Stanari tvrde da je riječ o kampanji zastrašivanja i etničkog čišćenja zbog čega su se obratili i nevladinim udrugama za ljudska prava, no u Poglavarstvu grada Belog Manastira to opovrgavaju i ističu da samo žele uvesti red i legalitet u korištenju gradskih stanova.
Milan Borjanić je prije 20-tak dana, u očaju zbog deložacije pred policijom i izvršiteljima ovrhe, počeo paliti vlastiti namještaj i prijetio samozapaljenjem:
Milan Borjanić je prije 20-tak dana, u očaju zbog deložacije pred policijom i izvršiteljima ovrhe, počeo paliti vlastiti namještaj i prijetio samozapaljenjem:
«Kad mene sin pita 'tata,gdje ćemo mi sutra spavati?' onda mislim koji će mi bog i stvari kad nemam krov nad glavom...Zapalit ćemo ,onda i stvari i – gotovo.Što da radim s njima?»
Borjanić je stanarsko pravo dobio 1996. godine, prije toga u stanu je živjela jedna srpska obitelj koja je odselila u Novi Sad. Kad je 1998. Istočna Slavonija, mirnom reintegracijom, vraćena Hrvatskoj nova mu vlast ukida rješenje o stanarskom pravu, ali ostavlja ugovor o najmu. Unatoč tome općinska komisija Borjanićev stan dodijeljuje jednom hrvatskom branitelju i sudski spor traje već godinama.
«Da se sad tu vraća neka povratnička hrvatska porodica, pa izišao bi, ali taj koji me tuži, taj već ima stan, dva ulaza dalje od mojega. To je vrlo čista situacija, al' sad, kad je počeo otkup tih stanova po vrlo niskim cijenma, sad je to njima jako zanimljivo.»
Milica Medić, sa suprugom i troje djece u sličnoj je situaciji. I ona je 1996., u središtu Belog Manastira, dobila stan rješenjem koje je potpisao ondašnji gradonačelnik Simo Stupar. Takozvane «Simine stanove» nova hrvatska vlast je sudski osporila, ali mnogi stanari dokazuju da na njih i dalje imaju pravo i tvrde da je riječ o smišljenom «etničkom čišćenju.»
«Ja sam spala od 68 na 52 kg. Koji su to pritisci!! Čekam svaki dan deložaciju, ne radim ni ja ni suprug, ne možemo dobiti posao i nas petero živi u stanu, nas dvoje i troje djece, a to je stan od 32 kvadrata. A ovdje u našoj zgradi ima mnoštvo praznih stanova jer mnogi Hrvati imaju i stan u Osijeku i ovdje, a nas istjeruju iz 32 kvadrata. Ja ne znam jesam li ja kriva samo zato što mi je otac Srbin?! Ja sam rodjena ovdje,ja se osjećam Hrvaticom. Ja da sam htjela, ja bih otišla davnih dana, ali ja smatram da je Hrvatska moja država. Moja je mama Hrvatica, ja imam ovdje rodbinu, moji su grobovi tu i ja da selim –neću!»
Mnogi za svoje nevolje izravno optužuju Josipa Kompanovića, predsjednika Zajednice hrvatskih povratnika i tajnika u Poglavarstvu grada Belog Manastira. Kompanović priznaje da je situacija u Baranji vrlo bremenita jer su u nju za vrijeme rata doselili mnogi Srbi iz ostalih dijelova Hrvatske, ostali su Srbi koji su tu oduvijek živjeli, a nakon 1998. vratili su se i prognani Hrvati
«I to se mora dovesti do kraja, tu su pravomoćne presude i kaznene i za iseljenje iz stanova....Jer, gledajte, svi ti koji su se uselili na područje Baranje, oni imaju određena prava u Hrvatskoj, pa ako su imali negdje stanarska prava – u Osijeku, Zagrebu ili ne znam gdje, tim se ljudima sad dodjeljuju stanovi na korištenje pod posebnim uvjetima itd. Oni koji nisu imali ništa, oni imaju pravo na darovanje građevinskog materijala, ali ne mogu zadržavati stanove koje koriste nezakonito»
Predsjednica splitskog Centra za razvoj demokracije Semina Lončar napominje, međutim, da je ta stvar sa stambenim zbrinjavanjem Srba još uglavnom na papiru, a u praksi, kaže, postoje ljudi koji su se našli – nigdje, kao i 33 obitelji iz Belog Manastira.
«Postoji Erdutski sporazum koji kaže da jamči svim Srbima zatečenim kao izbjeglice u Istočnoj Slavoniji, koji su u ostalim dijelovima Hrvatske morali prepustiti svoje kuće i stanove, koji im jamči pravo korištenja sadašnjih stanova i da ih neće nitko deložirati. Ali, osobito od početka siječnja ove godine mnogi ljudi nas zovu i kažu da ih neke osobe obilaze i zastrašuju,prijete i najavljuju deložacije. A riječ je o obiteljima koje su imale svoju imovinu, kuće, stanove u društvenom vlasništvu na drugim područjima Hrvatske odakle su iseljeni. Oni su sada 'ni amo ni tamo'»
