Edin Mušić, ministar za raseljena lica i izbjeglice Vlade Federacije BiH, za naš program govori o planovima za povratak, ali i uspješan ostanak onih koji su se vratili u svoje obnovljene prijeratne domove; o nekim novim projektima, te o očiglednim razlikama koje postoje između povratničkih naselja.
RSE: Ministar Mušić o osnovnim podacima vezanim za raseljene osobe i izbjeglice:
Mušić: U proteklom periodu smo proveli proces re-registracije, s ciljem utvrđivanja stvarnog stanja onih koji po zakonu imaju raseljenički status. Utvrdili smo da u FBiH raseljenički status ima još oko 54 700 građana. Te osobe se treba da vrate u oko 133 opštine u BiH, koje su bile mjesta njihovog prijeratnog boravka. Ako se uzmu u obzir klasteri po kojima radi ova komisija, sredine s malim brojem stanovnika nikako ne mogu da dođu na red da budu u nekom od naših projekata. Masovnih povrataka više nema, sada treba stabilizirati situaciju do koje smo došli, odnosno povratak učiniti održivim, uz traženje rješenja za ove ljude koji još uvijek imaju status raseljenih osoba.
RSE: Novac od privatizacije javnih preduzeća kao pomoć povratku:
Mušić: Priča o privatizaciji Telecoma u FBiH je već poodmakla, a postigli smo politički, zakonodavni i izvršni konsenzus i u vladi u parlamentu da se 10 posto sredstava od privatizacije usmjeri na povratak. Ako do toga dođe, to će biti značajna sredstva za povratak u BiH. Svi nivoi vlasti u BiH godišnje izdvajaju za povratak oko stotinjak miliona maraka, što je, u poređenju sa izdvajanjima za druge oblasti, jako malo. Mislim da kreditno zaduženje države Bosne i Hercegovine ili izdvajanje sredstava od privatizacije može voditi ka definitivnom rješenju pitanja povratka. Ono što mi u FBiH želimo u ovoj godini da postignemo, zajedno s kantonima, pored našeg participiranja u Fondu za povratak, to je da završimo pitanje rekonstrukcije imovine u sredinama s manjim brojem stanovnika.
RSE: Planovi i projekti za naredno vrijeme:
Mušić: Pored rješavanja pitanja kolektivnih smještaja, u ovoj godini ćemo vrlo ozbiljno raditi na projektu koji ima za cilj da bude podrška onima koji su se već vratili. Naime, imamo u planu da razvijemo model saradnje među povratnicima jedne opštine u FBiH sa jednom opštinom u Republici Srpskoj. Jedna opština iz BiH bi bila zadužena za povrantičku populaciju u jednoj opštini u RS-u i obrnuto, s ciljem da se ne desi da djeca povratnika nemaju knjige i opremu za školu, da se ne desi da neka povratnička porodica nema šta da jede, da se ne desi da neka povratnička porodica nema ni šporet u kući i tako dalje. Te opštine bi, dakle, nadopunjavale naš posao. Formirali smo tim unutar Federalnog ministarstva za realizaciju tog projekta i razgovaramo sa kolegama iz Republike Srpske o primjeni ovog modela. Mislim da ćemo time postići stabilniji ambijent. Dakle, nema masovnog povratka bez većih ulaganja. Moramo zadržati građane koji su se vratili, kroz funkcionisanje penzionog sistema, boračko-invalidske zaštite, zdravstvene zaštite, kroz obrazovne sadržaje, kroz popravljanje infrastrukture i omogućavanje svega onoga što bi tim ljudima obnovilo dom.
RSE: Razlike među povratničkim mjestima:
Mušić: U Zvorniku su povratnici već u fazi kulturne nadgradnje. Takva situacija je i u Kotorskom i u Prijedoru i u drugim sredinama. Dok na drugu stranu, recimo u Čajniču, imamo problem da uradimo početne korake u povratku građana – da im obnovimo kuće, okućnice i tako dalje. Mislim da je uloga ove komisije vrlo značajna, kao i očuvanje Fonda za povratak. Mi ćemo podupirati i rad komisije i rad fonda. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice sada radi na reviziji strategije povratka, a mi smo uključeni u radne timove. Neke stvari u ovoj oblasti su zakovane, previše birokratizirane i koče naš rad.
Povratak iz kolektivnih centara
Nevladina organizacija Centar za razvoj i podršku Tuzla, kao partner «Mercy Corps“, organizirala je okrugli sto u Tuzli u sklopu projekta «Integrirana pomoć povratku osoba smještenih u kolektivnim centrima“. Izdavajmo neka mišljenja učesnika okruglog stola.
Boško Kojić, Opština Zvornik:
«Zajedničkom saradnjom nadležnih ministarstava FBiH i RS-a i pod pokroviteljstvom državnog Ministarstva za izbjegla i raseljena lica, realizovan je projekat koji se bavi prvenstveno raspuštanjem kolektivnih i alternativnih smještaja. U prvoj fazi ovog projekta, 31 povratnik se vratio na područje opštine Zvornik. Radilo se o licima koja su se vraćala iz FBiH u Zvornik. U drugoj fazi projekta je bilo obuhvaćeno 20 korisnika, od kojih se 14 takođe vratilo iz FBiH, a šest su bili interno raseljene osobe na području opštine Zvornik. Pomoć jednom dijelu povratnika u drugoj fazi je realizovalo Federalno ministarstvo, a Ministarstvo Vlade RS-a je realizovalo pomoć ovim interno raseljenim sa područja opštine Zvornik. Opština Zvornik ima dosta nezaposlenih ljudi, dosta neriješene infrastrukture, što se odnosi i na povratničku i na izbjegličku populaciju. Povratak se potpomaže dodjelom mehanizacije, plastenika i tako dalje. U Zvornik se vratilo oko 20.000 ljudi, što je jedan impozantan broj. Prošle godine je Federalno ministarstvo uložilo značajna sredstva za povratak u područje opštine Zvornik. Onda smo imali ulaganja od strane Vlade RS-a, kao i svake godine. A svake godine se za povratak izdvaja i iz opštinskog budžeta.“
Nebojša Čelić, Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice Vlade RS-a:
«Radi se o projektu zbrinjavanja lica iz kolektivnih i alternativnih smještaja na području Republike Srpske. Plan je da se zbrine oko 500 porodica. Međutim, s obzirom na kretanja na tržištu cijena, uspjećemo da zbrinemo nekih 400-450. Prijeratni domovi tih ljudi su uglavnom na području FBiH. U ovoj drugoj fazi ćemo zbrinjavati 75 porodica koje su interno raseljene. U devet opština se trenutno obnavljaju stambene jedinice tih lica – Foči, Novom Goraždu, Čajniče, Višegrad, Rogatica, Bratunac, Srebrenica, Zvornik i Milići. Zatvaranje kolektivnih centara je zaista složena i kompleksna problematika. U njima borave lica iz raznih kategorija, od zaista socijalno ugroženih preko tzv. ranjivih kategorija do onih kojima je potrebna briga trećih lica. Iz tih razloga je to kompleksno pitanje.“
Zijad Nuhanović, Savez udruženja izbjeglih i raseljenih BiH:
«Savez udruženja izbjeglih i raseljenih BiH podržava sve aktivnosti vezane za održivost povratka. Kada je u pitanju ovaj projekat konkretno, mislimo da i tu možemo doprinijeti svojim aktivnostima. Savez udruženja izbjeglih i raseljenih BiH okuplja 90 udruženja povratnika i ima veoma relevantnu bazu podataka o tome gdje su i kako su povratnici danas. Stojimo na raspolaganju da pomognemo pri realizaciji svih projekata koji se tiču održivog povratka u BiH. Konkretni podaci o ostvarenom povratku ne postoje. Zvornička regija prednjači, a dosta se ljudi vratilo i u prijedorsku regiju. Međutim, o koliko tačno ljudi se radi, to još uvijek niko ne zna. Mi tim podacima ne raspolažemo. S obzirom da su lokalne administracije u najvećoj mjeri preuzele proces povratka, one bi trebale biti mjerodavne odnosno raspolagati tim podacima. Kad ovih dana izađe revizija strategije povratka, nadamo se da će Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice biti ta institucija koja će raspolagati konkretnim podacima o tome koliko je ljudi u BiH ostvarilo svoje pravo na povratak. Proces povratka nije završen, ali je u završnoj fazi i veća pažnja treba biti posvećena održivosti povratka. Dakle, treba posvetiti pažnju tome kako ti ljudi koji su se vratili, kojima je kuća obnovljena i tako dalje, danas žive i od čega žive. Iskoristio bih ovu priliku da kažem da Savez udruženja izbjeglih i raseljenih BiH učestvuje u implementaciji projekta koji obuhvata, ne samo povratnike, nego uopšte siromašne u BiH. Radi se o razvoju ruralnih područja, zapošljavanju povratnika i ostvarivanju prava na tzv. državnu odnosno socijalnu penziju, dakle za ljude koji nikada nisu bili zaposleni i danas su praktično socijalni slučajevi; država bi se za njih trebala pobrinuti. Nadam se da će kroz reviziju strategije ta pitanja biti riješena. Mi nismo institucija koja ima novac, mi smo tu samo da ukazujemo na određene probleme, da plasiramo informacije koje dobivamo od naših udruženja na terenu i da vršimo određene pritiske na institucije koje raspolažu novcem.“
Nekad imamo jesti, nekad nemamo
U jednoj od naših prethodnih emisija smo govorili o mukama kojima je izložena povratnička porodica Zemire Tufekčić u Banjaluci. Naš reporter Milorad Milojević ponovo govori o ovoj ženi, kao i o problemima povratka u grad na Vrbasu:
Obnova i povrat imovine idu dobrim tokom, ali sama cigla nije dovoljna za normalan život. Tako razmišlja i povratnica Zemira Tufekčić, samohrana majka, koja sa svoje sedmoro djece, od tri do 17 godina starosti, živi u podrumskim prostorijama u banjalučkom naselju Novoselija. Sama nesposobna za rad, djecu školuje sa 300 maraka mjesečnih primanja dječjeg doplatka i socijalne pomoći:
«Svašta mi nedostaje, ali moram se pomiriti sa sudbinom. Četvero ih ide u školu. Svako jutro traže marku. Ja nemam. Nekad imamo jesti, nekad nemamo. Hodaju bosa, nemaju šta navuć‘ na noge. Potrgaju se cipele. Traže: ,Daj, mama, imaš li?‘. Nemam, šta ću.“
Predsjednik Udruženja povratnika u Banjaluku Kemal Gunić kaže da je povratak potpuno stao, jer je za povratnika skoro nemoguće naći zaposlenje. On je naveo činjenicu da je od oko 12 500 osoba koje su se vratile u grad na Vrbasu, do pravog zaposlenja došlo tek nekoliko desetina:
«I to pretežno rade privatno i na crno. Međutim, naše vlasti ovdje, od opštine pa nadalje, jako su malo zainteresovane i ne žele da se naši ljudi prime u radni odnos. Reći ću samo jedan primjer: kad se primalo u komunalnu policiju u gradu Banjaluci, nije primljen niti jedan Bošnjak, niti jedan Hrvat. Svi primljeni su Srbi. Nema Bošnjaka i Hrvata po onim amandmanima na Ustav. U zapošljavanju se to ama baš nikako ne primjenjuje.“
U strukturama vlasti ističu da pomažu koliko mogu i u stimulaciji malih i srednjih preduzeća, kao i u donacijama seoskim domaćinstvima. Pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Drago Vuleta ipak priznaje da je ta pomoć bila mala, te da je došlo do zastoja u povratku:
«Mi smo sada u situaciji da pristupamo reviziji strategije aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Formirano je 10 radnih grupa koje trebaju da sagledaju sve probleme i da ponude odgovarajuća rješenja. Najkasnije u martu, eventualno aprilu bi trebalo da se usvoji cjelovit dokument na svim relevantnim tijelima entiteta i Bosne i Hercegovine. To bi bio jedan strateški dokument, koji bi riješio do sada neriješena pitanja izbjeglica, raseljenih lica i povratnika.“
Znajući da prava stimulacija države i neće tako lako i skoro stići, povratnici se sami dovijaju kako bi omogućili svoj opstanak. Štedljivo se koristi svaka marka i donacija, priča Kemal Gunić:
«Dobili smo jednu parcelu zemlje od Islamske zajednice. Tu smo stavili 10 plastenika i to smo dali našim povratnicima, za 10 porodica, da rade za sebe. Također smo u desnoj Novoseliji sanirali dom «Slap“ i obezbijedili kompletnu opremu za sušenje voća, povrća i ljekovitog bilja. Kad je sezona toga, mi možemo da zaposlimo stotinjak naših ljudi. Koliko god naši ljudi donesu plodova, mi otkupljujemo i sušimo.“
Zemira Tufekčić se ne predaje. Počela je život iznova, a salila je i temelje nove kuće. Pisala je, kaže, mnogima, pa i premijeru Miloradu Dodiku, da joj pomogne u gradnji, jer djeca trebaju sobe bez vlage. Pisala je i da se promijeni zakon kojim bi bilo omogućeno da za svako dijete dobije dječji doplatak. Sada to pravo ostvaruju samo za drugo, treće i četvrto dijete:
„To je malo. Za sedmero djece je to malo. Za dvoje djece ne može biti, a kamoli za sedmero. Idem svakuda, borim se da ovu djecu dignem na selamet, da ih podignem. Makar dok sam ja živa, a kasnije nek‘ se bore sami.“