Mališani će tako učiti o religiji, ali samo islamskoj. Na pitanja šta je sa ostalima koji ili ne žele vjersku naobrazbu za svoju djecu ili žele katolički ili pravoslavni vjeronauk, još nema odgovora. Javna ustanova „Djeca Sarajeva“ uporište nalazi u Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju, ali i u zahtjevu koji je potpisalo oko 200 roditelja.
Mustafa Prljača iz Rijaseta Islamske zajednice navodi da oni nisu pokretači ove inicijative, ali da će se snažno založiti da se to pravo osigura svima onima koji ga traže:
„Što se Islamske zajednice tiče, pitanje uvođenja vjerskog odgoja u predškolske ustanove u Sarajevu i drugdje u BiH gotova, jer stvar, i svaka rasprava o tome da li treba ili ne treba uvoditi taj odgoj je suvišna. Islamska zajednica u BiH nije, niti će ubuduće vršiti pritisak na bilo koga da prihvati vjerski odgoj u vrtićima. Ko to ne želi, bit će miran i prepušten onom što želi. Onaj, pak, ko to želi imat će naše puno razumijevanje i podršku. Napominjem i to da je o primjeni već donesenog zakona suvišno razgovarati. Razgovarati se može samo o modalitetima njegove primjene.“
Djecu treba učiti i vaspitavati u univerzalnom dobru i to je odgovornost odraslih, smatra Mustafa Spahić iz Gazihusrefbegove medrese u Sarajevu. On je, govoreći na debati „Za i protiv uvođenja vjeronauke u sarajevske vrtiće“, kazao da djecu treba učiti samilosti, ljubavi i čovječnosti:
„Šest godinama je o tom trebalo raspravljati, kad je donesen zakon o tome, i prije nego što je potpisan ugovor sa Vatikanom i prije ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, jer u BiH kako god je, to je principu ovce - i kad jedna priskoči ograju, sve će, makar se sve nagrdile. Bez javnosti, na djelu su krajnosti. Bez procedure imate diktaturu. Sva obdaništa svijeta, ma što ko u njima namjeravo, to su dresirališta. Djecu odgaja samo onaj koji ih više voli od sebe, a u koga djeca imaju veće povjerenje nego u sebe.“
Praksa vjeronauke u školama dovela je do segregacije djece, smatraju u organizaciji Save the children. Danijel Hopić, predstavnik ove organizacije, upozorava da se to može dogoditi i djeci u sarajevskim vrtićima:
„Ovdje nema ništa čudno što mi želimo da imamo različite religije, vjeronauke u vrtićima, ali, nažalost, u Kantonu Sarajevo trenutno je u javnim ustanovama obezbijeđena samo jedna religija. Ostale nisu zbog nekih kvota. Djeca su postala kvote. Kao nema vas pet i sad ne možemo organizirati vjeronauku za vas. Izvinjavam se, ali taj isti zakon koji nudi prava znači isto i za to petero djece, i za to dvoje djece koja se u jednoj školi manjina. Ako pričamo o vjeronauku, moramo se potruditi da jednom djetetu ako spada u vjersku manjinu treba se obezbijediti vjeronauka. Ukoliko ne, to je kršenje onih konvencija na koje se pozivamo. Mi se pozivamo na zakone kad nama odgovaraju i članove koji nam odgovaraju. Citiramo član 25. Zakona o predškolskom odgoju, a zaboravljamo član 22. koji kaže: ’... ali ne smije biti diskriminacije djece’.“
Jakob Finci iz Jevrejske zajednice podsjeća da je nesporno da postoje svi pravni osnovi za uvođenje vjeronauke u predškolske i školske ustanove u BiH:
„Ono što je pitanje je kako ta vjeronauka treba da izgleda u zemlji koja se zove BiH i u kojoj živimo svi zajedno, mada u svakom dijelu je neko drugi većina, odnosno manjina. To je razlog što je jedna od međunarodnih organizacija u kojoj je BiH ponajduže član, OSCE, preko svoje grupe eksperata napravila principe kako učiti o religijama i vjerovanjima u državnim školama. Znači, to je nešto što se u cijeloj Evropi uči, samo je pitanje kako trebamo da učimo o drugima i drugačijima, kako trebamo da učimo o komšijama.“
Tačno je da zakon predviđa mogućnost uvođenja kraćih vjerskih obrazovnih programa za djecu u vrtićima, ali ne po svaku cijenu, upozorava Ismeta Brajlović, iz Prosvjetno - pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo. Od obrazovnih vlasti ne očekuje se niti da zabrane, niti da narede uvođenje određenih programskih aktivnosti, dodaje ona:
„Vrijeme koje je pred nama nikako ne znači da će onemogućiti pravo roditelja koji žele da njihova djeca budu uključena u kraće programe. Ali isto tako, ja opet želim da naglasim, da i zakon i svi podzakonski akti i programi ne mogu biti usmjereni na štetu niti jednog jedinog djeteta.“