u interesu jedne stranke protiv druge stranke. To je za pravosuđe nedopustivo i to govori o korupciji.»
Korupcija, neefikasnost i pritisci na pravosuđe mogu se pobediti samo sistematskim merama, a tu borbu mora da isprati cela država. Pofesor Lilić na kraju zaključuje da ova oblast u Srbiji mora biti vraćena u tačku prioriteta:
«Ako se pravosuđe ne konsoliduje, onda ćemo imati ovakve pojave kao što su proglašenje slobodnog lova na sudije i ubistva. Tragično je to se o tome počinje da misli tek nakon što se tragičan događaj desi.»
Spora pravda postaje nepravda
Preko dva miliona neriješenih predmeta na sudovima, finansijski zavisno pravosuđe, te sudije koje su svakodnevno izložene pritiscima domaćih političara, slika su pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine. Iz Sarajeva, Selma Boračić:
Građanku Tuzle, tamošnje javno komunalno preduzeće Vodovod i kanalizacije, tužilo je općinskom sudu u Tuzli zbog duga za vodu u periodu od 1996. do 2002. godine:
«Tužbeni zahtjev je bio oko 886 konvertibilnih maraka. Budući da nije podnesen na vrijeme, odnosio se samo na 12 mjeseci od dana predaje tužbe. Na ročište su došli sa potpuno izmijenjenom sumom od 194 konvertibilnih maraka, što se odnosi na godinu dana od dana podnošenja tužbe, kako je propisano zakonom. Međutim, presuda je glasila kao da su naplatili dug 100 posto i traže isplaćivanje sudskih troškova i kamata za pet godina.»
Najveće opterećenje sudovima Bosne i Hercegovine predstavljaju tužbe za neizmirene komunalne usluge. Ukupan broj zaostalih predmeta na sudovima u Bosni i Hercegovini prelazi brojku od dva miliona, a više od polovine tih predmeta su iz oblasti komunalnih usluga. Govori potpredsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Mladen Jurišić:
«Postojeći legislativni sustav prebacio je čitav problem građanske nediscipline u plaćanju komunalnih obaveza na sudove. Sudovi su zatrpani ogromnim brojem tih predmeta, koje sa postojećim resursima i kadrovima ne možemo da rješavamo u zakonskim rokovima.»
Reforma pravosuđa u BiH još nije završena, ali primjetan je određeni napredak, kao i nedostaci. Ponovni izbor sudija i tužitelja, informatizacija sudova na svim nivoima, itekako je značajna. No, ne smije se zanemariti da još ima sudova koji rade u samoj jednoj sudnici. Imajući ovo u vidu, ne čudi činjenica da su najupečatljiviji problemi u bosanskohercegovačkom pravosuđu upravo starost i neefikasnost sudova pri rješavanju sudskih postupaka. Govori banjalučki advokat Miroslav Mikeš:
«Pravosuđe ne može da bude izolovani segment društva. Ono nije idealno, ali smatram da se slučajevi primanja mita i zloupotrebe mogu na prste jedne ruke izbrojati. Osnovni problem je neefikasnost sudova, i u građanskim i u krivičnim postupcima. A poznata je izreka da spora pravda postaje nepravda.»
Pored ovih problema, sudije u BiH svakodnevno su izložene pritiscima domaćih političara, na razne načine. Bilo da se radi o komentarima ili prijetnjama, ističe predsjednik Udruženja sudija BiH Izo Tankić:
«Ti pritisci ne utiču na rad sudija. Pravosudni sistem u BiH je napravljen tako da smo mi zaista jako nezavisni. Zahvaljujući postojanju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća svaki sudija, odnosno svaki profesionalac u pravosuđu je toga svjestan i na njega se ne može uticati nikakvim političkim pritiscima. Udruženje sudija BiH reaguje na te pritiske. Kritikujemo ih, izdajemo javna saopštenja, tražimo da se ti pritisci ne vrše, naročito od strane izvršnih vlasti, recimo od strane premijera Republike Srpske Milorada Dodika.»
Također, kako navodi Tankić, ni pitanje zaštite sudija u BiH nije riješeno:
«To pitanje zaista nije riješeno, a trebalo bi. Dolaze vremena kada će zaista biti opasno raditi ovaj posao. Sudija nema nikakvu fizičku zaštitu, osim ukoliko se lično ne obrati sa zahtjevom sigurnosnoj agenciji i zatraži zaštitu. Trenutno samo jedan sudija iz Suda BiH uživa fizičku zaštitu.»
Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine je organ koji ima zakonsku obavezu da osigura nezavisno, nepristrano i profesionalno pravosuđe. Na pitanje koliko su sudovi u BiH zaista nezavisni, Jurišić odgovara:
«Kad pričamo o sudskoj nezavisnosti, mislim da smo dostigli visok stupanj i proklamovane i suštinske neovisnosti. Međutim, mnoge stvari unutar te neovisnosti još uvijek nisu dovršene, odnosno još uvijek nisu definirane. To se u prvom redu odnosi na financiranje pravosuđa, koje se trenutno financira iz 15 različitih proračuna, na 15 nivoa.»
Pitali smo građane kako oni ocjenjuju pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini:
«Vrlo je loš. Kazne su blage, rješavanje slučajeva je neredovno.»
«Sudovi su jako zatrpani i spori.»
«Sudovi su spori i neefikasni, i to je tako već dugo.»
«Sudovi trenutno samo vegetiraju.»
U okviru projekta reforme pravosuđa, trenutno se radi na akcionom planu za rješavanje zaostalih predmeta u sudovima BiH. Jedno od mogućih rješenja svakako je izmiještanje komunalnih predmeta, koji čine polovinu zaostalih predmeta, te njihovo ustupanje jednoj ili više agencija koje bi radile na tom polju.
Nema dokaza o korpuciji
Sva istraživanja javnog mnijenja uporno govore da građani u Crnoj Gori ne vjeruju sudovima i da su sudije na vrhu ljestvice po sumnji u korupciju. EU takoeđ upozorava da crnogorski djelioci pravde nerijetko podliježu pritiscima vlasti. Sa druge strane, državu, izgleda, nije previše briga za status sudija. Iz Podgorice, Biljana Jovićević:
Magistar Dražen Cerović, predsjednik Udruženja za demokratski pravni poredak i asistent na Pravnom fakultetu, definiše tri faktora koja određuju nezavisnost sudstva:
«Način izbora, lični moral i etika ljudi koji obavljaju sudijsku funkciju i količina pritisaka kojima su oni izloženi.»
Koliko je Crna Gora blizu ili daleko od toga? Iako je od strane ogromnog dijela javnosti, te opozicionih partija i nevladinog sektora, kao Vrhovni državni tužilac Vesna Medenica kritikovana kao produžena ruka aktuelne crnogorske vlasti, ona je, po dogovoru predsjednika države, Skupštine i Vlade, oktobra prošle godine postavljena za predsjednicu Vrhovnog suda, sa zadatkom da uklanja već čuvene «trule daske sudstva» na koje je prvi ukazao predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić. Imenovanje Medenice za najvišu sudsku funkciju, međutim, ovako je shvaćeno:
«To je signal da Demokratska partija socijalista želi pošto-poto da zadrži kontrolu nad Vrhovnim sudom, jer na to mjesto šalje svog, možda najboljeg partijskog poslušnika u svojim državnim organima», pojašnjava Miodrag Živković, predsjednik Liberalne partije.
Daliboraka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje:
«Ona sama je, nerijetko, činjenicu da je optužnica tužilaštva padala na sudu pravdala lošim stanjem u sudstvu. To ne obećava dobronamjeran odnos prema novim kolegama, već otvara prostor za revanšizam. Dalje, nejasni su učinci njenog rada i koje je to kvalifikacije preporučuju za tu poziciju. I na kraju, mislim da je svima jasno da se radi o osobi koja je nebrojeno puta do sada pokazala potpuno nepoznavanje evropskih standarda, posebno u domenu transparentnosti i odgovornosti u radu.»
Okvir za sliku crnogorskog pravosuđa nesumnjivo čine i sljedeći podaci. Supruga predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića, Svetlana Vujanović je sudija Apelacionog suda, koji donosi pravosnažne odluke. Vujanovićev brat Dejan je predsjednik Advokatske komore Crne Gore. Rajko Božović, tužilac u Advokatskoj komori je brat Svetlane Vujanović. Specijalni tužilac za organizovani kriminal Stojanka Radović, snaha je Miraša Radovića, ministra pravde i kuma predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice.
Kao primjer u kakvim uslovima rade crnogorske sudije navodimo podatak da je septembra 2005. godine, usred sudnice u Baru, hicima iz pištolja ubijena sutkinja Milorija Pejović.
«Nemamo dokaze da su sudije počinile krivična djela, odnosno da su korumpirani. Nemamo postupke pokrenute protiv sudija.»
Takođe, svi izvještaji međunarodnih organizacija, pa i onaj Evropske komisije, vrlo važan za Crnu Goru na putu ka Evropi, ukazuju da je jedan od ključnih problema crnogorskog pravosudnog sistema to što ne uspijevaju da se izbore za nezavisnu poziciju, kako zato što ne postoji dovoljno dobar zakonski okvir za to, tako i zato što su podložni pritisku vrha vlasti. To nijesu tvrdili samo stranci, već se to nagovještavalo i od strane pojedinih državnih zvaničnika.
Prema izvorima dnevnog lista «Vijesti», maja prošle godine, direktor Uprave policije Veselin Veljović, na zatvorenoj sjednici skupštinskog Odbora za bezbjednost, svjedočio je da su tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Ratko Vukotić, predsjednik Višeg suda Ivica Stanković i sudija Radovan Mandić, «osobe koje opstruiraju neke krupne istrage». Vukotić je odmah dematovao te navode, dok je Ivica Stanković, zbog komentara te Veljovićeve izjave, za naš radio tužio predsjednika Udruženja pravnika Stanka Marića, koji je tom prilikom rekao da su ti navodi logičan epilog stanja u pravosuđu. Predsjednik Udružnja pravnika poručuje da je, zbog funkcije koju obavlja, u obevezi da javno govori o problemima u sudstvu, a da na njih neprekidno ukazuju i relevantne međunarodne adrese:
«Da je predsjednik suda vršio svoju funkciju u skladu sa ustavom i zakonom, sigurno bi stanje u pravosuđu, a i u Višem sudu bilo mnogo kvalitetnije i ne bi imali tako negativne ocjene relevantnih institucija o stanju u crnogorskom pravosuđu.»
Suđenje Mariću po tužbi predsjednika Višeg suda je u toku, kao uostalom i mnogobrojne slične tužbe za klevetu, koje se, stiče se utisak, jedine brzo procesuiraju na crnogorskim sudovima i prilikom kojih se najčešće dosuđuju novčani iznosi približni onima koje se u parničnim procesima, čiji se kraj ne nadzire, za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica 1992. godine iz Crne Gore, dosuđuju majci, čiji je sin ubijen u logorima smrti haškog bjegunaca Radovana Karadžića. Ako se slučajevi koje potresaju javnost sporo ili nikako ne procesuiraju pred sudovima, šta da očekuju obični građani?
Kao primjer u kakvim uslovima rade crnogorske sudije navodimo i podatak da je septembra 2005. godine, usred sudnice u Baru, hicima iz pištolja ubijena sutkinja Milorija Pejović, od strane stranke koja je imala dugogodišnji parnični postupak pred sudom. Javnost je u posljednje vrijeme obaviještena da su specijalni tužilac za organizovani kriminal Stojanka Radović i sudija Lazar Aković pod pojačanom policijskom pratnjom zbog procesa grupi osumnjičenoj za ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića. O redovnim mjerama zaštite, čini se da niko i ne razmišlja.
Sudije kao političari populisti
U bivšoj državi, u kojoj su suci kritikovani da se drže zakona «k‘o pijani plota», moglo se očekivati da će se poslije demokratskih promjena popraviti baš stanje u pravosuđu. No, u Hrvatskoj, barem sa smjenom političke elite, dogodila se i sječa sudaca i tužitelja, zbog koje i dan danas ispašta hrvatsko pravosuđe. Više pojedinosti od Gorana Vežića:
Početkom devedesetih, stare suce i tužioce, i one dokazane, pod optužbom da su politički poslušnici, zamijenili su novi, nedokazani suci i barem u jednom dijelu – politički podobnici HDZ-a. Rezultati su bili katastrofalni za struku i za pravnu sigurnost građana. Izdvojimo samo dva paradigmatična slučaja: kad sudac Milinović u Gospiću silovanje proglašava rukovanjem, a sudac Lozina u Splitu suđenje za ratni zločin započinje čestitkom hrvatskim nogometašima:
«Iskoristio bih ovu prigodu da u ime svih nas ovdje čestitam našoj reprezentaciji na uspjehu koji je postigla prije par dana i da kažem da smo uz njih. Samo toliko.»
Zašto spominjati ove dobro poznate slučajeve kad ih i vrapci na grani već znaju? Zato što su spomenuti suci još uvijek u pravosuđu. Suci u Hrvatskoj su zaštićeni da bi bili neovisni. Oni se, naime, imenuju doživotno, odnosno do mirovine, ali neki su taj položaj shvatili kao zaklon za nezakonite odluke. Ono što je pokvareno s demokratskim promjenama kad je posve nedemokratski napravljena čistka u pravosuđu, moglo se ispraviti kasnije, ali nije. Državno sudbeno vijeće – koje imenuje suce – dugo je vremena bilo produžena ruka politike, a ministri pravosuđa su uglavnom bili regrutirani iz drugog i trećeg reda političara. Aktualna ministrica Ana Lovrin je u drugom mandatu, premda, po rezultatima iz prvog, nije bilo za očekivati da će opet dobiti povjerenje premijera Sanadera.
Europska komisija je početkom studenoga objavila svoje godišnje Izvješće o napretku, u kojem se kaže da Hrvatska treba ubrzati reforme javne uprave i pravosuđa, te borbu protiv korupcije. Zato je i izvjestitelj Europskog parlamenta Hannes Swoboda, u prosincu, prije konstituiranja nove Vlade, o Ani Lovrin govorio u prošlom vremenu:
«Ne radi se samo o korupciji na niskoj razini, nego i na visokoj. Mislim da će se novi ministar pravosuđa, i ne samo on, morati ozbiljno pozabaviti tim velikim problemom. Prijašnja ministrica nije vladala situacijom, nije imala moć da zaista nešto učini. Možda čak i zato što to nije sama željela, ali to je sada već druga stvar. Mislim da je korupcija veliki problem i jasno želim poručiti budućoj vladi da je to bitna stvar. Ako cijelo pravosuđe ne funkcionira dobro, korupcija je prikrivena i zapravo se ne goni. Mora postojati sveobuhvatni program, kao i sudski progon. Ako negdje postoji veza s nekim političkim elementima, to se ne može i ne smije zanemariti.»
Na hrvatskim sudovima ima više od milijun neriješenih predmeta, a javnost smatra pravosuđe jednim od glavnih izvora korupcije u Hrvatskoj.
Ministrica Lovrin je ostala, na razočarenje europskih čimbenika, te je na početku svog mandata najavila da će hrvatsko pravosuđe biti usklađeno s europskim do lipnja ove godine, da će se racionalizirati mreža sudova, da će se izmijeniti i Zakon o kaznenom i parničnom postupku, te da će se, radi ubrzanja postupaka, posegnuti i u sustav odvjetničkih tarifa. No, korupcija i dalje ostaje otvoreno pitanje, a potpredsjednik Sabora iz SDP-a Neven Mimica smatra da je ona u prvom redu problem političke elite:
«Izuzetno je važan vlastiti primjer, primjer političara na vlasti – njihov osobni integritet, njihovo poštenje i njihov osobni primjer.»
Osim europskog parlamenta, i Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, u svom godišnjem Izvješću o stanju ljudskih prava u svijetu ističe da, po podacima hrvatskog Ministarstva pravosuđa, na hrvatskim sudovima ima više od milijun neriješenih predmeta, te ističe kako javnost smatra pravosuđe jednim od glavnih izvora korupcije u Hrvatskoj. Kao posebni problemi navode se zastrašivanja svjedoka na domaćim suđenjima za ratne zločine. Ova teza se da lako dokazati u slučaju Branimira Glavaša, koji uživa saborski imunitet i brani se sa slobode od optužbi za ratni zločin, dok se svjedocima, pa i novinarima koji prate taj slučaj, prijeti. Urednik u «Feralu» Viktor Ivančić:
«Prijetnje svjedocima u slučaju Glavaš i prijetnje Feralovom uredniku Dragi Hedlu koincidiraju sa političkom odlukom da se Branimir Glavaš pusti iz zatvora i brani sa slobode. Čime su zapravo suspendirane sve dotadašnje sudske odluke, a to za posljedicu ima prijetnje, zastrašivanje i pretvaranje cijelog sudskog postupka Branimiru Glavašu u jednu najobičniju farsu. To je nespojivo sa nekakvim evropskim, demokratskim tradicijama.»
Sudovi su podložni ne samo politici, nego i javnosti, kako to ističe poznati odvjetnik Anto Nobilo:
«Naše pravosuđe je slabo, nereformirano, nezaštićeno, nesigurno. Sudije se ponašaju kao političari populisti, odnosno pokušavaju pogoditi što će javnost dočekati sa odobravanjem.»
Poznati aktivist za ljudska prava Zoran Pusić tvrdi da hrvatska ima tri osnovne prepreke za ulazak u Europsku uniju, a to su – pravosuđe, pravosuđe i pravosuđe. Problemi oko ZERP-a i – najnovije – brodogradnje, bacili su problem pravosuđa i korupcije u drugi plan, premda je premijer Ivo Sanader, nakon sastanka s europskim povjerenikom za proširenje Olijem Rehnom, početkom mjeseca tvrdio da će Hrvatska izvršiti svoje obveze u reformi pravosuđa, ne samo radi Europske unije, nego i radi sebe:
«Reći ću još jedanput ovdje da ćemo veliku većinu onih reformi koje su potrebne da ubrzamo proces pregovora i pristupanja Hrvatske EU nastojati završiti ove godine. Tu mislim na reformu pravosuđa, odnosno veliki dio u reformi pravosuđa – borbu protiv korupcije.»
Nezadovoljstvo stanjem u hrvatskom pravosuđu ne dolazi samo od europske administracije. Austrija je najveći ulagač u Hrvatsku, a proteklog tjedna austrijska ministrica vanjskih poslova Ursula Plašnik upozorila je svog hrvatskog kolegu Jandrokovića da austrijski ulagači u Hrvatskoj imaju problema s administracijom, korupcijom i sporim pravosuđem. Na to, kažu u Austriji, upozoravaju već četiri godine ali stanje se ne popravlja. Dapače, kažu da je gore.
Od opomena do smenjivanja
I na Kosovu se pravosuđe smatra jednom od najkorumpiranijih institucija, javlja Gzim Badžaku:
Kosovsko pravosuđe je u zadnje dve godine postiglo značajne rezultate u svom radu, ali je i dalje daleko od željenog cilja, smatra predsednik Vrhovnog suda i Sudskog saveta Kosova Redžep Hadžimusa:
«Mislim da u pravosuđu u poslednje dve godine imamo veoma pozitivna kretanja. Napredak vidim u ostvarivanju vremenskih standarda, odnosno standarda vremenskog rešavanja predmeta koji je odredio Sudski savet Kosova.Ove godine su rezultati ohrabrujući, jer na svim nivoima imamo da je završeni broj predmeta veći u odnosu na broj primljenih predmeta. U opštinskim sudovima taj procent iznosi tri do četiri posto, u okružnim sudovima sedam odsto i u Vrhovnom sudu Kosova 0,7 odsto. Ove godine je rešeno 260.000 predmeta, dok je ostalo nerešeno 148.000 predmeta.Ostalo je mnogo nerešenih predmeta iz prethodnih godina koji se sada rešavaju.»
Po istraživanjima izvršenim na Kosovu, kosovsko pravosuđe je jedno od najkorumpiranijih institucija. Hadžimusa kaže da su preduzeli mnogobrojne prekršajne i druge mere prema onima koji su došli u sukob sa kodeksom ponašanja radnika u pravosuđu, uključujući i krivično gonjenje:
«Protiv nekih sudija je pokrenut krivični postupak, protiv onih koji su porušili kodeks, ali i onih koji su primali mito.»
Sudski savet Kosova, kao najviše regulatorno telo u oblasti pravosuđa, čini napore da utiče na onemogućavanje protivzakonitog i neprihvatljivog ponašanja pravosudnih radnika:
«Preduzeli smo različite mere, od opomena do smenjivanja. Smenili smo i neke predsednike opštinskih sudova. Što se tiče odlučivanja, verujem da kosovsko pravosuđe ne boluje od prtisaka i uticaja. Međutim, po uslovima u kojima radi, može se steći utisak da je pravosuđe do formiranja Sudskog saveta bilo pod uticajem međunarodne administracije. U nekim slučajevima je bilo pretnji sudijama, ali samo verbalnih.»
