i zatražiti od vlade da se rad na određeno, koji u Hrvatskoj najviše pogađa žene, ograniči na maksimalno godinu dana.
Objavljujemo dio priča o zastrašujućoj diskriminaciji i samovolji poslodavaca koje su hrvatske radnice, u najnovijem istraživanju Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, pristale anonimno ispričati.
Ispovijedi žena koje rade na određeno vrijeme:
"Sindikalna sam povjerenica u malom gradu na jugu Hrvatske. Jedna trećina žena radi redovito na određeno, a u sezoni je to i polovica žena. Žene ne pričaju kako to utiče na njihovo zdravlje. Nerijetko imaju čir na želucu. Imaju često i psihičke posljedice od šokova iščekivanja. Najgore je onim radnicima koji imaju ugovore na mjesec dana, pa svaki mjesec čekaju da li će im se produžiti radni angažman ili ne."
"Radila sam u jednoj velikoj firmi u Osijeku, velikom trgovačkom lancu. Radila sam na neodređeno u jednoj drugoj firmi koja je ušla u taj lanac. Pri prijelazu smo mi rekli da trebam potpisati ugovor na određeno. Što sam mogla drugo uraditi, nego potpisati. Kada sam prešla pola trudnoće, netko je odmah javio u upravu i gotovo isti dan su mi najavili da mi neće produžiti ugovor. Nisam znala što bih napravila. Odlučila sam da sačekam porod. Bila sam na porodiljskom kao nezaposlena, a onda sam otišla na biro i imam naknadu od 1.000 kuna. U mojim godinama nisam sigurna da ću opet dobiti posao."
"Čitavo porodiljsko sam bila u strahu što će biti kada se vratim. Kada sam se vratila na posao, dočekale su me dvije opomene za otkaz. Onda su mi objasnili da je bolje da potpišem sporazumni otkaz Ugovora o radu, ili će mi u radnu knjižicu upisati da sam krala u tvrci i slično. Više nisam imala snage ni za što. Potpisala sam sporazum i sada sam u teškom stanju. Da me roditelji ne pomažu, da mi ne daju hranu i ne plaćaju režije, mislim da bih ja i moje dijete umrli od gladi."
"Skoro će mi 36 godine. Radim već 14 godina na zamjenama u školi. U ovoj školskoj godini bila sam već tri puta na Zavodu za zapošljavanje. Radim po mjesec-dva pa odem na Zavod i sve tako. Zbog toga ne dobijam ni božićnicu, ni plaćene zimske praznike. Tako stalno. Stalno sam u nekoj neizvjesnosti. Ne mogu ništa planirati u životu, ne mogu ni kredit podignuti, tako da sam stalno u nekoj napetosti."
Žalosno je, kaže predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Ana Knežević, da se žene u Hrvatskoj 2008. godine bore za ista prava kao i prije 100 godina:
"Godine 1908. 15 tisuća naših kolegica u New York-u se prošetalo ulicama tražeći ravnopravnost, kraće radno vrijeme, bolju plaću i glasačko pravo. Evo, 100 godina kasnije, mi možemo reći da imamo samo glasačko pravo, a ovo kraće radno vrijeme i bolju plaću i dalje moramo tražiti."
Ugovori o radu na određeno vrijeme čine u Hrvatskoj čak 86 posto ukupno sklopljenih Ugovora o radu. Pogađaju, naravno, i muškarce, ali žene zbog materinstva puno više - ističe koordinatorica ženske mreže Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata, Jasna Petrović:
"Žena se u toku prijemnog razgovora za posao vrlo često ispituje detaljno o njenom bračnom statusu, o broju djece, o njenim planovima za imanje djece. Takva pitanja muškarcu se ne dešavaju. Kada ste vidjeli da su pitali muškarca da li planira imati dijete za vrijeme razgovora o radu."
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Gordana Lukač -Koritnik:
"Nemojte zaboraviti da Hrvatska nije Zagreb. U malim sredinama, u kojima je malo poslodavaca, gdje se teško možete zaposliti, svi se međusobno znaju. Napravite li tamo problem oko Ugovora na određeno vrijeme, više nikada nećete raditi. Kao pravnica, još nisam vidjela područje u kojem se toliko krši zakon bez ikakvih sankcija. Jednostavno se bezakonje legalizira."
