Tvrde da je Hrvatska sve manje socijalna država, a sve više država pojedinih utjecajnih društvenih skupina i političke birokracije koja služi samo sebi i svojim interesima. Što kažu sami građani - je li Hrvatska socijalna država?
„Ne, ne, ne!“
„Kada bi bila, onda bi se svi jednako liječili, ali mi se jednako ne liječimo.“
„Manje socijalna nego što je bila, ali na žalost to pamtim, pa s tim upoređujem.“
„Ako hoćeš doći okulisti na red, naruče te tek za dva mjeseca, ali platiti možeš odmah. Kada ideš da tražiš posao - pitaju te imaš li djece. Vrtić nije osiguran. Ko će me zaposliti? Definitivno nismo socijalna država.“
Profesor na Studiju Socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu, Gojko Bežovan, ističe da, unatoč općem dojmu građana, hrvatska država poprilično izdvaja za socijalu, ali je nedovoljno učinkovita i cijela priča se, umjesto na socijalne invensticije (politiku zapošljavanja, gradnju socijalnih stanova i slično) svodi na puki trošak:
„Ako bi smo htjeli provjeriti djelotvornost postojećih programa, mogli bi smo zasigurno zaključiti da je jedan značajan dio socijalnih programa u Hrvatskoj pomiješan s nečim što bi smo zvali klientelizam - kupovanje glasova od građana. Jako dobar primjer su slučajevi mirovina u Hrvatskoj i sva ona prava koja ostvarujemo u okviru zdravstva. Treći dio su skupina koja se odnosi na braniteljsku populaciju.“
I doktor Bežovan, kao i neki vodeći ekonomisti, upozorava da bi, bez temeljite mirovinske i zdravstvene reforme, uz loš demografski trend, prema kojem bi već 2050. godine na stotinu zaposlenih radnika u Hrvatskoj, bilo čak 46 osoba starijih od 65 godina, Hrvatska mogla doživjeti financijski slom postojeće „socijalne države“:
„Morate ljudima uliti u glavu da su oni odgovorni za sebe i za svoju obitelj i da oni trebaju uštediti za svoju starost jer kada dođu u mirovinu generacije koje su rođene od 1953. do 1960. godine, onda ćemo zapasti u jako veliku nevolju. Nećemo imati radnu snagu koja će moći generirati takve mirovine.“
Sindikati se protive hladnim ekonomskim tezama u kojima je čovjek državi „samo običan trošak“. Mario Švigir, ekonomski analitičar u najvećem, Savazu samostalnih sindikata:
„Čini mi se da bi se u Hrvatskoj više moralo voditi rasprava, kao što se vode u Francuskoj, o tome da li se Ustavom treba zagarantirati da svaka osoba koja se našla iz bilo kojeg razloga na cesti bi trebala imati određeni krov nad glavom. Po uzoru na Švedsku ili pak Finsku raspravljati o tome da li bi svako dijete trebalo imati pravo na smještaj u određenoj instituciji, bilo da se radi o vrtiću ili jaslicama.“
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, upozorava da Hrvatska iz dana u dan gubi lik socijalne države. Uostalom, kaže Sever, uz socijalnu pomoć, koja iznosi tek nešto više od 50 eura - tko može govoriti o socijalnoj državi:
„I ako će se sada i povećati sa 400 na 500 kuna - da li od toga netko može normalno živjeti? Može li se živjeti od naknade za nezaposlene koja u maksimalnom iznosu čini 1200 kuna? Čak i sa prosječnom mirovinom, koja je za par kuna niža od 2000 kuna, može li se preživljavati? Naravno da ne može. Mi u Hrvatskoj ne možemo prihvatiti teze jednog određenog broja ekonomista koji praktički sve svrstavaju isključivo na poziciju troška. Mi se moramo odupirati takvom modelu društvenog uređenja gdje najjači opstaju jer bi nas to moglo odvesti negdje u pravcu džungle - ako netko može više izdvojiti za svoju mirovinu - taj će u starosti imati pravo na mirovinu, a onaj tko ne može - taj će morati skapaviti u siromaštvu.“
