U srijedu 17. prosinca, kupila sam "Večernji list". Na naslovnici je bio zalijepljen CD s pjesmama Marka Perkovića Thompsona. Božićni dar čitateljima.
Prije dvadeset i više godina taj je, tada krezubi Čavoglavac s puškom thompson, a danas Krez među pjevačima, svojim filoustaškim pjesmama, promovirao militantni rok kao podžanr domoljubnih pjesama. Neke je oduševljavao, neki su se zgražali. Svijet je nedvosmisleno prepoznao govor mržnje i fašistički naboj u tim pjesmama. Tuđman i tadašnje vlasti bili su pod pritiskom. Rješenje je bilo jednostavno – Thompson je skinut s državne televizije i sklonjen od reflektora. Nastavio je pjevati ispod radara, okupljati ''zna se'' pristaše, od veteranskih do sportskih priredbi. Miljenik Crkve. Malo se žanrovski dotjerao. Jedan biskup mu piše stihove. Ipak, svijet se nije dao impresionirati, mnogi su mu inozemni koncerti zabranjeni. U osvit promjena 2000-tih pjesmom je Mesiću i Račanu poželio da ih pojedu ''crne vrane''. Ivo Sanader se prije desetak godina dosjetio novom rješenju – uplatio je Thompsonu veliki novac, onaj poreznih obveznika, prikupljen na nezakoniti način, da ne pjeva na predizbornim skupovima niti jedne stranke. Win-win situacija. Sanader pobjeđuje, Evropa ne zamjera. Thompson se malo zaigrao i s neplaćanjem poreza.
Prošle su godine, vlasti su se mijenjale, Hrvatska je ušla u Evropsku uniju, završilo je vrijeme oštrog monitoringa. Thompson je preživio. Njegovi koncerti opet su dio mainstreama, pripušten je na rang liste najpjevača godine. Eto, i tiražne novine nas nagrađuju njegovim CD-om.
Možda se pitate – kakve to sve veze ima s naslovom ove kolumne i Tuđmanom u Ustavu?
Thompson, i kao konkretni estradno-politički fenomen, i kao metafora, primjer je ''tuđmanizma''. Pojma kojeg Tomislav Karamarko obećava da će ga uvesti u Ustav.
I to čistog, nepatvorenog tuđmanizma.
Oživiš iz prošlosti avet, razbuktaš strasti, onda, kada te izvana pritisnu, malo potisneš i zabašuriš, ali je pustiš da živi u zavjetrini. Vrijeme prođe i avet se vrati kao nešto normalno, ''oprana'' poput mafijaškog novca.
Prije nekoliko dana, na obilježavanju 15. godišnjice smrti prvog hrvatskog predsjednika, lider HDZ-a Tomislav Karamarko je izjavio: ''Udžbenici moraju biti unificirani i u njima ćemo na pravi način verificirati ulogu i djelo doktora Tuđmana. I ne samo u udžbenicima, i u Ustav ćemo uvesti pojam tuđmanizam''.
Ostavimo po strani žalosnu nedoučenost i totalitarno ishodište same ideje da se ustavom normira nečija povijesna uloga ili zakonom unificiraju udžbenici.
Što bi bio sadržaj ove bizarne ideje? Povijesna uloga neke značajne ličnosti stvar je kritičke prosudbe, permanentnog dijaloga i dugotrajne verifikacije u kontekstu vremena i u realnom životu. O školskom sustavu da i ne govorimo.
Svi, baš svi aspekti ''tuđmanizma'' kontradiktorni su. Bili su jučer, to su i danas.
Vatreni nacionalizam, shvaćanje i prakticiranje demokracije, tretiranje ljudskih prava i slobode medija, privatizacijska legislativa i praksa, ozakonjena korupcija, dirigirano pravosuđe, odnos prema manjinama, politika prema Bosni i Hercegovini - svi su ti aspekti doktrine prvog predsjednika morali biti revidirani da bi Hrvatska uspjela barem ući u društvo civiliziranih zemalja.
U trenutku smrti, u prosincu 1999. godine, tuđmanizam je krahirao. Jedan jedini državnik na njegovoj sahrani bio je svjetski memento Tuđmanovoj ''povijesnoj ulozi''. Niti mjesec dana kasnije njegova stranka HDZ, hametice je poražena na izborima i jedva je preživjela raspad.
Vremenski tok i nepovoljni razvoj ekonomskih i socijalnih prilika učinili su da da se stvari pomalo zaboravljaju. Optimizam pamćenja prizvao je sjećanje na pobjedu u ratu i na doba zajedništva u teškim vremenima.
HDZ, u međuvremenu zbog korupcije nepravomoćno osuđena stranka, s bivšim premijerom i više ministara u zatvoru, svoj novi uzlet pokušava temeljiti na povratku Tuđmanu. Pri čemu ''tuđmanizam'' interpretira po mjeri sadašnjeg, nedoraslog i u svakom pogledu inferiornog vodstva. Dakle, idu i ispod Tuđmanova nivoa.
To je najbolje vidljivo u odnosu prema antifašističkom nasljeđu i partizanskom pokretu, ulozi Josipa Broza Tita i općenito lijevoj tradiciji u hrvatskom društvu. Tuđman je to nasljeđe respektirao, naravno na svoj manihejski način. Događaje, društvene procese i ličnosti tumačio je iz rakursa doprinosa hrvatskoj državotvornoj ideji kao ultimativnom cilju i svrsi ukupnog ljudskog djelovanja. I tako uskogrudno postavljena, doktrina Franje Tuđmana pravi je Olimp prema povjesničarskim natucanjima Tomislava Karamarka.
Tuđmanizam kojeg obećavaju Karamarko i njegovo policijsko-činovničko društvo stvorilo bi od Hrvatske pravu nakaradu, zaustavilo u predvorju moderne zajednice.
Zabrinjava što se pozitivnoj valorizaciji tuđmanizma pridružuju i neki dijelovi društva koji su do sada iznijeli glavni teret izlaska iz tog slijepog kolosijeka ''bespuća povijesne zbiljnosti'' i bili korifeji normalizacije Hrvatske. Mnogi od njih, kao novinari, znanstvenici, privrednici, pa i političari, svjedočili su, i na vlastitoj koži ''dobrobitima'' tuđmanizma. Bili su prozivani, proganjani, uhođeni, izbacivani s posla, ismijavani. Jesu li se umorili? Postali konformisti, ili aspiranti na nove društvene sinekure?
Tako se jedna od najzloćudnijih Tuđmanovih ideja, ona o nacionalnoj pomirbi partizana i ustaša, i u nekim lijevo-liberalnim krugovima danas pozitivno vrednuje. Može li se zbog toga što Karamarko nudi još nesmiljeniji obračun, opravdati Tuđmanove besmislice, njegovo frankističko ''miješanje kostiju'' u Jasenovcu?
Milanovićeva vlada nije uspješna vlada. Smije li se zato Valentićeva HDZ-ova vlada iz sredine devedesetih proglašavati ''najuspješnijom hrvatskom vladom''? Ona ista vlada koja je otela mirovine stotinama tisuća ljudi kako bi sredstva prelila tajkunima, pa su penzioneri i danas na svega 40-ak posto svojih nekadašnjih primanja. Vlada koja je novcem poreznih obveznika financirala tzv. Herceg-Bosnu i dopustila Gojku Šušku da kao ministar obrane MORH pretvori u svoju samoposlugu, štrajkašima nametala radnu obvezu i postavila temelje sustava koji još uvijek urušava Hrvatsku?
Sve su to aspekti ''tuđmanizacije'' koji zahtijevaju kvalificiranu i temeljitu raspravu. I otvorene oči.
Što se vaše novinarke tiče, na putu od kioska do kuće bacila sam CD s Markom Perkovićem Thompsonom u kantu za smeće.
