Eva Mozes Kor, koja je preživjela groteskne medicinske eksperimente nacističkog liječnika Josefa Mengelea, govori o svom teškom, ali čudesnom životnom putu i odluci da oprosti svojim mučiteljima.
Nakon devet dana teških borbi u blizini logora, neuobičajena tišina je prožela Auschwitz u kojem se nalazila Eva Mozes Kor skupa sa svojom sestrom blizankom Miriam. Relativna tišina je prekinuta u kasnim poslijepodnevnim satima.
„Žena je utrčala u našu baraku vičući iz sveg glasa: ‘Slobodni smo! Slobodni smo! Slobodni smo!’ Pa to je divno. Zvučalo je nevjerovatno”, prisjeća se Kor.
Ali Kor je tek pola sata kasnije, tog 27.januara 1945.godine, shvatila da je doista spašena. U daljini, kroz snijeg je vidjela „mnogo ljudi i svi su bili obučeni u bijele maskirne balonere“.
„Bili su nasmijani od uha do uha. Za mene je tada bilo najvažnije to što nisu izgledali kao nacisti. Dotrčali smo do njih. Dali su nam čokolade, kekse i zagrljaje. To je bio moj prvi okus slobode“, kaže ona a njenu ispovijest možete pročitati u tekstu "Sjećanja preživjelih iz Auscwitza: Oprostila sam nacistima".
Jedan od onih koji su tog dana ušli u Auswitz bio je Ivan Martynushkin, viši poručnik u sovjetskoj armiji, tek je bio napunio 21 godinu kada je artijljerijska postrojba kojom je komandovao primila naredbu da se kreće prema poljskom gradu Oswiecimu.
Njegova postrojba, koja je bila dio 322. Mitraljeske divizije Crvene armije, se u više navrata borila protiv njemačkih snaga dok su polako napredovali ka jugozapadu iz netom oslobođenog Krakowa. Umorni i nervozni, kaže da njegovi vojnici nisu znali šta mogu očekivati.
„Pobijedili smo Nijemce u jednom selu, prošli kroz isto i došli do jedne velike poljane koja je u potpunosti bila okružena električnom ogradom i tornjevima,“ kaže Martynushkin, sada dostojanstveni devedesetjednogodišnjak. „Videli smo zgrade iza ograde. Kako smo prilazili bliže, mogli smo vidjeti i ljude.“
Ljudi, kako je Martynushkin ubrzo otkrio, to su bili zatvorenici – Poljaci, Jevreji, Romi i druge manjine koje su čekale skoro sigurnu smrt u najzloglasnijem kampu smrti nacističke Njemačke, priča u tekstu pod nazivom "Ruski veteran o oslobađanju Auschwitza: 'Mogli ste vidjeti radost u njihovim očima'”.
“Vojna skančila, vi slobodni”, priseća se kroz suze 94-godišnja Žuža Marinković, rođena Bek, reči sovjetskih vojnika kada su ušli u logor Paršnic u Sudetima, tadašnjoj Čehoslovačkoj, a gdje je malo ranije premještena iz zloglasnog logora smrti Auschwitz. Nju smo u njenom domu u Beogradu posetili povodom 27. januara kada se svijet sjeća svih stradalih u Holokaustu. Tog dana oslobođen je Auschwitza, a Žuža je svoju slobodu dočekala nekoliko mjeseci kasnije kada je pao i Paršminc.
“I onda se moja majka izgubila, pitala je; pa gde smo, pa šta smo, pa ko su ovi, šta ćemo...”, opisuje nam prve sate slobode. “Ujutru kada smo se probudili logor je bio otvoren, vrata su bila potpuno otvorena”.
A samo dan ranije 7. maja 1945. iako su se približavale sovjetske jedinice i već se čula pucnjava Žuža je do tog poslednjeg dana išla na kopanje rovova, o čemu detaljno priča novinarima RSE u tekstu "Kako sam preživela Aušvic".
Oskarovac i nekadašnji logoraš nacističkih logora smrti Branko Lustig , producent „Schindlerove liste“, ne miruje ni u mirovini i svake godine u nizu hrvatskih gradova organizira manifestacije Festivala židovskog filma – festivala tolerancije, kako se zločini ne bi zaboravili.
"Ako se zločini zaborave, oni će opet doći. A mi polako zaboravljamo“, kaže Lustig u razgovoru sa Enisom Zebićem.
Pitali smo ga i o tome - što misli o Putinovom svojatanju antifašizma kada proziva ukrajinske vlasti?
„Ukrajinski kvislinzi čuvali su nacističke logore, međutim mnogi drugi Ukrajinci borili su se protiv fašizma u sovjetskoj Crvenoj armiji. Tada nije bilo ni ruske, ni kazahstanske, ni ukrajinske armije koja se borila protiv fašizma, već je to bila Crvena armija koja se borila protiv fašizma. Crvena armija nije bila ni ruska, ni ukrajinska ni mongolska, i to Putin treba znati“, poručuje Lustig.
