Pravo na dvojezičnost u Hrvatskoj zasad se najviše poštuje u Istri, gdje živi italijanska nacionalna manjina, a najmanje u područjima gdje žive Srbi. Zbog ratnih rana i sukoba 90-tih, ćirilica u Hrvatskoj ni danas nije dobrodošla. Za većinu je ona simbol srpske agresije, a pogotovo u Vukovaru, u kojem hrvatska većina traži da se Vukovar izuzme iz uvođenja dvojezičnosti ili uvede moratorij na 50 godina.
Prosvjedi braniteljskih udruga i prijetnje da će trgati i skidati table s dvojezičnim natpisima, ćiriličnim i latiničnim, zahtjevi za moratorijem i izuzimanjem Vukovara iz primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, obilježili su i ovaj tjedan u Vukovaru.
Glasnogovornik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, Zdravko Komšić, potvrđuje da su u toku i pripreme za veliki prosvjed u Zagrebu, 7. travnja:
„Mi se sa time ne slažemo i mi nikada nećemo prihvatiti - da se u Vukovaru, u jednom simbolu otpora, uvede ćirilica. Mi imamo potporu, ne samo braniteljskih udruga, nego i običnih građana. Nama smeta ćirilica zato što su tom ćirilicom, svi ti barbari koji su dolazili sa istoka i domoći izdajnici, pisali naše optužnice. Pogledajte naše kuće kad smo mi protjerani iz Vukovara. Na njima je ćirilicom pisalo: Zauzeto, srpska. Prema tome, mi smatramo da će to biti naš poraz u miru ako prihvatimo da u Vukovaru bilo šta bude na ćirilici", kaže Komšić.
Prema Ustavnom zakonu, u svim mjestima, gdje pripadnici nacionalnih manjina čine 30 posto stanovništva, imaju i pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma. Nažalost, kaže potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća, Saša Milošević, to se pravo, osobito u područjima sa srpskom nacionalnom manjinom, vrlo malo koristi.
„Osim u istočnoj Slavoniji, mi imamo u školovanju samo C model, dakle nešto dodatne nastave po nekim mjestima. Problem je uvođenje i te dodatne nastave i vjeronauke, prvenstveno zato što se ljudi boje. Ljudi pragmatično vide koliko to truda, muke i problema stvara da se založe, pa jednostavno ni ne kucaju na ta vrata. To nisu jedna vrata, već troje, koje treba otvoriti", navodi Milošević.
Hrvatska je previše uništena ratom, svi imaju svoje rane, svi zajedno ekonomsku krizu i nezaposlenost. Srpskim povratnicima, napominje Milošević, još ni sva imovina nije vraćena, suđenja za ratne zločine su grozna, neriješeno je pitanje nestalih, i u usporedbi sa svim tim - dvojezičnost im je manje važna. A i sama srpska zajednica je preslaba za ultimativno postavljanje takvih zahtijeva, pogotovo, ako ti to
bitno otežava život s većinskim hrvatskim narodom.
Naglašava da pripadnici srpske zajednice u Vukovaru, koji čine 35 posto stanovnika, unatoč prosvjedima, ostaju pri zahtjevima za postavljanjem dvojezičnih natpisa, ali se, zbog uzavrelih tenzija, slažu s odlukom Vlade da se sve odgodi do početka lipnja, poslije lokalnih izbora, koji će se održati u petom mjesecu.
Istra prednjači
Pravo na dvojezičnost, pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj, imaju u 120 općina i gradova, ali ni ostale manjine, osim Talijana, ne koriste u cijelosti tu zakonsku mogućnost.
„Da smo imali nastavu na slovačkom jeziku pitanje je čisto praktično – gdje bi naši đaci išli u srednju školu, gdje bi studirali?”, pita se Slovak Pavel Klasnowski iz Josipovca Punitovačkog, kraj Đakova, u izjavi Novoj TV.
Česi imaju pravo na dvojezičnost u devet mjesta i gradova, koriste je tek u dva. Mađari u osam od 38 mogućnosti, Srbi u sedam od 21 mjesta u kojem imaju to zakonsko pravo i to minimalno. Jedino su talijanski jezik i pismo u ravnopravnoj upotrebi u 45, od mogućih 47 mjesta, a zbog priznate autohtonosti, dvojezičnost je zagarantirana čak i u mjestima gdje talijanska manjina ne čini trećinu stanovništva.
Uobičajena je poruka na talijanskom i hrvatskom jeziku u institucijama Istarske županije, kao što se i na sjednicama gradskih i županijskih vijeća jamči ravnopravna uporaba hrvatskog i talijanskog jezika - ističe zamjenica župana Istarske županije, Viviana Benussi:
„Za mene je sasvim normalno obratiti se na talijanskom, odnosno hrvatskom jeziku.”
Benussi žali što talijanski nije i više prisutan u svakodnevnoj javnoj komunikaciji, od pošta, poduzeća, do dućana, kao što je bilo u bivšoj Jugoslaviji jer je to samo obogaćivalo komunikaciju. Danas je to svedeno samo na dva sata talijanskog tjedno, i to izborno:
„Smatramo da su manjine jedna dodatna vrijednost jer govoriti više jezika je samo velika prednost.”
„Hrvatska ima nešto čime bi se trebala doslovno afirmirati i hvaliti. To je zemlja koja ima tri pisma. Ima glagoljicu, ćirilicu i latinicu. To je u njenoj povijesti i to je nešto što je bogatstvo. Uopće jedan princip kad se netko odriče jednog jezika ili pisma je nerazuman, ali to oko Vukovara je sada toliko politički eksploatirano, da su sada svi slijepi. Ima jedna poslovica da u selu gdje su svi slijepi jednooki je kralj”, navodi predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Aleksandar Tolnauer.
A što kažu građani:
„Shvaćam ja Vukovar i to stanje, ali mislim da je rat gotov i da mi trebamo živjeti sa susjedima.”
„Dapače, zašto ne. Svako ima pravo na svoj jezik i svoju kulturu, ali što se tiče same ćirilice u Vukovaru, mislim da je još malo prerano za to.”
„Nisam iz Vukovara, neka oni sami odlučuju o tome.”
„Kad dođete u Istru piše Pula-Pola, Rovinj-Rovino.”
„Mene to ne smeta, ali smatram da nije potrebno.”
„To dovodi do sukoba. Meni, recimo, to poprilično smeta. To je Hrvatska, žao mi je.”
Prosvjedi braniteljskih udruga i prijetnje da će trgati i skidati table s dvojezičnim natpisima, ćiriličnim i latiničnim, zahtjevi za moratorijem i izuzimanjem Vukovara iz primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, obilježili su i ovaj tjedan u Vukovaru.
Glasnogovornik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, Zdravko Komšić, potvrđuje da su u toku i pripreme za veliki prosvjed u Zagrebu, 7. travnja:
„Mi se sa time ne slažemo i mi nikada nećemo prihvatiti - da se u Vukovaru, u jednom simbolu otpora, uvede ćirilica. Mi imamo potporu, ne samo braniteljskih udruga, nego i običnih građana. Nama smeta ćirilica zato što su tom ćirilicom, svi ti barbari koji su dolazili sa istoka i domoći izdajnici, pisali naše optužnice. Pogledajte naše kuće kad smo mi protjerani iz Vukovara. Na njima je ćirilicom pisalo: Zauzeto, srpska. Prema tome, mi smatramo da će to biti naš poraz u miru ako prihvatimo da u Vukovaru bilo šta bude na ćirilici", kaže Komšić.
Prema Ustavnom zakonu, u svim mjestima, gdje pripadnici nacionalnih manjina čine 30 posto stanovništva, imaju i pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma. Nažalost, kaže potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća, Saša Milošević, to se pravo, osobito u područjima sa srpskom nacionalnom manjinom, vrlo malo koristi.
„Osim u istočnoj Slavoniji, mi imamo u školovanju samo C model, dakle nešto dodatne nastave po nekim mjestima. Problem je uvođenje i te dodatne nastave i vjeronauke, prvenstveno zato što se ljudi boje. Ljudi pragmatično vide koliko to truda, muke i problema stvara da se založe, pa jednostavno ni ne kucaju na ta vrata. To nisu jedna vrata, već troje, koje treba otvoriti", navodi Milošević.
Hrvatska je previše uništena ratom, svi imaju svoje rane, svi zajedno ekonomsku krizu i nezaposlenost. Srpskim povratnicima, napominje Milošević, još ni sva imovina nije vraćena, suđenja za ratne zločine su grozna, neriješeno je pitanje nestalih, i u usporedbi sa svim tim - dvojezičnost im je manje važna. A i sama srpska zajednica je preslaba za ultimativno postavljanje takvih zahtijeva, pogotovo, ako ti to
bitno otežava život s većinskim hrvatskim narodom.
Naglašava da pripadnici srpske zajednice u Vukovaru, koji čine 35 posto stanovnika, unatoč prosvjedima, ostaju pri zahtjevima za postavljanjem dvojezičnih natpisa, ali se, zbog uzavrelih tenzija, slažu s odlukom Vlade da se sve odgodi do početka lipnja, poslije lokalnih izbora, koji će se održati u petom mjesecu.
Istra prednjači
Pravo na dvojezičnost, pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj, imaju u 120 općina i gradova, ali ni ostale manjine, osim Talijana, ne koriste u cijelosti tu zakonsku mogućnost.
„Da smo imali nastavu na slovačkom jeziku pitanje je čisto praktično – gdje bi naši đaci išli u srednju školu, gdje bi studirali?”, pita se Slovak Pavel Klasnowski iz Josipovca Punitovačkog, kraj Đakova, u izjavi Novoj TV.
Česi imaju pravo na dvojezičnost u devet mjesta i gradova, koriste je tek u dva. Mađari u osam od 38 mogućnosti, Srbi u sedam od 21 mjesta u kojem imaju to zakonsko pravo i to minimalno. Jedino su talijanski jezik i pismo u ravnopravnoj upotrebi u 45, od mogućih 47 mjesta, a zbog priznate autohtonosti, dvojezičnost je zagarantirana čak i u mjestima gdje talijanska manjina ne čini trećinu stanovništva.
Uobičajena je poruka na talijanskom i hrvatskom jeziku u institucijama Istarske županije, kao što se i na sjednicama gradskih i županijskih vijeća jamči ravnopravna uporaba hrvatskog i talijanskog jezika - ističe zamjenica župana Istarske županije, Viviana Benussi:
„Za mene je sasvim normalno obratiti se na talijanskom, odnosno hrvatskom jeziku.”
Benussi žali što talijanski nije i više prisutan u svakodnevnoj javnoj komunikaciji, od pošta, poduzeća, do dućana, kao što je bilo u bivšoj Jugoslaviji jer je to samo obogaćivalo komunikaciju. Danas je to svedeno samo na dva sata talijanskog tjedno, i to izborno:
„Smatramo da su manjine jedna dodatna vrijednost jer govoriti više jezika je samo velika prednost.”
„Hrvatska ima nešto čime bi se trebala doslovno afirmirati i hvaliti. To je zemlja koja ima tri pisma. Ima glagoljicu, ćirilicu i latinicu. To je u njenoj povijesti i to je nešto što je bogatstvo. Uopće jedan princip kad se netko odriče jednog jezika ili pisma je nerazuman, ali to oko Vukovara je sada toliko politički eksploatirano, da su sada svi slijepi. Ima jedna poslovica da u selu gdje su svi slijepi jednooki je kralj”, navodi predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Aleksandar Tolnauer.
A što kažu građani:
„Shvaćam ja Vukovar i to stanje, ali mislim da je rat gotov i da mi trebamo živjeti sa susjedima.”
„Dapače, zašto ne. Svako ima pravo na svoj jezik i svoju kulturu, ali što se tiče same ćirilice u Vukovaru, mislim da je još malo prerano za to.”
„Nisam iz Vukovara, neka oni sami odlučuju o tome.”
„Kad dođete u Istru piše Pula-Pola, Rovinj-Rovino.”
„Mene to ne smeta, ali smatram da nije potrebno.”
„To dovodi do sukoba. Meni, recimo, to poprilično smeta. To je Hrvatska, žao mi je.”