Preostali odbjegli optuženici, ali i neki prije njih, odbijali su se predati Haškom tribunalu i tako na jedinom za to mogućem mjestu odgovoriti na optužbe za ratne zločine koje im se stavljaju na teret. Zašto ljudi koji uporno tvrde da su nevini, da su se borili za opstanak svojih naroda i država, odbijaju izaći pred lice pravde ugrožavajući time ne samo vitalne interese tih istih država i naroda, koji sada uglavnom teže euroatlantskim integracijama, nego i izlažući članove svojih obitelji dugogodišnjim traumama i raznim vidovima pritiska? To je tema koju istražujemo uz pomoć naših novinara Maje Bjelajac, Zorana Preradovića i Enisa Zebića.
Četvorka haških begunaca
Haški tribunal u proteklih deceniju i po podigao je 161 optužnicu protiv lica optuženih za ratne zločine i u tom razdoblju svi su se dobrovoljno predali ili su uhapšeni - sa izuzetkom četvorice: Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Stojana Župljanina i Gorana Hadžića. Istovremeno, osim što je ova činjenica uticala ponajviše da Srbija ne ide željenom brzinom u evroatlantske integracije, njihovo odmetništvo najviše su osećale njihove sopstvene porodice, koje su pod stalnim nadzorom. Otuda i pitanje kako ovi begunci percipiraju realnost i posebno položaj svojih porodica, koje se povremeno oglašavaju i apelima u kojima optužene pozivaju na dobrovoljnu predaju, te da li je oglušivanje o ove vapaje svojevrsni kukavičluk. Izveštava Zoran Preradović:
Pretresi i upadi u porodične kuće haških begunaca najčešća su, ali ne i jedina mera koja se primenjuje u potrazi za bilo kakvim tragom koji bi mogao da vodi do optuženih. Dobrom delu članova porodica oduzete su putne isprave, kontrolišu se bankovni računi, a prisluškivanje telefona spada u redovnu i svakodnevnu meru.
Neki od njih pod višegodišnjom presijom, poput porodice Stojana Župljanina, uputili su očajnički vapaj optuženom da se preda i prekine višegodišnju agoniju sopstvene familije. Svojevremeno, sličan poziv uputila je i Ljiljana Zelen - Karadžić, supruga Radovana Karadžića, ali nijedan od ovih apela nije dao rezulate.
Savetnik predsednika Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom, Jovan Simić, kaže da je u praksi nekoliko haških optuženika, koji su se kasnije i predali, pregovore o dobrovoljnom odlasku u Hag vodilo preko svojih porodica i da je to ono što je kasnije determinisalo česte pritiske na porodice optuženih imajući u vidu da je teško poverovati da zaista nemaju nikakav kontakt sa svojim najbližima:
„Ono što je meni stvarno čudno to je da, prvo, ljudi koji su bili, pre svega, i u vojsci i u policiji, koji su vaspitavani u nekom duhu i na neki način, jednostavno čak nisu ni osetili potrebu da pomognu toj državi na taj način što će pokušati da se brane. Međutim, oni su se potpuno oglušuju i o pritiske na familiju. Pogledajte Radovan Karadžića, pogledajte Stojana Župljanina. Meni to nije jasno. I verovatno su oni percipirali da su oni jedini u stvari pravi Srbi, jedini koji se bore za neku istinu, bez obzira što tu istinu niko čuo, tako da je to meni iz nekog ljudskog, humanog aspekta potpuno neprihvatljivo i daje potpuno drugu sliku o tim ljudima.“
Ideje o moralnim i ljudskim kvalitetima onih koji su optuženi za najteže ratne zločine precenjene su u društvu, smatra Biljana Kovačević - Vučo, predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava, te otuda, prema njenom mišljenju, nikoga ne bi trebalo da iznenađuje činjenica da se ne obaziru ni na pozive porodica da se dobrovoljno predaju:
„Zašto bismo mi očekivali od ljudi koji su optuženi za tako teška dela i koji se kriju i koji su ubeđeni da su radili prave stvari, neke duboke emocije i prema bližnjima? Ja i dalje tvrdim da ljudi koji učestvuju u strašnim zločinima ne mogu da vole nikoga, ne mogu da vole ni svoje bližnje, ne mogu da vole - jednostavno je to tako. Nema koja je to granica.“
Socijalni psiholog Žarko Trebješanin ne isključuje mogućnost da u čitavoj situaciji optuženi sopstvenu poziciju prepoznaju kao poziciju pravednika i modernh odmetnika koji imaju viši cilj. On istovremeno postavlja i sledeće pitanje:
„Kakav je to život ako se vi ostatak života praktično skrivate i ne vidite svoju porodicu? I pitam se zar nije čak i sa tog stanovišta bolje da jednostavno izađu na sud, da se suoče sa tim optužbama, da se brane i dokazuju nevinost itd, ali tada imaju makar mogućnost da se viđaju sa porodicom, a imaju valjda i mogućnost da, u zavisnosti od toga, od krivice kolika je, da jednom izađu na slobodu i da budu sa svojima. Ovako, praktično šta znači - do kraja života se skrivati.“
Iako pozivi porodica haških optuženika svojim najbližima da se predaju kako bi prekinuli agoniju u kojoj se nalaze više nisu izuzetak, ima i onih koji misle drugačije. Darko Mladić, sin najtraženijeg haškog begunca Ratka Mladića, svojevremeno je izjavljivao da ne želi da pregovara o predaji svog oca ističući da pritisci pod kojima se nalazi porodica neće uticati na odluku nekadašnjeg vojnog komandanta bosanskih Srba. Podsećamo pri tome da ni suđenje optuženima za pomaganje odbeglom haškom beguncu Mladiću, koje je u septembru 2006. počelo u Beogradu, nije dalo nikakve opipljivije rezultate.
Biljana Kovačević - Vučo, međutim, tvrdi da na odluku ljudi koji su optuženi za najteža krivična dela ne može uticati ni apel porodice, ali ni tvrd stav poput onog koji ima sin Ratka Mladića:
„Ne vidim kako može porodica da utiče kad oni sebe ne percipiraju kao ljude koji su optuženi za najteže krivična dela, nego kao ljude koji su izvršavali svoj zadatak. To je uvek, to je staro koliko je sveta i veka - da ljudi stalno misle da u ime viših ciljeva mogu da čine i zlodela. E pa ti ljudi imaju problema i sa svojim emocijama u odnosu na bliže. Ako ti možeš da ubiješ nekoga u ime višeg cilja, ti ćeš imati problem i sa odnosom prema porodici. Prema tome, oni sebe sigurno percipiraju kao pravednike.“
Savetnik predsednika Srbije za odnose sa Haškim tribunalom Jovan Simić ističe da odluka optuženih da nastave sa skrivanjem uprkos apelima porodica da se predaju, može predstavljati i kombinaciju nekoliko različitih faktora:
„Da li je to sada strah od Tribunala, da li je to strah od nečega što su uradili, da li je to jednostavno strašna količina nepoverenja prema i sistemu i Tribunalu, ja ne znam. Ja tako ne bih mogao.“
Faktori koji utiču da optuženici odbijaju da razgovaraju o predaji čak i po cenu teškog položaja sopstvenih porodica mogu biti subjektivne, ali i krajnje objektivne prirode, smatra Žarko Trebješanin:
„Možda ima i nešto od toga: čovek kad krene u to skrivanje, onda prosto kao da spali sve mostove i više i nema povratka. A sasvim je moguće i to da oni čak i kad bi i hteli da možda i ne mogu da se predaju, odnosno pitanje je veliko gde su oni, ko ih štiti itd.?"
I upravo možda iz ove premise profesora Trebješanina proizilazi i pitanje koliko je i sama država zainteresovana da se haški begunci nađu pred licem pravde. U takvim slučajevima apeli porodica teško da mogu mnogo pomoći.
Naposletku, setimo se šta je svojevremeno govorio bivši šef Vojno-bezbednosne agencije Srbije, penzionisani general Aco Tomić, dajući iskaz u sudskom procesu Mladićevim jatacima:
„Dok sam ja bio načelnik službe nikada mi nije niko postavio nikakav zahtev da se hapsi Ratko Mladić - ni tužilaštvo, ni policija, ni rukovodstvo države i vojske.“
Haški optuženici: zločinci i kukavice, ali i heroji čiji su likovi i djela ušli u legendu
Kao malo gdje u regiji, na odbjegle haške optuženike, od kojih su trojica optužena za zločine počinje u Bosni i Hercegovini, u toj se zemlji gleda iz do kraja polariziranih perspektiva – kao na zločince i kukavice, odnosno kao na heroje čiji su likovi i djela ušli u legendu. Izveštava Maje Bjelajac:
Porodica haškog optuženika Stojana Župljanina uputila mu je sredinom marta putem medija pismo u kojem ga moli da se preda - zbog pritisaka kojima su Župljaninova supruga i djeca izloženi, kao i činjenice da im je zbog blokade računa egzistencija dovodena u pitanje. U pismu, čiji su potpisnici supruga Divna, te sinovi Pavle i Mladen, se kaže: “Situacija je gora nego ikada i, vjeruj nam, neće biti bolja sve dok se ti kriješ. Dosadašnji prijatelji i rođaci ne smiju da kontaktiraju s nama iz straha za sopstvenu bezbjednost. Trpimo neviđen pritisak policijskih i međunarodnih vojnih snaga, zbog čega osjećamo veliki strah i što uzrokuje naše sve dublje psihičko i fizičko propadanje. Naša patnja ne vrijedi više bilo kakvog žrtvovanja.“ Ovo svakako nije prvo medijsko obraćanje porodice haškom bjeguncu.
“Moram da ti se obratim ovim putem jer drugi način ne postoji. Naša porodica je pod stalnim pritiskom sa svih strana. Ugroženi smo. Živimo u stalnoj, neprekidnoj atmosferi brige, bola i patnje. Zato sam između lojalnosti prema tebi i prema djeci i unucima morala da izaberem - i izabrala sam. Bolno mi je i teško da te zamolim, a ipak te molim svim svojim srcem i dušom da se predaš. To će biti žrtvovanje za nas, za našu porodicu.“
Iako su iz porodica Karadžić i Župljanin upućeni apeli haškim bjeguncima da žrtvuju svoju slobodu, ta vrsta žrtve ipak je izostala. Za izvršnog direktora Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a, Branka Todorovića, razlog je nedvosmisleno kukavički. On podsjeća da su najveće kukavice upravo bili oni koji su tokom ratnih godina bili spremni slati hiljade mladih ljudi u neizvjesnost, smrt i stradanja:„Prema tome, ne samo da nisu bili spremni da sebe žrtvuju, ili svoje ideje, ili u ovom trenutku da ispolje hrabrost i da se pojave i da pred sudom brane svoju ideologiju, ili svoju politiku, ili ono što su kao vojnici tokom rata činili nego su se kukavički zavukli u mišje rupe, iz kojih se ne pojavljuju 15 godina čak ni na apele njihovih najbližih, supruga, djece, čak ne pokazujući ni najmanje sausjećanja sa svojim porodicama, koje sigurno se nalaze u jednoj nezavidnoj poziciji zbog njihovih nedjela, ali istovremeno i zbog njihovog kukavičluka da se suoče sa tim nedjelima.“
Predsjednik Međunarodnog odbora za odbranu Radovana Karadžića, akademik Kosta Čavoški, kaže da je Karadžićeva porodica izložena zlostavljanju. Policija ih neprestano poziva na razgovore, računi su im blokirani, a nedavno su im oduzete isprave i izdate posebne, obilježene lične karte, pojašnjava Čavoški:
“Tako da se oni, poput Jevreja pod Hitlerom, danas po ličnim kartama razlikuju od ostalih građana. A to je način da se, zapravo, zarad prisiljavanja dr. Radovana Karadžića, ako je uopšte živ, da se preda vrši pritisak na članove porodice, uključujući i unuke.“ On naglašava da je apel Ljiljane Zelen - Karadžić svome suprugu da se preda, zapravo iznuđen: “Tako što je u to vreme njen rođeni sin bio držan od strane stranih trupa i izložen strašnom zlostavljanju, pa je njoj rečeno da će se to nastaviti ukoliko ona ne pozove svoga muža javno da se preda.“ A kako kotiraju haški bjegunci u narodu - kao heroji ili kukavice? Odgovor na ovo pitanje nije isti u različitim dijelovima BiH i kod različitih socijalnih struktura. U selu Šule, blizu granice BiH i Crne Gore, gdje se organizovao festival o Radovanu Karadžiću, najtraženiji haški bjegunac tertiran je kao heroj. Za veliki broj mještana ne postoji novac zbog kojeg bi izdali, kako kažu, „legendu srpskog naroda“: “Što se mene iskreno tiče, nemam para, da mi sad donese ovdje 5,000.000, a da znam tačno gdje je, ja ne bih rekao. Znači, bio bih izdajica svog naroda.“ „Stvari stoje da je on već ušao u legendu. To je neminovno. A na zadnjem je mjestu to koliko je on bio dobar ili ispravan - to u ovom momentu nije važno.“ Branko Todorović kaže da kada se običan čovjek suoči sa zastrašujućim zločinima, nema više mjesta za glorifikaciju onih koji su ih počinili: “Radi se zaista o bijednicima, o kukavicama, o monstruoznim zločincima koji moraju odgovarati za nedjela koja su počinili tokom rata kako teret tih nedjela ne bi padao, kao što vidimo, ni na njihove porodice, ni na etničke grupe kojima pripadaju, ni na gradove iz kojih dolaze.“
Iako je ikonografija haških bjegunaca sve manje prisutna i u najtvrđim nacionalističkim uporištima, poštovaoci lika i djela najtraženijih optuženika nipošto nisu izumrli. O tome svjedoči i “Balada o Radovanu” koja se našla na internet stranici YouTube:
„Pjesme se ore na sve strane,
svi smo s tobom, Radovane.
Srbi se bore, svoju Bosnu brane,
svi smo tobom, Radovane..."
Hapšenjem Gotovine završena epizoda sa bjeguncima od haške pravde
Hrvatska je svoju epizodu sa bjeguncima od haške pravde zaključila pred dvije i po godine, u prosincu 2005., kada je pred kamerama španjolske policije u hotelu na Kanarskim otocima bio uhapšen umirovljeni general Hrvatske vojske Ante Gotovina kojeg je Hag teretio za ratne zločine za vrijeme i nakon akcije Oluja 1995. Međutim, posljedice se osjećaju i danas, kažu naši sugovornici. Izveštava Enis Zebić:
Slučaj višegodišnjeg haškog bjegunca, umirovljenog generala Ante Gotovine, kojem se upravo sudi u Hagu, u velikoj je mjeri obilježio prve godine ovog desetljeća u Hrvatskoj. Hrvatskoj su nakon smrti predsjednika Tuđmana, prosinca 1999. godine, i izbornog poraza HDZ-a, 3. siječnja 2000., bila - po općoj ocjeni - otvorena sva europska vrata. Međutim, Gotovinin bijeg sredinom 2001. te je procese zakočio, i oni su nastavljeni tek 2005., kada je on uhapšen na Kanarskim otocima.
Nekoliko dana nakon njegovog hapšenja, prosinca 2005., na splitskoj rivi održan je prosvjedni skup, ali dok se u znak potpore generalu Mirku Norcu, također optuženom za ratne zločine, na splitskoj rivi 2001. okupilo 100 tisuća ljudi, četiri godine kasnije Gotovinu je došlo podržati njih tek 40 tisuća, a na prosvjedni skup u središtu Zagreba došlo je svega 500 ljudi.
Po mnogima, to je dokaz koliko javna percepcija sudbine haških optuženika i bjegunaca ovisi o političkoj klimi i političkoj volji. Godine 2001. prosvjedi potpore generalu Mirku Norcu bili su poligon oporbenom HDZ-u u borbi protiv vlade lijevog centra premijera Ivice Račana. Četiri godine kasnije HDZ je bio na vlasti, na najvišoj razini donesena je politička odluka da je Europska unija apsolutni vanjskopolitički prioritet i skupovi potpore generalu Gotovini više nisu imali političke sponzore.
Objektivno govoreći, koristi od Gotovininog četverogodišnjeg skrivanja od haške pravde nije imao nitko, osim nekoliko pjevača dinarskog folk-rocka, koji su pjesmama na temu Gotovinina bijega dizali tiražu svojih CD-ova.
Međutim, negativne posljedice te četiri godine skrivanja Hrvatska osjeća i danas, kaže za naš radio ekspertica za pravosuđe i procesuiranje ratnih zločina, novinarka “Jutarnjeg lista”, Ivanka Toma:
“Gotovina kao pojedinac ima pravo donositi odluke za sebe, donositi odluke o svojoj sudbini i odlučiti se i za bijeg u konačnici. Nitko mu to pravo ne može osporavati. S druge strane tu postoji činjenica da zbog političkih okolnosti je čitava zemlja bila njegov talac i da je usporio procese, posebno procese približavanja Hrvatske Europskoj uniji - a onda to povlačenje istoga sa sobom, dakle i reforme i sve ono što prolazimo sad.”
Nalaženje Gotovine bio je ključ za početak pregovora o hrvatskom članstvu u Europskoj uniji, izričita je u izjavi za naš radio novinarka tjednika “Globus”, Slavica Lukić:
“Notorna je činjenica da je Gotovina apsolutno bio jedan od ključnih razloga zbog kojih Hrvatska nije mogla otpočeti pristupne pregovore i da je njegovo uhićenje i izručenje Hagu bio ključni zahtjev Europske komisije da bi Hrvatska mogla otpočeti pregovore. Mi znamo da je Hrvatska dobila zeleno svjetlo za početak pregovora tek nakon pozitivnog izviješća Carle del Ponte u suradnji Hrvatske s Haškim sudom. Dakle, definitivno je to bio vrlo jak, ako ne i ključan razlog za početak pregovora.”
Slučaj Gotovina za Hrvatsku nije važan samo zbog vanjskopolitičkih posljedica nego i zbog klime koja je stvarana u Hrvatskoj, kaže kolegica Lukić:
“Jer je idealiziranjem lika i djela Ante Gotovine, gotovo divinizacijom, ne neki način usporeno suočavanje hrvatske javnosti sa tamnom stranom vojno - redarstvene akcije Oluja, jer su ljudi naprosto čitavu tu akciju gledali kroz njega i kroz odnos Haškog suda prema njemu, a čini mi se da je takvo stanje dobrim dijelom i dan-danas.”
U godinama kada je Ante Gotovina bio u bijegu, njegova obitelj bila je u dijelu medija prozivana da su mu pomagači u bijegu, dapače da sudjeluju u mreži financijera njegovog sakrivanja od haške pravde. Nakon što je on prosinca 2005. godine završio u Scheveningenu, ta se tema više ne spominje. Kolegica Toma ne vidi problem u ponašanju obitelji, već u postupcima vlasti:
“Logično je da će ga obitelj podupirati u njegovoj odluci, logično je da će obitelj na neki način i u tome sudjelovati. Ja tu ne vidim problem u tome da li je istražena uloga obitelji. Problem je što nije istražena uloga onih koji su bili dio institucija, pomagali u bijegu i na kraju što same institucije nisu taj problem riješile puno prije.”
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
