Bosna je tajna u sebi - i fra Petar Anđelović želi reći da svi Bosanci i Hercegovci imaju svoj pogled na Bosnu, ali da je od svih njih veća Bosna:
„Mi možemo toj divnoj zemlji koja je podnijela silne muke, napaćenoj, spaljenoj, orobljenoj zemlji biti zahvalni što smo u njoj rođeni, što smo njezini građani i što imamo mogućnost, svak na svoj način, boriti se za sretniju, za bolju budućnost BiH.“
Fra Petar voli istaknuti da su ponekad i najbliži susjedi jedni drugima neprijatelji, te da je žalosno što oni ljudi koji gledaju samo svoj osobni interes prečesto dominiraju u društvu. Zato će fra Petar reći da je u biti tužan što Bosanci i Hercegovci uvijek biraju upravo takve ljude i ne primjećujući da upravo oni rade na štetu naroda BiH:
„Mislim da bi uskoro trebalo doći vrijeme da se građani BiH osvijeste, da sudbinu uzmu u svoje ruke i da nađu sebi političare, političke vođe koji će ovu Bosni uzvesti iz svih ovih kriza, upraviti je pravim smjerom u jednu sretnu, ljepšu budućnost.“
Književnik Enver Kazaz jedan je od recenzenata knjige fra Petra Anđelovića i kaže da je ona netipična, gotovo šokantna i govori ljepoti pregovaranja, koju mnogi često zaboravljaju. U najtežim vremenima za Bosnu, kada niko nije smio, mogao, niti htio, franjevci su uvijek pregovarali:
„Kada bismo probali simobolički da govorimo, na razini simbola, onda bih ja rekao da fra Petar Anđelović nije više samo simbol ratnoj BiH i etike njegove u BiH - nego simbol novog postuliranja etičkog dijaloga, odnosno moraliziranja dijaloga u postratnoj, postkonfliktnoj BiH.“
Fra Petar Anđelović knjigu je predstavio i u Tuzli. Zašto se odlučio za Tuzlu, postoji poseban razlog i posebna tajna veza:
„Tuzlu sam volio i volim je i danas. Ja sam uvijek vidio njezino radništvo, ljude koji su radili po rudnicima, po tvornicama u kojima nije bilo lako raditi, ali su bili uporni i strpljivi i izgrađivali su ovaj grad. I sve se bojim da ih neko ne pomete u toj njihovoj ljubavi prema gradu - kao da Tuzla može pripadati samo jednoj grupi, narodu. To bi bila teška zabluda i to bi bio kraj Tuzle, vjerujem i kraj BiH.“
Gradonačelnik i književnik Jasmin Imamović ističe da ga je oduševilo fra Petrovo viđenje Bosne i način na koji promovira ljubav i humanost među ljudima bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost:
„I nama trebaju tako pozitivno svojeglavi ljudi, dovoljno hrabri, angažirani intelektualci poput fra Petra Anđelovića, ljudi koji imaju dominantnu vrlinu. Jako je važno da su to intelektualci kao uzori, jer mi ne možemo živjeti u zemlji gdje se neki samo zaklanjaju za nacionalni interes pa onda pokradu. Mi moramo vaspitavati djecu da poštuju uzore poput fra Petra Anđelovića.“
„Mi franjevci Bosnu smatramo majkom i ne zovemo se francuski, njemački ili hrvatski, ili nekako drugačije, nego bosanski fratri. Između nas i Bosne postoji majčinsko - sinovski odnos. Kad Bosnu udaraju, kad je rasijecaju, i nas udaraju i nas rasijecaju. Ovo, vjerujem, ne mogu svi shvatiti. Shvatit će oni kojima je dano“, stoji između ostalog u knjizi fra Petra Anđelovića „Fratar i njegova Bosna.“
