Članovi crnogorskog dijela ekspedicije bili su: Dragan Bulatović, Milan Radović, Boris Ćelebić i Tanja Pavlićić, sa kojom razgovaramo o najnovijem uspjehu crnogorskog planinarstva.
PAVLIĆIĆ: Planinari Komova bili su članovi jedne međunarodne ekspedicije koja je brojala ukupno 23 člana sa vođom. Pored nas iz Crne Gore bili su planinari iz Srbije, Visokogorci, i planinari iz Makedonije. Nama je bio vođa Dragan Jaćimović, sa ovih prostora Balkana jedan od najjačih planinara. Ekspedicija je sa putem trajala 25 dana, od 28. januara do 22. februara. Akonkagava je na 6.962 metara nadmorske visine i najveći je vrh Anda. Andi su planinski vijenac gdje kondori savijaju gnijezda. Međutim, to je jedna strašno surova planina, jedan planinski masivni vijenac koji se proteže duž cijele Južne Amerike dužinom oko 7.500 kilometara i vulkanskog je porijekla. Vidite samo krš, golet, lednike i snijeg, ali ima i svojih čari i svoje ljepote.
RSE: U ovo vrijeme tamo je ljeto.
PAVLIĆIĆ: Da, sada je tamo ljeto.
RSE: Znali ste da se buditi i na minus temperaturama. Kako se organizam može istrenirati i na koji način pripremiti za jednu takvu avanturu?
PAVLIĆIĆ: Svakodnevnim treninzima - trčanjem, vožnjom bicikla, brzim hodanjem, što dužim hodanjem. Ovdje smo se pripremali tako što smo hodali i po 20 kilometara dnevno, nekada i do 40 kilometara. Prvo smo stigli u grad Medoza, koji je na oko 700 metara nadmorske visine sa temperaturom od 40 stepeni, a trebalo je ići na planinu gdje je temperatura ispod minus 30 stepeni. Možete misliti koji su to udari na organizam. Aklimatizovali smo se tako što smo ostali 15 dana u planini. Prvo smo došli na visinu od 2.900 metara nadmorske visine, gdje smo konačili jednu noć. Ujutro smo stigli na 3.000 metara. Sutra smo išli na 4.100 metara. Aklimatizacija se radi korak po korak. Tek četvrti dan smo pošli u veliki bazni kamp gdje dolaze svi planinari iz cijelog svijeta koji idu na Akonkagavu. Za njih je to vid turizma i zarada, jer tri mjeseca traje ljetni uspon, od 20. decembra do 20 februara.
RSE: Kakav je profil ljudi koji srećete u takvim kampovima?
PAVLIĆIĆ: To su ljudi zaljubljenici, ne samo prirode, nego i planina, ljudi koji su željni avanturizma. Tamo ima šta da se vidi. Na visini od 4.370 metara postoji jedna divan hotel, a u njemu i soba uspomena. Svi planinari svijeta koji osvoje vrh ostavljaju svoju zastavu sa potpisima. I mi smo to učinili. Napisali smo datum kada je crnogorski tim osvojio Akonkagvu i svi smo se potpisali. To je divna uspomena za sve buduće generacije koje tu dolaze. U toj knjizi nalaze planinare iz svojih zemalja.
Tu su ljudi, kao jedan Amerikanac, koji je već četvrti put došao da proba da se popne na vrh. Sa nama je bio Igor iz Niša, koji je ovaj put, drugi po redu, uspio da se popne na vrh. Dolaze ljudi po par puta i vraćaju se, jer to je zaista surova planina. Sve od planine zavisi hoće li vas pustiti da joj priđete ili ne. Ne možete osvojiti planinu, nije to nešto trofejno. Ona vas pušta da joj priđete. Sve zavisi i od vremena. Nama je dva dana bilo lijepo vrijeme, a četvrtog dana je osvanuo snijeg. Tada iz kampa ne možete nigdje da krenete. Duvaju strašno hladni vjetrovi. Andi su granica između Čilea i Argentine. Sa jedne strane duvaju strašno jaki vjetrovi sa Tihog okeana, a sa druge strane sa Atlantica. Zbog toga temperatura zna da se spusti i do minus 40.
Za takve prilike treba prilagoditi organizam. Rade se aklimatizacije. Četiri puta smo izlazili na visinu od 5.500 metara i vratili se da spavamo na 4.400 metara zbog privikavanja organizma. Što se više penjete, više vam nedostaje vazduha. Na taj masiv od 7.000 metara se ne nosi kiseonik. Na samom vrhu smo se zadržali pola sata, jer nam je nedostajalo 70 posto kiseonika.
Teško se može prenijeti taj osjećaj ushićenja kada se nađete iznad, pa kada vidite oblake ispod vas i vrhove koji su vječito pokriveni ledom. Imala sam osjećaj kao da sam na mjesecu. To je samo jedan korak na samom vrhu, ali potpuno ispunjenje. Ipak je to san mnogih planinara. Za ta tri mjeseca, u tom periodu penjanja, kažu da bude oko 4.500 planinara, ali dosta njih dođe samo do pola. Mogu tek zamisliti kako se osjećaju oni koji se nađu na krovu svijeta.
RSE: Pripremate li se za Himalaje?
PAVLIĆIĆ: Ovo je stepenica ka Himalajima. Sada moramo ići godinu dana na pripreme i svakodnevno trenirati. Mi, članovi planinarskog društva, smo na planini svakog vikenda. Mora se non-stop biti u kondiciji, i morate biti psihički jaki da bi izdržali sve to.
RSE: Čini mi se da je riječ o veoma skupom sportu. Negdje sam pročitala da samo ulaznica za Himalaje košta preko 20.000 dolara.
PAVLIĆIĆ: Oko 10.000 dolara košta dozvola za penjanje. To jeste skup sport. Jedne specijalne planinarske cipele koštaju 500 eura. Sami to ne možete da finansirate, ali to je i jedan vid reklamiranja same države Crne Gore. U Argentini znaju za Crnu Goru i za sve ex jugoslovenske države. Gdje god stignete, razvijete svoju zastavu. Ipak je to jedna veliki doživljaj.
RSE: Vaše kolege planinari znaju reći da ste trenutno najuspješnija crnogorska planinarka. Koje ste vrhove do sada osvojili?
PAVLIĆIĆ: Ja sam prva žena koja se popela preko 6.000 metara. Osvojila sam Olimp u Grčkoj, Rilah u Bugarskoj, najviši vrh Prokletija koji je u Albaniji. Ljetos sam bila na Damavandu, najvećem vrhu Srednjeg Istoka, u Iranu, na visini od 5.671 metar. Bila sam i na Araratu u Turskoj, Triglavu i svim većim vrhovima ex Jugoslavije.
RSE: Kako objašnjavate potrebu da se toliko žrtvuje za samo pola sata na vrhu planine? Da li je to sport, hobi, strast?
PAVLIĆIĆ: To je samo ljubav i strast prema planini. Jedan vid sporta to ne može da bude jer nema takmičarskog duha. Najviše je to ljubav.
