Piše: Dubravka Ugrešić
Referendum o ustavnoj definiciji braka samo je najnovija u dugogodišnjem nizu medijskih praskalica koje nemaju drugu svrhu do te da se sudionici hrvatske farse ideološki, politički i moralno pozicioniraju i repozicioniraju, da malko properu i osvježe osobni image, i da s istom tvrdoglavom uvjerenošću krenu dalje. U tom repozicioniranju, baš kao u kakvoj kolektivnoj psiho-drami, sudjeluju političke stranke, političari, mediji i medijski predstavnici, institucije, crkva, građanski odbori i aktivisti i obični građani. Svatko je u toj psiho-drami pritom žrtva, a krivica se konstantno prebacuje na drugoga.
Maliciozni promatrač mogao bi reći da se dvadesetogodišnje postojanje hrvatske države može svesti na dvadesetogodišnju praksu što gubitka temeljnih ljudskih prava što njihova grubog narušavanja. A da bi se gubitak tih prava mogao i zakonski učvrstiti potrebne su povremene kolektivne vježbe narodne demokracije. Pobjeda klerofašizma izvojevana jer prije dvadeset godina, pa je svako čuđenje nad rezultatima ovog i sličnih referenduma naprosto maloumno kreveljenje ili je pak izraz krajnjeg cinizma. Naslovi u hrvatskim medijima -- poput Referendum je uvod u puzajuću fašizaciju Hrvatske -- to najbolje pokazuju. Fašizacija Hrvatske izvedena je prije dvadeset godina, na dokazivanju da u tome nema ničeg lošeg zdušno su radili mnogi -- političari, i oni tobože lijevi i oni uvjerljivo desni, mediji, intelektualci, učitelji, popovi -- pa se današnje ukazivanje na fašizaciju, pritom “puzajuću”, može usporediti sa sramežljivim otkrićem holokausta dvadeset godina nakon što su se pogasile gasne komore. Današnji hrvatski novinski naslovi poput -- Velika pobjeda konzervativaca i crkve – donose vijest staru dvadeset godina. Kvalifikacija rezultata referenduma kao “balkanizacije” Hrvatske, te ocjene da su se Hrvati s rezultatima referenduma “svrstali s Crnom Gorom i Srbijom umjesto na Zapad”, samo govore da je netolerancija postala poput kisika, i da skorog izlaza iz situacije nema.
Kako, zaista, od hrvatskog dvadesetogodišnjaka, na primjer, očekivati da glasa za ozakonjenje istospolne zajednice kada je prošao školu u kojoj je vjeronauk gotovo obavezan; kada je katolička crkva temeljni oblik socijalizacije svih Hrvata; kada je
naš dvadesetogodišnjak bio izložen školskom programu u kojemu je udio katoličkog sadržaja znatan; kada je katolicizam njegov svakidašnji kulturni pejzaž?! Kako očekivati od njega bilo što, kada čak i na ulazu u hrvatske bolnice vise katolički križevi, kao da su bolnice mjesta za obavljanje egzorcizma, a ne medicinskih usluga?! Kako od dvadesetogodišnjaka očekivati da glasa drukčije kada je rastao u sredini u kojoj je mržnja prema Srbima, Ciganima, “pravoslavcima”, “balkancima”, ženama, Crncima, “pederima”, Židovima, strancima poticana i često nagrađivana kao dobro ponašanje?! Kako glasati protiv crkvene dogme kada je naš dvadesetogodišnjak bio izložen pedofilskim iživljavanjima svoga lokalnoga popa, a taj mu je zaprijetio da o tome ne smije ni zucnuti, jer ti koji su zucnuli ionako ništa nisu postigli?! Kako da naš dvadesetogodišnjak glasa za toleranciju kada je odrastao u ideološkom paketu u kojemu su hrvatska država, hrvatska crkva, i vojska (sa simboličnim Antom Gotovinom na čelu) neupitne vrijednosti?! Kako da glasa za slobodu “pedera”, a živi u stanu iz kojega je njegov otac istjerao bivše stanare, Srbe?! Kako od mladog Zagrepčanina -- koji u dokumentarnom filmu o izbjegličkom centru u Zagrebu ovako komentira izbjeglice iz Afrike: Jasenovac više ne radi tako da ne znam kam bi s njima -- očekivati išta osim fašizma?.
Referendumi su dobri, koliko stvari razotkriju, toliko ih i sakriju. Glavno je da smo svoji, sa svojima, na svojem. A onda ćemo već nekako. Jer nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu. I eto temeljne formule našeg malog, domaćeg, toplog i zdravog fašizma.
Referendum o ustavnoj definiciji braka samo je najnovija u dugogodišnjem nizu medijskih praskalica koje nemaju drugu svrhu do te da se sudionici hrvatske farse ideološki, politički i moralno pozicioniraju i repozicioniraju, da malko properu i osvježe osobni image, i da s istom tvrdoglavom uvjerenošću krenu dalje. U tom repozicioniranju, baš kao u kakvoj kolektivnoj psiho-drami, sudjeluju političke stranke, političari, mediji i medijski predstavnici, institucije, crkva, građanski odbori i aktivisti i obični građani. Svatko je u toj psiho-drami pritom žrtva, a krivica se konstantno prebacuje na drugoga.
Maliciozni promatrač mogao bi reći da se dvadesetogodišnje postojanje hrvatske države može svesti na dvadesetogodišnju praksu što gubitka temeljnih ljudskih prava što njihova grubog narušavanja. A da bi se gubitak tih prava mogao i zakonski učvrstiti potrebne su povremene kolektivne vježbe narodne demokracije. Pobjeda klerofašizma izvojevana jer prije dvadeset godina, pa je svako čuđenje nad rezultatima ovog i sličnih referenduma naprosto maloumno kreveljenje ili je pak izraz krajnjeg cinizma. Naslovi u hrvatskim medijima -- poput Referendum je uvod u puzajuću fašizaciju Hrvatske -- to najbolje pokazuju. Fašizacija Hrvatske izvedena je prije dvadeset godina, na dokazivanju da u tome nema ničeg lošeg zdušno su radili mnogi -- političari, i oni tobože lijevi i oni uvjerljivo desni, mediji, intelektualci, učitelji, popovi -- pa se današnje ukazivanje na fašizaciju, pritom “puzajuću”, može usporediti sa sramežljivim otkrićem holokausta dvadeset godina nakon što su se pogasile gasne komore. Današnji hrvatski novinski naslovi poput -- Velika pobjeda konzervativaca i crkve – donose vijest staru dvadeset godina. Kvalifikacija rezultata referenduma kao “balkanizacije” Hrvatske, te ocjene da su se Hrvati s rezultatima referenduma “svrstali s Crnom Gorom i Srbijom umjesto na Zapad”, samo govore da je netolerancija postala poput kisika, i da skorog izlaza iz situacije nema.
Kako, zaista, od hrvatskog dvadesetogodišnjaka, na primjer, očekivati da glasa za ozakonjenje istospolne zajednice kada je prošao školu u kojoj je vjeronauk gotovo obavezan; kada je katolička crkva temeljni oblik socijalizacije svih Hrvata; kada je
Kako od dvadesetogodišnjaka očekivati da glasa drukčije kada je rastao u sredini u kojoj je mržnja prema Srbima, Ciganima, “pravoslavcima”, “balkancima”, ženama, Crncima, “pederima”, Židovima, strancima poticana i često nagrađivana kao dobro ponašanje?!
Referendumi su dobri, koliko stvari razotkriju, toliko ih i sakriju. Glavno je da smo svoji, sa svojima, na svojem. A onda ćemo već nekako. Jer nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu. I eto temeljne formule našeg malog, domaćeg, toplog i zdravog fašizma.
