Rat protiv Al Qaede traje desetljeće, no ta je teroristička organizacija danas snažnija nego je bila 11. septembra 2001., ocjenjuje Leah Farrall, bivša analitičarka Australijske federalne policije koja je radila u policijskom protuterorističkom odjelu, a sada se bavi istraživanjem operativnih mreža terorističkih organizacija i njihovom radikalizacijom. Trenutačno piše doktorat o Al-Qaidi i militantnom selafističkom džihadu.
Al-Qaida je izbjegla iz Afganistana u područje Pakistana 2001., i istovremeno počela s osnivanjem svojih ogranaka i podružnica na Arapskom polutoku, kao i „sestrinskih“ grupa u Iraku i Magrebu.
Danas ova teroristička organizacija ima više članova, pokriva veće geografsko područje i postala je ideološki sofisticiranija nego je bila prije deset godina.
Ipak, izvještaji koji se bave ratom protiv terorizma, tvrde da je organizacija u silaznoj putanji i da nema mogućnosti izvesti terorističke napade, te da je vrh organizacije prilično rasturen.
No, ovi izvještaji, ističe Farrall, odvojeno tretiraju središnjicu Al Qaide od njenih podružnica čija moć sve više jača. Upravo te podružnice ugrožavaju zapadne interese.
Njihovi članovi su odgovorni su za pokušaj podmetanje bombe u transportne avione u oktobru 2010, dok je iračka al Qaida bila uključena u bombaške napade u Londonu u junu2007., te u Glasgowu.
Samo šire sagledavanje mreže zajedno s njenim podružnicama omogućiti će da se shvati kako se danas upravlja terorističkom organizacijom i kakva je njena strategija i taktika.
Ni programa ni idelogije
Osama bin Laden je pokušao ujediniti organizaciju dok joj je sjedište bilo u Sudanu. Želja mu je bila stvoriti „Islamsku vojsku“ no u tome nije uspio.
Osama bin Laden, Afganistan, 2001. godineU tekstu koji objavljuje u časopisu „Foreign Affair“, Leah Farrell, naglašava da Al Qaida zapravo nema ni ideologiju ni program oko kojih bi gradila dugotrajno jedinstvo, ali ono što je čini organizacijom je odlučnost da pruži utočište svim borcima koji su spremni na jihad.
Kada je sudanska vlada, pod međunarodnim pritiskom, protjerala bin Ladena, Al Qaida se polovicom 1996., seli u Afganistan.
U to vrijeme to je bila skupina koja je imala 30-tak članova. Plašeći se da bi mogao biti potpuno marginaliziran, odlučio se na „sveti jihad“. Objavio je rat SAD, nadajući se da će to osnažiti al Qaidu. No, to se nije dogodilo.
Potom je 1998., stvorio Svjetski islamski front za jihad protiv Židova i Kršćana kako bi pridobio nove sljedbenike. Njihov prvi veliki napad bilo je bombardiranje američkih ambasada u Keniji i Tanzaniji.
No, ni to mu nije pomoglo da napravi jedinstvenu organizaciju, a neki istomišljenici su ga kritizirali zbog izostanka programa. Tih je godina pokušao paktirati s militantima iz različitih sredina. Nije uspio ni s čečenskom grupacijom, pa ni s talibanskim liderom u Afganistanu Mulah Omarom.
Neuspjelo uvezivanje
Jedini mu je „uspjeh“ bio povezivanje s Egipatskim islamskim jihadom polovicom 2001., koji je predvodio Ayman al-Zawahiri.
Ayman al-Zawahri, 2007. godinaU odnosu na te godine, posljednjih deset godina za Al - Qaidu bile su vrlo uspješne.
Naime, do 2001., ta teroristička organizacija nije imala svoje formalne podružnice. Bila je to grupacija od 200 ljudi od kojih su više od polovice bili spremni izvršti samoubojstvo i u smrt povesti što više ljudi.
No, imali su i oko 700 boraca obučenih u vlastitim kampovima. To ih je činilo najsnažnijom među 14 stranih militantnih skupina u Afganistanu, no jedinstva među njima nije bilo.
Bin Laden je tada odlučio na novi potez. Trebalo je izvršiti napad na SAD i to sa snažnim posljedicama. Slijedio je 11. septembar. To je trebalo osigurati reakciju Washingtona, dolazak američkih vojnika u Afganistan, a to bi Al Qaidi, po bin Ladenovom mišljenju, donjelo status najače grupe među islamskim militantima kojoj bi se onda pridružile i manje grupe.
U samom početku strategija je funkcionarala. Američka invazija je počela u oktobru 2001., a lideri militantnih skupina koji su ostali u Kandaharu su se stavili pod zapovjedništvo al Qaide. No „ savezništvo“ nije dugo trajalo, militantni su se povukli iz Kandahara, a bin Laden u međuvremenu nije uspio uvjeriti militante da ima program i cilj.
Nakon što je Al Qaida pobjegla iz Afganistana prazan prostor popunila je grupa stacionirana u Iranu i njeni članovi na Arapskom poluotoku, koji su imali i jasnu ideološku osnovicu i program. Podružnicu su vodili najekstremniji članovi al Qaide, no imali su i jedan oblik regionalne autonomije, što je ojačalo legitimitet al Qaide.
Tko je šef?
Al Qaida danas nema tradicionalnu terorističku hijerahiju i organizaciju piramidalnog stila, nema jedno zapovjedništvo niti apsolutnu kontrolu nad svojim podružnicama. Iako djeluje kao jedna vrsta mreže u kojoj nije jasno tko joj zapovjeda, podružnice imaju autonomiju, i mnogo je važnije strategijsko vođenje mreže od nadgledanja dnevnog funkcioniranja skupina.
Istina, od podružnica se traži da se „centrala“ obavijesti o izvanjskom djelovanju. Izgleda da se podružnice povinuju takvim odredbama. Primjerice dok je Zarqawi bio na čelu mreže na Arapskom poluotoku, tražio je dozvolu za širenje operacija u Jordanu, no nepoznato je da li mu je to i odobreno.
Zbog stalnih presija, al –Qaida je prepustila određeni stupanj samostalnosti podružnicama u djelovanju protiv američkih interesa. Zbog „gradnje“ mreže u Pakistanu, od podružnice na Arapskom poluotoku 2003., je bilo zatraženo da izvedu napad na podzemnu željeznicu u SAD pri čemu je moglo biti upotrebljenio kemijsko oružje, no al Qaida na koncu ipak nije dala konačno odobrenje za tu akciju.
Kako je američki pritisak na Al Qaidu u Afganistanu između 2003., i 2006., slabio, tako se mreža obnavljala i snažnije pripremala za globalne operacije. No, kada je Washington krenuo u obračun s al Qaidom u Pakistanu, ponovno je u prvi plan stavljena podružnica na Arapskom poluotoku.
Posljedice jednog od terorističkih napada u Bagdadu, 2010.Kada podružnice izvode napade , al Qaeda traži da budu izvdeni po određenim „pravilima“. Posebno potiče napade bombaša samoubojica, te napade na javni promet, vladine zgrade i vitalnu infrastrukturu.
Kada je lokacija dobila „zeleno svijetlo“ podružnice „samostalno“ napadaju. Ipak za šire napade, kao i sredstva koja bi se pri tom koristila , potrebna je dozvola s vrha.
Ovi zahtjevi su postavljeni kako bi al Qaida bila sigurna da će teroristički napadi biti izvršeni i kako bi se zaštitili strategijske ciljeve mreže.
Komunikacija i koordinacija se vodi kroz takozvane informativne komitete, preko distribucijske mreže i bliske veze s izvršiocima iz svake podružnice. Sigurno je da svaka informacija „prolazi kroz ruke“ lidera mreže, bin Ladena i Zawahirija.
Sve dok al Qaida ima snagu za terorističke napade njena organizacijska struktura neće biti dovodena u pitanje. Ipak, nisu skloni pod svoje okrilje uzimati grupe koje ne pokazuju punu spremnost da se podredjuju vrhu mreže.
Primjerice somalijska teroristička grupa Al Shabab bila je spremna staviti se pod okrilje al Qaide, no vrh terorističke mreže nije je bio spreman prihvatiti zbog toga što Al Shahab bio u jednoj vrsti sukoba s grupom Hizbulah Islam koja je već pod okriljem al Qaide. Ipak, na moguću promjenu stava može utjecati i „veći angažman“ al Shahaba.
Sigurno je da će se teroristička mreža nastojati održati upravo kroz svoje podružnice. Zato je nužno, smatra Leah Farrall, da se one nadgledaju i kontroliraju, jer samo tako će se onemogućiti njihovo djelovanje.
Al-Qaida je izbjegla iz Afganistana u područje Pakistana 2001., i istovremeno počela s osnivanjem svojih ogranaka i podružnica na Arapskom polutoku, kao i „sestrinskih“ grupa u Iraku i Magrebu.
Danas ova teroristička organizacija ima više članova, pokriva veće geografsko područje i postala je ideološki sofisticiranija nego je bila prije deset godina.
Ipak, izvještaji koji se bave ratom protiv terorizma, tvrde da je
Izvještaji koji se bave ratom protiv terorizma, tvrde da je organizacija u silaznoj putanji i da nema mogućnosti izvesti terorističke napade, te da je vrh organizacije prilično rasturen.
No, ovi izvještaji, ističe Farrall, odvojeno tretiraju središnjicu Al Qaide od njenih podružnica čija moć sve više jača. Upravo te podružnice ugrožavaju zapadne interese.
Njihovi članovi su odgovorni su za pokušaj podmetanje bombe u transportne avione u oktobru 2010, dok je iračka al Qaida bila uključena u bombaške napade u Londonu u junu2007., te u Glasgowu.
Samo šire sagledavanje mreže zajedno s njenim podružnicama omogućiti će da se shvati kako se danas upravlja terorističkom organizacijom i kakva je njena strategija i taktika.
Ni programa ni idelogije
Osama bin Laden je pokušao ujediniti organizaciju dok joj je sjedište bilo u Sudanu. Želja mu je bila stvoriti „Islamsku vojsku“ no u tome nije uspio.
Kada je sudanska vlada, pod međunarodnim pritiskom, protjerala bin Ladena, Al Qaida se polovicom 1996., seli u Afganistan.
U to vrijeme to je bila skupina koja je imala 30-tak članova. Plašeći se da bi mogao biti potpuno marginaliziran, odlučio se na „sveti jihad“. Objavio je rat SAD, nadajući se da će to osnažiti al Qaidu. No, to se nije dogodilo.
Potom je 1998., stvorio Svjetski islamski front za jihad protiv Židova i Kršćana kako bi pridobio nove sljedbenike. Njihov prvi veliki napad bilo je bombardiranje američkih ambasada u Keniji i Tanzaniji.
No, ni to mu nije pomoglo da napravi jedinstvenu organizaciju, a neki istomišljenici su ga kritizirali zbog izostanka programa. Tih je godina pokušao paktirati s militantima iz različitih sredina. Nije uspio ni s čečenskom grupacijom, pa ni s talibanskim liderom u Afganistanu Mulah Omarom.
Neuspjelo uvezivanje
Jedini mu je „uspjeh“ bio povezivanje s Egipatskim islamskim jihadom polovicom 2001., koji je predvodio Ayman al-Zawahiri.
Naime, do 2001., ta teroristička organizacija nije imala svoje formalne podružnice. Bila je to grupacija od 200 ljudi od kojih su više od polovice bili spremni izvršti samoubojstvo i u smrt povesti što više ljudi.
No, imali su i oko 700 boraca obučenih u vlastitim kampovima. To ih je činilo najsnažnijom među 14 stranih militantnih skupina u Afganistanu, no jedinstva među njima nije bilo.
Bin Laden je tada odlučio na novi potez. Trebalo je izvršiti napad na SAD i to sa snažnim posljedicama. Slijedio je 11. septembar. To je trebalo osigurati reakciju Washingtona, dolazak američkih vojnika u Afganistan, a to bi Al Qaidi, po bin Ladenovom mišljenju, donjelo status najače grupe među islamskim militantima kojoj bi se onda pridružile i manje grupe.
U samom početku strategija je funkcionarala. Američka invazija je počela u oktobru 2001., a lideri militantnih skupina koji su ostali u Kandaharu su se stavili pod zapovjedništvo al Qaide. No „ savezništvo“ nije dugo trajalo, militantni su se povukli iz Kandahara, a bin Laden u međuvremenu nije uspio uvjeriti militante da ima program i cilj.
Nakon što je Al Qaida pobjegla iz Afganistana prazan prostor popunila je grupa stacionirana u Iranu i njeni članovi na Arapskom poluotoku, koji su imali i jasnu ideološku osnovicu i program. Podružnicu su vodili najekstremniji članovi al Qaide, no imali su i jedan oblik regionalne autonomije, što je ojačalo legitimitet al Qaide.
Tko je šef?
Al Qaida danas nema tradicionalnu terorističku hijerahiju i organizaciju piramidalnog stila, nema jedno zapovjedništvo niti apsolutnu kontrolu nad svojim podružnicama. Iako djeluje kao jedna vrsta mreže u kojoj nije jasno tko joj zapovjeda, podružnice imaju autonomiju, i mnogo je važnije strategijsko vođenje mreže od nadgledanja dnevnog funkcioniranja skupina.
Al Qaida danas nema tradicionalnu terorističku hijerahiju i organizaciju piramidalnog stila, nema jedno zapovjedništvo niti apsolutnu kontrolu nad svojim podružnicama.
Istina, od podružnica se traži da se „centrala“ obavijesti o izvanjskom djelovanju. Izgleda da se podružnice povinuju takvim odredbama. Primjerice dok je Zarqawi bio na čelu mreže na Arapskom poluotoku, tražio je dozvolu za širenje operacija u Jordanu, no nepoznato je da li mu je to i odobreno.
Zbog stalnih presija, al –Qaida je prepustila određeni stupanj samostalnosti podružnicama u djelovanju protiv američkih interesa. Zbog „gradnje“ mreže u Pakistanu, od podružnice na Arapskom poluotoku 2003., je bilo zatraženo da izvedu napad na podzemnu željeznicu u SAD pri čemu je moglo biti upotrebljenio kemijsko oružje, no al Qaida na koncu ipak nije dala konačno odobrenje za tu akciju.
Kako je američki pritisak na Al Qaidu u Afganistanu između 2003., i 2006., slabio, tako se mreža obnavljala i snažnije pripremala za globalne operacije. No, kada je Washington krenuo u obračun s al Qaidom u Pakistanu, ponovno je u prvi plan stavljena podružnica na Arapskom poluotoku.
Kada je lokacija dobila „zeleno svijetlo“ podružnice „samostalno“ napadaju. Ipak za šire napade, kao i sredstva koja bi se pri tom koristila , potrebna je dozvola s vrha.
Ovi zahtjevi su postavljeni kako bi al Qaida bila sigurna da će teroristički napadi biti izvršeni i kako bi se zaštitili strategijske ciljeve mreže.
Komunikacija i koordinacija se vodi kroz takozvane informativne komitete, preko distribucijske mreže i bliske veze s izvršiocima iz svake podružnice. Sigurno je da svaka informacija „prolazi kroz ruke“ lidera mreže, bin Ladena i Zawahirija.
Sve dok al Qaida ima snagu za terorističke napade njena organizacijska struktura neće biti dovodena u pitanje. Ipak, nisu skloni pod svoje okrilje uzimati grupe koje ne pokazuju punu spremnost da se podredjuju vrhu mreže.
Primjerice somalijska teroristička grupa Al Shabab bila je spremna staviti se pod okrilje al Qaide, no vrh terorističke mreže nije je bio spreman prihvatiti zbog toga što Al Shahab bio u jednoj vrsti sukoba s grupom Hizbulah Islam koja je već pod okriljem al Qaide. Ipak, na moguću promjenu stava može utjecati i „veći angažman“ al Shahaba.
Sigurno je da će se teroristička mreža nastojati održati upravo kroz svoje podružnice. Zato je nužno, smatra Leah Farrall, da se one nadgledaju i kontroliraju, jer samo tako će se onemogućiti njihovo djelovanje.
