Dođe li vam nekad neugodno kad se zateknete kako ste strašno ljuti što ne možete više ići na godišnji odmor u omiljena mjesta, kupiti nešto lijepo, ili raditi ono za što ste se školovali, a onda sretnete susjeda, prijatelja, rođaka koji nema ni za kruh, čija su djeca bez posla i perspektive, tko je zadnji put zaradio neki novac prije deset, pet godina, ne zna više niti ga zanima novi film, predstava, knjiga? Pri tome nije rezigniran i pomiren sa sudbinom već bjesni i viče, pa se i prolaznici osvrću.
Pri takvim susretima neki od nas se posrame, neki nastoje pomoći, neki tek pristojno saslušaju, četvrti racionaliziraju i prave se da se to njih ne tiče, a mnogi se i – naljute na sugovornike. Uznemirili su ih, podsjetili da su i oni sami bili tu negdje, sa sličnim životima i šansama, pa su krenuli drugim putem, ali i da nisu baš toliko odmakli koliko im se čini.
Lepeza takvih reakcija mogla se primijetiti u hrvatskim odjecima najnovijih događanja u Bosni i Hercegovini.
Prvo što pada u oči je opća neobaviještenost. Zapravo je zaprepašćujuće koliko se u današnjem informacijskom obilju malo zna o najbližim susjedima. Što više banalnih i nevažnih činjenica, to manje bitnih. Nezainteresiranost, okrenutost prema sebi i svojim brigama, dvadesetogodišnja izloženost propagandi koja tvrdi da se ''nas'' taj ''tamni vilajet'' ne tiče osim u dijelu koji je nastanjen ''našima'', mentalna ispranost od postavljanja važnih pitanja - sve je to bila podloga da se događajima pristupi površno, iz vlastite vizure, iz očekivane i već stvorene slike svijeta. Pa su tako jedni pozdravljali bosansko proljeće, klasnu revoluciju u nastajanju, drugi se zgražali nad nasiljem i razbijenim zgradama, treći se dohvatili teorija urote i zaključili da je sve to skupa bošnjačka ujdurma, dapače bošnjačka antibirokratska revolucija koja ima za cilj naškoditi Hrvatima. A usput i Srbima. Sve što se ''na terenu'' nije uklapalo u unaprijed stvorenu predodžbu, zanemareno je.
Čarobni nacionalni krug ubrzo je zatvoren.
Teško se probijala, ali ipak jest, malo kompleksnija i nijansiranija slika.
Bosna i Hercegovina se tiče i ticat će se Hrvatske. Ne samo zbog famozne ustavne obaveze i daytonskih formulacija. Iako su i to činjenice koje se ne daju opovrći.
Susjedstvo, zajednička prošlost u značajnom povijesnom odsječku, stoljetne privredne, društvene, obiteljske veze, bliskost jezika i dijelova kultura, potencijalno zajednička evropska perspektiva, međuzavisnost suvremenog svijeta u kojemu je stabilnost susjeda gotovo podjednako važna kao i vlastita – sve su to faktori koji čine da Bosna i Hercegovina Hrvatskoj nije isto što i, na primjer, Irska. Vrijedi i obrnuto, naravno.
Socijalna gibanja u Bosni i Hercegovini, iako naravno specifična, proizlaze iz slične ekonomsko-političke matrice na kojoj raste nezadovoljstvo i u Hrvatskoj. Privatizacija kao paravan sveopće pljačke, organizirani kriminal, nesposobna politička klasa koja štiti sebe, pasivna – ili nešto gore – međunarodna zajednica, sve je to dio iste, već viđene priče. Nije čudo što su političari na svim stranama ostali zabezeknuti pred zapaljenim zgradama i na početku pokušali demonstracije svesti na huliganstvo. Pobojali su se za sebe. Imaju i zašto.
Postoji i specifični razlog hrvatske zainteresiranosti za zbivanja u BiH. Hrvatska nosi dio bremena odgovornosti za sudbinu te zemlje i njezinih građana u nedavnom ratu. Svaka hrvatska vlada o tome treba voditi računa, pa kada njezini predstavnici i nemaju nikakve veze s prijašnjim politikama.
Na tim osnovama zainteresiranost Hrvatske za događanja u Bosni i Hercegovini je samorazumljiva i nesporna. Članstvo u Evropskoj uniji dodatno obvezuje. Inicijative su dobrodošle, ako su principijelne i na tragu boljih rješenja za sve.
Brzopotezni izlet premijera Milanovića u Mostar doživio je različite reakcije.
Vaša mu autorica ne pridaje značenje veće od trajanja. Šteta tinte koja je potrošena u analizama i ''analizama''. Teške i bombastične riječi koje su prestizale jedna drugu, i kod pohvala i kod pokuda, govore o nagomilanim frustracijama i strastima i malo imaju veze sa stvarnim sadržajem toga posjeta.
Iz proteklih dana najnespornija i potencijalno najkorisnija je inicijativa hrvatske ministrice vanjskih poslova u Bruxellesu da se aktualna događanja u BiH stave na dnevni red tijela Unije i da se pokušaju pronaći neka kreativnija rješenja za brži pristup BiH Uniji. To nije mnogo, nitko nije osmislio niti što bi to trebalo značiti, i dalje je sve maglovito, ali je trag kojim bi se moglo ići naprijed.
U međuvremenu, bosanskohercegovački prosvjedi jenjavaju. Ili se privremeno povlače pred novim valom, to ne znamo. Ta je zemlja, kako je rečeno na ovim stranicama, prava ''fabrika gnjeva''.
Nitko dobronamjeran ne bi taj gnjev zanemario, niti zatvarao oči pred njim. Nitko dobronamjeran ga ne bi niti potpaljivao.
Pri takvim susretima neki od nas se posrame, neki nastoje pomoći, neki tek pristojno saslušaju, četvrti racionaliziraju i prave se da se to njih ne tiče, a mnogi se i – naljute na sugovornike. Uznemirili su ih, podsjetili da su i oni sami bili tu negdje, sa sličnim životima i šansama, pa su krenuli drugim putem, ali i da nisu baš toliko odmakli koliko im se čini.
Lepeza takvih reakcija mogla se primijetiti u hrvatskim odjecima najnovijih događanja u Bosni i Hercegovini.
Prvo što pada u oči je opća neobaviještenost. Zapravo je zaprepašćujuće koliko se u današnjem informacijskom obilju malo zna o najbližim susjedima. Što više banalnih i nevažnih činjenica, to manje bitnih. Nezainteresiranost, okrenutost prema sebi i svojim brigama, dvadesetogodišnja izloženost propagandi koja tvrdi da se ''nas'' taj ''tamni vilajet'' ne tiče osim u dijelu koji je nastanjen ''našima'', mentalna ispranost od postavljanja važnih pitanja - sve je to bila podloga da se događajima pristupi površno, iz vlastite vizure, iz očekivane i već stvorene slike svijeta. Pa su tako jedni pozdravljali bosansko proljeće, klasnu revoluciju u nastajanju, drugi se zgražali nad nasiljem i razbijenim zgradama, treći se dohvatili teorija urote i zaključili da je sve to skupa bošnjačka ujdurma, dapače bošnjačka antibirokratska revolucija koja ima za cilj naškoditi Hrvatima. A usput i Srbima. Sve što se ''na terenu'' nije uklapalo u unaprijed stvorenu predodžbu, zanemareno je.
Čarobni nacionalni krug ubrzo je zatvoren.
Teško se probijala, ali ipak jest, malo kompleksnija i nijansiranija slika.
Bosna i Hercegovina se tiče i ticat će se Hrvatske. Ne samo zbog famozne ustavne obaveze i daytonskih formulacija. Iako su i to činjenice koje se ne daju opovrći.
Susjedstvo, zajednička prošlost u značajnom povijesnom odsječku, stoljetne privredne, društvene, obiteljske veze, bliskost jezika i dijelova kultura, potencijalno zajednička evropska perspektiva, međuzavisnost suvremenog svijeta u kojemu je stabilnost susjeda gotovo podjednako važna kao i vlastita – sve su to faktori koji čine da Bosna i Hercegovina Hrvatskoj nije isto što i, na primjer, Irska. Vrijedi i obrnuto, naravno.
Socijalna gibanja u Bosni i Hercegovini, iako naravno specifična, proizlaze iz slične ekonomsko-političke matrice na kojoj raste nezadovoljstvo i u Hrvatskoj. Privatizacija kao paravan sveopće pljačke, organizirani kriminal, nesposobna politička klasa koja štiti sebe, pasivna – ili nešto gore – međunarodna zajednica, sve je to dio iste, već viđene priče. Nije čudo što su političari na svim stranama ostali zabezeknuti pred zapaljenim zgradama i na početku pokušali demonstracije svesti na huliganstvo. Pobojali su se za sebe. Imaju i zašto.
Postoji i specifični razlog hrvatske zainteresiranosti za zbivanja u BiH. Hrvatska nosi dio bremena odgovornosti za sudbinu te zemlje i njezinih građana u nedavnom ratu. Svaka hrvatska vlada o tome treba voditi računa, pa kada njezini predstavnici i nemaju nikakve veze s prijašnjim politikama.
Na tim osnovama zainteresiranost Hrvatske za događanja u Bosni i Hercegovini je samorazumljiva i nesporna. Članstvo u Evropskoj uniji dodatno obvezuje. Inicijative su dobrodošle, ako su principijelne i na tragu boljih rješenja za sve.
Brzopotezni izlet premijera Milanovića u Mostar doživio je različite reakcije.
Vaša mu autorica ne pridaje značenje veće od trajanja. Šteta tinte koja je potrošena u analizama i ''analizama''. Teške i bombastične riječi koje su prestizale jedna drugu, i kod pohvala i kod pokuda, govore o nagomilanim frustracijama i strastima i malo imaju veze sa stvarnim sadržajem toga posjeta.
Iz proteklih dana najnespornija i potencijalno najkorisnija je inicijativa hrvatske ministrice vanjskih poslova u Bruxellesu da se aktualna događanja u BiH stave na dnevni red tijela Unije i da se pokušaju pronaći neka kreativnija rješenja za brži pristup BiH Uniji. To nije mnogo, nitko nije osmislio niti što bi to trebalo značiti, i dalje je sve maglovito, ali je trag kojim bi se moglo ići naprijed.
U međuvremenu, bosanskohercegovački prosvjedi jenjavaju. Ili se privremeno povlače pred novim valom, to ne znamo. Ta je zemlja, kako je rečeno na ovim stranicama, prava ''fabrika gnjeva''.
Nitko dobronamjeran ne bi taj gnjev zanemario, niti zatvarao oči pred njim. Nitko dobronamjeran ga ne bi niti potpaljivao.
