Mladen Delić, iz ličkog sela Frkašić kraj Korenice, vratio se iz Srbije u Hrvatsku još davne 1999. godine i već devetu godinu živi po štalama ili tuđim kućercima iščekujući da mu država obnovi spaljenu obiteljsku kuću u rodnom selu:
„Bili smo izbjegli u Srbiju. Tamo mi je žena umrla. Ja sam se vratio 1999. godine. U Osijeku mi je stan zauzet, a u Frkašiću mi je kuća izgorjela u ,Oluji‘. Podnio sam zahtjev za povrat stana i za obnovu kuće, međutim rekli su mi da ne mogu obadvoje. Ostao sam pri kući jer je to moja rodna kuća. Pet puta su me vraćali iz Gospića po nekakav dokumenat. Sve sam prikupio 2003. godine. Dobio sam pismeno obavještenje da nisam priložio nekakav dokumenat koji su tražili, ali nisu napisali koji. Napisao sam Sanaderu da znam koji moj dokumenat njima fali – smrtovnica.“
Sedamdesetdvogodišnji Mladen Delić je ogorčen i ovih će dana u hrvatsku Vladu uputiti još jedno pismo, ovaj put potpredsjedniku Slobodanu Uzelcu:
„Imam namjeru poslati mu pismu u kojem ću mu napisati što sam sve proživljavao. To je osamnaesto pismo koje šaljem. Samo pišem i ništa drugo. Pupovcu sam pisao tri puta. Nijednom mi nije odgovorio. Mesiću sam također pisao tri puta. Nijednom mi nije odgovorio. Preživljavam po tuđim, napuštenim kućama, jedva da su bolje od štale.“
Mladen priznaje da su mu nudili besplatan građevinski materijal i da je to odbio:
„Ponudili su mi pomoć u građevinskom materijalu, pa da ja sa 1.400 kuna i 72 godine sam obnovim kuću. Ja sam to odbio i po svoj prilici ću i devetu zimu dočekati pod tuđim krovom, ako ne krepam. A oni to i čekaju.“
U Županijskom uredu u Gospiću su nam kazali kako za Delića i slične slučajeve u kojima bivši nositelji stanarskih prava, umjesto zamjenskog stana, žele obnovu vlastite kuće, ima nade, jer Vlada, izgleda, otvara i takve mogućnosti. Anka Nikšić:
„Mi smo ga planirali za stan, međutim gospodin Delić ima svoju kuću, doduše srušenu, ali evo sad se pružila prilika za redovnu obnovu. Ako se dopusti da se za bivše nositelje obnavljaju kuće kroz redovnu obnovu, slučaj gospodina Delića će biti riješen. Ima naznaka da bi se to moglo riješiti na taj način.“
Nikšić vjeruje da bi do kraja 2009. godine u Ličko-Senjskoj Županiji mogli biti riješeni svi zahtjevi za stambenim zbrinjavanjem bivših nositelja stanarskih prava:
„Obnavljaju se zgrade na području Vrhovina, na području Udbine, gradi se zgrada u Donjem Lapcu…“
Jelka Glumičić, iz karlovačkog Odbora za ljudska prava, potvrđuje da je stvar sa stambenim zbrinjavanjem konačno krenula, te da su i u Karlovcu mnogi, koji su već bili izgubili svaku nadu, uselili proteklih mjeseci u nove ili adaptirane stanove – dosad ukupno 70:
„To su ljudi koji su godinama bili bez krova nad glavom. Sada su presretni. A stanovi su prelijepi.“
No, problem obnove obiteljskih kuća Srba povratnika još uvijek je, kaže, golem problem, jer im se ne priznaje da njihove devastirane i srušene kuće spadaju u ratnu štetu:
„Kuće su devastirane nakon ,Oluje‘. U području Slunja i Cetingrada, povratnicima hrvatske nacionalnosti su kuće obnovljene, a srušene kuće srpskih povratnika se ne smatraju ratnom štetom. Možda nije ratna šteta, ali su kuće devastirane. Na prvo rješenje se napiše žalba i onda to visi u Zagrebu po četiri-pet godina. To je nešto prestrašno. To tamo visi po četiri-pet godina, a ima na tisuće žalbi.“
