Priča o Edinu Salahareviću ubijenom u logoru Sušica
Priča o Edinu Salahareviću, nadi jugoslovenske juniorske košarkaške reprezentacije, ubijenom 1992. godine u logoru Sušica u Vlasenici koji su kontrolisale snage Vojske RS tužno je završena. Njegov brat Nedim, nakon skoro dvije decenije traganja za tijelom sahranio je brata, kojem ni insistiranja Košarkaškog saveza Jugoslavije, Srbije, pa i klubova Crvena zvezda i Partizan nisu pomogla da preživi.
Nedim Salaharević posljednji put se sa bratom Edinom vidio pred logorom Sušica 1992. godine. Edin je bio uspješan košarkaš Sloboda Dite. Živio je u Tuzli. U Vlasenicu je došao posjetiti obitelj nekoliko dana prije nego što su snage VRS okupirale ovaj grad. Obitelj Salaharević bila je u kućnom pritvoru. Edin je nedugo poslije odveden u logor. Slike rastanka sa bratom u Nedimu i danas žive:
„Ne znam kako bih opisao to vrijeme. Ako postoji pakao na ovom svijetu, onda je to taj period u Vlasenici. Prije na noć su dvije ulice do moje ulice pobijene. Mi smo čuli te pucanjeve. I pročula se vijest da ne može više nijedan musliman ostati u Vlasenci, Predrag Bastah, optužen je, je rekao da nijedan Salaharević neće ostati živ. Čuli smo da je baš Predrag Bastah tako rekao i to mi dan-danas odzvanja u ušima.“
U vrijeme kada je odveden, Edin se spremao za odlazak na pripreme jugoslovenske juniorske reprezentacije za europsko omladinsko prvenstvo u Poljskoj. Iz logora ni od sigurne smrti nisu ga spasili ni pozivi Košarkaškog saveza Jugoslavije i Srbije, niti insistiranja čelnika „Partizana“ i „Crvene zvezde“ da bude pušten:
Edin Salaharević
„Ljudi iz Košarkaškog saveza Jugoslavije ili Srbije, košarkaški klubovi poput Partizana, Zvezde, Vojvodine, znači klubovi sa kojima se Srbija identificira, po kojima se Srbija prepoznaje, su totalno insistirali da ga izvuku, tražili su ga, bili su zainteresovani za njega, i dobijali su odgovor od ljudi sa kojima smo mi odrasli, od tih naših komšija, konkretno od Branislava Drakulića, tadašnjeg predsjednika opštinskog suda u Vlasenici:’Kakvi ste vi Srbi da se borite za jednog takvog muslimana?’“
Gotovo 18 godina Nedim i njegova majka nadali su se da je Edin živ, ali tu nadu prekinuo je telefonski poziv iz Identifikacijskog centra u Tuzli:
„To je bila jedna brutalna istina, način njegove smrti. Nažalost, ono što samo viđamo u filmovima - na takav način je stradao i moj brat, kao i većina Vlaseničana. Ružno je reći, ali i meni i majci bi bilo lakše da je metkom ubijen jer je metak u Vlasenici defintivno bio nagrada. Ubijen je na način hitelorovsko-gebelsovski. Pa mislim da čak ni oni ne bi dolazili na takve ideje mučenja i da ne bi pravili onakve muke kakve je doživio moj brat - to je ono što sam saznao iz njegovog nalaza prilikom identifikacije.“
Pred Edinom je bila budućnost vrhunskog košarkaša. Mnogi su predviđali da će zaigrati u nekim svjetskim klubovima. Suigrači koji su u Edi vidjeli uzor, umjesto na utakmicu, došli su se zauvijek oprostiti od njega:
„ Izgledalo je bolno vidjeti te igrače da su svi tu, a nema mog Ede među njima. A s druge strane opet ponosno se osjećam u smislu da nije zaboravljen prvo kao čovjek koji nikog nije mrzio, pa onda kao talentovani košarkaš.Taj nama mezar znači puno više od obične forme jednog mezara ili groba. Kad odemo, ispunimo dušu. I ispričamo se. Najbolniji je trenutak kad se mora krenuti. I on bi krenuo sa mnom, ali mora ostatu tu, pod vlaseničkim nebom i u vlaseničkoj zemlji.“
A toliko toga bi Nedim želio ispričati bratu Edi. I priča mu, baš kao da je tu pored njega:
„Skoro kad smo bili, rekao sam mu: ’Bio je Asim Paščanović, dolazio nam, bili smo sa Damirom Mulaomerovićem, pričali smo.’ Kad sam diplomirao i to sam otišao maksuz da mu kažem. Možda to sa strane za neke ljude izgleda čudno, ali to je jednostavno takav osjećaj u meni. Ja imam osjećaj da on to čuje. Ispričam mu sve do u detalje, što ne postoji između mene i možda većine živih ljudi. To je takav osjećaj - da on mene pita, a ja njemu odgovaram. Ali nikad se ne ispričamo. Čitav u dan kraj Edinog mezara za mene je jedan minut.“
