Safet Begović je čovjek koji je svojevrsni zaštitni znak starog dijela Mostara, i to upravo onog koji je neposredno uz desnu obalu samog Starog mosta. Uvijek obučen u bijelo, nezaobilazan je sa svojom malom radnjicom, prepunom starih predmeta koje je prosto otimao vremenu da ne bi bile uništene - te lijepe, tihe stvri koje nose pečat dugotrajne upotrebe nekih mirnih i zadovoljnih ljudi. Sve te stvari otete su vremenu i sad su tu. One svojom prisutnošću unose neki mir u blagu tišinu mediteranskog jutra.
Tu Safa provodi svoje minute i sate. U svom krvotoku kaže da osjeća poetiku tih starih, zaboravljenih stvari:
„Sad sam ja primijetio da propadaju te stvari i da ćemo uskoro doći baš svi na plastiku. I onda sam ja to, onako za sebe, počeo skupljati. Sada kada sam se počeo baviti ovim, onda sam vidio da ponešto čega ima dovoljno mogu i prodati, da ima ljudi koji to cijene. Prije svega, kao što sami kažete - stvari imaju svoju dušu, imaju svoju istoriju, neko ih je pravio. Npr. jednu preslicu sad ću vam pokazati. Jedan seljak je pravio to svojoj curi. I sada je on išarao tako lijepo, koliko je mogao ljepše, da pokaže tim svoju ljubav, koliko on strpljenja i umijeća i vremena za nju žrtvuje, koliko se trudi za nju, koliko unosi ljubavi u to. To je nekakva ljubav. Prenosi onu ljubav koju ne zna iskazati riječima na tu preslicu koju će darovati toj curi.“
Safa Begović ima ljubavi za stvari koje su danas uspomene na vrijeme koje je prošlo. Te stvari su bile voljene. One i danas nose tragove prisnih dodira. U njihovim šarama i izlizanim rubovima utkale su se brojne sudbine. A njih treba otkrivati. I poniknuti u virove njihovih tajni:
„Svakim danom ljudi sve više zaboravljaju stare običaje i zaboravljaju kako se prije živjelo. A vremena se jako brzo mijenjaju. Npr. kad bih sada ja pitao prolaznike ovdje iz Mostara šta je ovo, rijetko ko bi mi znao odgovoriti. Zašto? Zato što to više nije, oni su mlađa generacija, u upotrebi, a niko nema da ima kaže to, niti se oni interesuju za to šta je to nekada bilo. Vidi se to, da je to lijepa jedna stvar, ručno izrađena. Ovdje je list vinove loze i grozd grožđa, na drugoj strani su šljive. I ovdje vam piše: ’Dobro nam došli, kićeni svatovi’ . Ovo se zove ploska. Ona je napravljena da se iz nje nazdravi samo jedanput - kada se neko udaje, odnosno ženi, nazdravljaju jedno drugom i onda se ta ploska ostavi na zid kao sjećanje kada se vjenčalo, kada je svadba bila - i više se ona ne upotrebljava. Čak štaviše, najobičnije stvari koje imala svaka kuća - evo vidite ovdje ja imam jedan tkalački stan. Ja sam se uplašio da se ne zaboravi šta je to.“
