Artman na optuženičkoj klupi

Izvještava: Goran Jungvirth.

Obrana Florans Artman (Florence Hartmann), koja je u svojoj knjizi potvrdila kako postoje dokumenti kojima haški sud prikriva učešće Srbije u genocidu u Bosni i Hercegovini, ustvrdila je prilikom početka suđenja kako se cijeli slučaj radi o slobodi govora i novinarstva, a ne o nepoštivanju suda što uopće nije bila namjera optužene. Branitelj Karim Kan (Kahn):

„Činjenica koju treba imati u vidu jeste pravo novinara da vode računa, da nadziru i prate društvo u demokratskom pluralističkom društvu. To se odnosi ne samo na izvršnu vlast, već također i na sudsku vlast. Drugo - jeste pravo javnosti da zna.“

Podsjetimo: Artman je opisala način prikrivanja dokumenata, zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane Srbije koji su se predali Sudu za potrebe procesa protiv Miloševića, a koje je Sud kasnije proglasio tajnim. Prema tvrdnjama Artman, Beograd je iskoristio stavljanje oznake tajnosti na dokumente u kasnijem spriječavanju njihove uporabe tijekom tužbe BiH protiv SRJ zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde koji se također nalazi u Hagu.

Obrana je na početku ustvrdila da su informacije koje je Artmanova napisala u knjizi „Mir i kazna“ već bile objavljivane, poput primjerice u novinama „New York Times“ i „Herald Tribune“. Prema branitelju Kanu, sloboda govora je od najbitnije važnosti, što je ujedno i objašnjenje izbora svjedoka obrane Florans Artman:

„Svjedoci koje ćemo mi pozvati da daju iskaz su Nataša Kandić, Luj Žoane i Nura Alispahić. Svi će pokazati u kojoj mjeri, prema međunarodnim normama za ljudska prava, valja poštovati slobodu novinara. Svi predmeti pred Strazburškim sudom, na koje ćemo se mi pozvati, suprotstavljaju se krivičnim djelima za koja se tereti naša branjenica. Časni sude, ukoliko proučimo i kritički se osvrnemo na argumentaciju mog kolege, ne treba okrenuti leđa ovoj sudskoj pravdi. Ukoliko joj ne okrenete leđa, moja branjenica će biti oslobođena.“


S druge strane, optužba je ustvrdila da je bivša glasnogovornica namjerno objavila sadržaj odluka Žalbenog vijeća, iako je znala da su one povjerljive. Tužitelj Brus Mekferlen izveo je kao svjedoka optužbe zaposlenika „Flamariona“ – prvog nakladnika sporne knjige kako bi opisao detalje koji su doveli do objavljivanja. Svjedok Jorik Kermarek spomenuo je tužitelju i broj prodanih primjeraka knjige u Francuskoj dok je u zemljama Balkanske regije on i puno veći:

„Bilo je 3.799 na dan 8. juna ove godine.“
„Da li se knjiga i dalje prodaje? Da li „Flamarion“ i dalje prodaje ovu knjigu?“
„Knjiga je i dalje u prodaji.“
„Možete li nam dati neki komentar o prodaji prevoda ili drugih izdanja u drugim zemljama? Da li „Flamarion“ posjeduje neka prava nad izdanjima u drugim zemljama?“
„“Flamarion“ ima samo prava unutar Francuske. Sva druga prava zadržala je za sebe gđa Artman.“

Tijekom unakrsnog ispitivanja od strane obrane, svjedok Kermarek je potvrdio kako je objavljivanje knjige, prema ocjeni nakladnika „Flamarion“, bilo u cilju javnog interesa:

„Sigurno. U to vrijeme je već postojala jaka politička debata o ulozi međunarodnih sudskih institucija i ovog Suda u pitanjima genocida koji se desio u bivšoj Jugoslaviji, tako da je za nas to predstavljalo i veliki javni i opšti interes.“

Nakon izvođenja svih svjedoka optužbe i obrane, Sud će ubrzo donijeti odluku o krivnji optužene Artman. Podsjetimo: za nepoštivanje suda, predviđena je kazna do sedam godina zatvora, novčana kazna do 100.000 eura ili kombinacija novčane i zatvorske kazne.

Mediji kao pokretači ratnih zločina

Pratimo priču koja je prošle sedmice inicirana objavom Tužiteljstva za ratne zločine Srbije – da istražuje odgovornost medija za podstrekavanje ratnih zločina početkom devedesetih godina. Odgovornost ili suodgovornost novinara za rat i posebno za ratne zločine počinjene početkom i sredinom devedesetih – kroz izvještaje naših novinara (Ive Marinović iz Beograda, Dženane Karabegović iz Sarajeva, Biljane Jovićević iz Podgorice i Gorana Vežića iz Splita).

* * *

Istraga o odgovornosti medija pokrenuta je nakon izjava svedoka tokom suđenja za masakr 200 Hrvata na farmi Ovčara kod Vukovara 1991. godine i ubistvo 25 Bošnjaka u Zvorniku 1992. godine. Portparol Tužilaštva Bruno Vekarić kaže za naš program da su se na ovim suđenjima mogli čuti i iskazi nekih od okrivljenih, u kojima navode kako su ih upravo pojedini tekstovi i izveštaji elektronskih medija stimulisali da učestvuju u zločinima:

„U samom postupku u slučaju ,Ovčara‘ je rečeno – gledao sam tu emisiju i onda sam otišao tamo i majku sam im majčinu… Čovek koji je to rekao, zaista je učestvovao u ubistvu 200 ljudi na Ovčari.“

Navodeći da očekuje podršku novinarskih udruženja u postupcima, Vekarić kaže da se Tužilaštvo neće zadržati samo na slučajevima „Ovčara“ i „Zvornik“:

„U ovom trenutku se odvija jedna opsežna analiza, u kojoj učestvuju i novinari i eksperti za medije, domaći i strani. Mi želimo da budemo potpuno jasni, da kao tužioci nađemo elemente eventualnog krivičnog dela, da bismo to posle digli na sledeć i procesni nivo – pred krivični postupak.“

Iako se konkretna imena ne spominju, veliki je broj onih koji su, verni režimu Slobodana Miloševića, bili deo njegove propagandne mašinerije. Nakon petooktobarskih promena 2000. godine, neki su se povremeno pojavljivali u pojedinim medijima, neki i danas rade, dok se drugima potpuno gubi svaki trag. Lista njihovih „patriotskih“ tekstova i izveštaja je podugačka. Ipak, direktor Medijske dokumentacije „Ebart“, Velimir Ćurguz Kazimir, izdvaja jedan od najdrastičnijih primera obmana i laži, lansirane u vreme opsade Vukovara:

„Tadašnji dopisnik Reutersa, Vjekoslav Radović, pustio je informaciju o tome da je otkrivena jedna prostorija u podzemlju prepuna – reč je bilo o dvadesetak – ubijenih srpskih beba. Ta vest je vrlo brzo obišla ceo svet. Reč je o jednom strašnom falsifikatu, svesno puštenom da bi se podigla još veća tenzija protiv pripadnika hrvatske nacionalnosti u Vukovaru i kako bi se mislilo da su svi oni zlikovci kad su u stanju da ubijaju srpske bebe.“

Za mrtvim bebama u Vukovaru tada je tragao RTS-ov ratni izveštač Nino Brajović:

„Poštovani gledaoci, javljamo se iz mračnog Vukovara. I danas je tema dana bila traženje leševa zaklane dece, ali su taj posao novinari bezuspešno obavili.“

Pošto bebe nisu pronađene, spiker državne televizije obratio se gledaocima:

„Najlakše se izvinuti kad se u najnormalnijim uslovima otme dezinformacija, a kamoli u ovoj ratnoj psihozi.”

Nino Brajović, donedavno predsednik Udruženja novinara Srbije, danas kaže kako je on bio prvi koji je posle 24 sata demantovao vest o mrtvim bebama. Iako su poznati i njegovi prilozi o leševima iza vukovarske bolnice, za koje letimice tvrdi da su mahom Srbi, te čestitke haškom optuženiku Veselinu Šljivančaninu na „oslobođenju Vukovara“, ponosan je na svoj staž ratnog reportera i ne plaši se da bi se mogao naći pod istragom tužilaštva:

„Ja sam jedan od ljudi koji je doprineo tome da se ne desi ratna propaganda.“

Slede još neke od Brajovićevih reportaža iz ratnog Vukovara:

„Ovo je ta masovna grobnica, preko puta bolnice, za koju smo rekli da leže tela samo Srba ili barem velikom većinom samo Srba.“
„Evo nas na mostu na Vuki, po Vuki se ovaj grad zove Vukovar. Hrvati ga zovu Staljingrad.“
„Kakav Staljingrad! Nema! Gde Armija i srpski dobrovoljci dođu, ma ne pomaže im ništa.“

Na Televiziji Beograd svakodnevno su se mogla čuti saopštenja poput ovog:

„Nakon jučerašnjeg oslobađanja Vukovara zarobljena je i veća grupa ustaša. Dokaz za to su ovi kadrovi zarobljenih fašista, zengi i mupovaca, snimljeni rano jutros u sabirnom centru neposredno iza linije fronta. Bez uniformi i oružja i kuraži koju daje špric sa drogom, ovi ljudi ne izgledaju tako opasno, pa ih je lako čuvalo samo nekoliko stražara.“

Ni iz Sarajeva nisu stizale ništa drugačije vesti. Među najstrašnijim lažima je izveštaj reporterke Rade Đokić za Televiziju Beograd iz Sarajeva:

„Muslimanski ekstremisti dosetili su se, valjda, najstravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći, srpsku nejač živu su bacali u kaveze lavovima u Zoološkom vrtu Pionirska dolina.“

Primera je mnogo, ali je pitanje da li će biti moguće dokazati odgovornost njihovih autora. Lazara Lalića iz produkcije Arhitel, koja je svojevremeno napravila serijal „Slike i reči mržnje“ o ulozi državne televizije u ratovima, pitamo da li postoji relevantna dokumentacija za Tužilaštvo?

„Dokumentacije ima, sve se svodi na ratnohuškačku propagandu, koja je bila užasna i koja je podizala na hiljade dobrovoljaca po Srbiji. To je samo jedna od posledica. Međutim, ja sam, generalno gledano, skeptik kada je u pitanju procesuiranje. Naime, čini mi se da je to malo naopak redosled poteza. Trebalo je najpre uraditi lustraciju i tim propagandistima zabraniti da se bave svojim poslom. Pre svega mislim na državnu televiziju kao najmoćniji medij.“

I Filip David kome je, kao uredniku dramskog programa, početkom devedesetih zabranjen ulaz u zgradu Televizije Beograd pošto je sa kolegama pokušao da se suprotstavi širenju ratne propagande, primećuje da pokretanje istrage o odgovornosti novinara stiže „i rano i kasno“:

„Kasno je zato što je prošlo već toliko vremena, mnogi su poumirali ili su zaboravljeni, a rano je zato što su mnogi od onih koji su tad dirigovali medijima, i danas u političkoj moći i vlasti, i danas na neki indirektan način verovatno utiču na medije preko političkih partija čiji su članovi.“

Naš reporter Miloš Ivanović pitao je građane Kuršumlije da li bi novinari – ratni huškači trebalo da odgovaraju?

„Trebalo bi, da se ispita sve što je sumnjivo, i ako dokažu da postoji neka krivica, onda treba i da odgovaraju.“
„Ma, ni slučajno. Apsolutno sam na strani tih ljudi. Čak sam za to da naša javnost i naši političari stanu na stranu tih ljudi.“
„Ja mislim, ako je bilo tog huškanja, kao što se sad priča, da je tog bilo sa sve tri strane, a ne samo sa srpske.“
„Pa činjenica je da jeste bilo, ali mislim da je to kreirano više iz tih nekih državnih vrhova.“

Odgovornost pojedinih političara Tužilaštvo, međutim, u ovom trenutku ne istražuje. Prema nezvaničnim informacijama, istraga će uključivati neke od vodećih medijskih kuća i tekstove njihovih ratnih izveštača s početka devedesetih godina prošlog veka.

I BiH bila zaražena ratno-huškačkim novinarstvom

Ratno-huškačko novinarstvo itekako je bilo prisutno u periodu od 92.-95. godine na prostoru Bosne i Hercegovine. Slučajevi u kojima su se pojedini novinari stavili u funkciju propagiranja laži i zaoštravanja sukoba, zabilježeni su na sve tri tadašnje zaraćene strane.

Među njima je prednjačio Risto Đogo, reporter i urednik Srpske RTV. Đogo se u tadašnjem dnevniku „Kanala S“ znao pojaviti i sa pištoljem u ruci, a otvorena mržnja prema druga dva naroda, koju je javno propagirao u dnevnicima, ostaće u sjećanjima mnogima koji su ga devedesetih godina gledali na malim ekranima:

„Stavljanjem potpisa na Vens-Ovenov plan Srbi nisu izvršili samoubistvo. Srbi su ovim potpisom samo pokazali svijetu da će ostati i opstati na svojoj teritoriji, na teritoriji Republike Srpske.“

Tijelo Riste Đoge pronađeno je u rijeci Drini 1994. godine, a spekuliše se da je ubijen.

Jedan od živih ratnohuškačkih novinara je Smiljko Šagolj. Prije rata bio je urednik na tadašnjoj Televiziji Sarajevo, a ostaće upamćen po brojnim izvještajima iz Hercegovine za HTV. Danas živi u Mostaru, a prema pisanju medija, sutra će biti promovisan u doktora nauka. Evo kako je Smiljko Šagolj izvještavao početkom devedesetih:

„Stanje u Mostaru već mjesecima je rovito. Muslimanske postrojbe su postupno osvajale zgradu po zgradu, provaljivale i smještale u stanove tisuće svojih iz Nevesinja i uspostavljale paralelnu vlast. Posljednjih dana vršile su teror i uhitile brojne civile – Hrvate. Mostar sa takvom, pravo ratnom slikom, ušao je u ovu noć, kao i lani. Prošle godine zbog četnika i tzv. JNA, a danas – boreći se i protiv onih koji bi da i Mostar proglase muslimanskim gradom.“

Nedavno su bosanskohercegovački mediji objavili video zapis, nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela Srebrenicu, u kojem iz tog grada izvještava tadašnji novinar Srpskog radija, a današnji dopisnik Federalne televizije iz Banja Luke, Slobodan Vasković:

„Mnoštvo je civila koji se ovde predaju srpskoj vojsci. No, muslimanski vojnici se nalaze u paničnom bekstvu po okolnim brdima, tako da je operacija oslobađanja Srebrenice i njene šire okoline još uvek u toku.“

Vasković za naš radio kaže da svi oni koji su odgovorni za bilo kakav ratni zločin, moraju da odgovaraju, bez obzira kojim su se poslom bavili tokom rata. On tvrdi da je laž sve ono što mu žele pripisati - da je rekao i da se radi o grupi novinara okupljenoj oko premijera Republike Srpske Milorada Dodika koja je sve to izmislila:

„Ja sam sa svoje strane ubijeđen da nisam ni za šta odgovoran, jer nisam ništa loše učinio. Tačno je da sam tada bio u Potočarima, gdje me je poslala tadašnja Srpska RTV kao novinara, ali ništa loše niti sam rekao, niti učinio, a posebno, ne daj mi bože, da sam nekog naveo da učini nekakvo zlo, niti sam u tom kontekstu nešto rekao. Ustvari, sve to što se meni stavlja na teret, sračunato je kako bi se na određen način degradiralo i poništilo ovo što radim i što kritikujem zločinačku organizaciju koja vlada Republikom Srpskom.“

Direktor Helsinškog komiteta u BiH Muhamed Džemidžić kaže kako nema sumnje da je bilo ratnog huškačkog novinarstva u BiH. Prema njegovim riječima, novinari koji su se zatekli na tri različite strane su bili i sedma sila i žrtve napada i odbrane. U tim trenucima, ocjenjuje Džemidžić, nije bilo lako voditi računa o onome što se zove profesija:

„Treba apsolutno razdvojiti takve od onih koji su i prije početka ratnih sukoba jasno pozivali na mržnju, propagirali mržnju, insistirali na razlikama koje postoje među građanima, narodima, nacijama, manjinama, koje žive na prostorima BiH. Dakle, oni su se apsolutno stavili u funkciju ratnih huškača, kasnije ratnih vođa, onih koji su dobrim brojem za svoja zlodjela odgovarali u Hagu, pa prema tome, trebali bi da s njima i podijele dio krivice.“

Glavna i odgovorna urednica sarajevskih dnevnih novina „Oslobođenje“ Vildana Selimbegović:

„Akcija srbijanskog Tužilaštva je došla sa popriličnim zakašnjenjem. Došla je u trenutku kada su se neki od tih likova već vratili na televizijske ekrane ili u štampu, zaboravljajući šta su radili. Međutim, ne bi bilo dobro da se to pretvori u lov na vještice, odnosno u međusobne obračune. Bojim se da i ta vrsta opasnosti postoji.“

Naši sagovornici ocjenjuju da je obaveza svih tužilaštava, ukoliko raspolažu informacijama, da pokrenu procese protiv svih onih za koje postoje osnovane sumnje da su se pojavljivali u ulozi huškača na prostorima bivše Jugoslavije. To bi bila snažna poruka cijelom svijetu da se takve stvari više ne ponove, odnosno da se ne može koristiti ni puška, ni novina, ni kamera, ni fotoaparat za ono što je direktno okrenuto protiv čovjeka i humanosti.

Neophodno pokretanje istrage i od strane crnogorskog Tužilaštva

Dugogodišnje pokušaje dijela javnosti i liberala da se u Crnoj Gori usvoji Zakon o lustraciji, do danas odbija vladajuća elita uz različita obrazloženja, najčešće sumirana pod parolom „Nećemo lov na vještice“. Kao predmet lustracije, rame uz rame sa crnogorskim političarima, uvijek se pominju i imena medijskih poslenika iz RTV Crne Gore i „Pobjede“ zbog značajne uloge u kreiranju i huškanju javnog mnijenja u krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih. Na temu da li bi se crnogorsko Tužilaštvo moglo povesti primjerom srpskog, kolega Petar Komnenić pokušao je da razgovara Emilom Labudovićem, udarnom pesnicom Televizije Crne Gore ratnih devedesetih, danas političarom:

RSE: Pošto ste vi često i u skupštini u medijima pominjani u tom kontekstu, šta vi mislite o tome da li eventualno strahujete da bi do slične akcije moglo doći i u Crnoj Gori?

„Trenutno sam na sastanku i ne mogu ništa da vam kažem.“

Iz Televizije Crne Gore su u međuvremenu, zajedno sa ogromnom arhivom iz tog perioda, nestali i čuveni Labudovićevi dnevnici. Mnogi ga optužuju da ih je on lično odnio kada je otišao početkom 1998. godine, ali on tvrdi da „ni olovku nije iznio iz te kuće“. Više je puta ipak bezuspješno otvarana priča o tome kako je i kad iz tog medija nestala arhivska građa iz perioda devedesetih, a najčešće se pominju upravo 1997. i 1998. godina, kada je došlo do loma u jedinstvenom DPS-u, a Milo Đukanović napravio otklon od Slobodana Miloševića.

Ukoliko bi se crnogorsko Tužilaštvo, kako će to učiniti srpsko, pozabavilo tim periodom, svjedočanstava o tome vremenu ima, što iz privatnih arhiva pojedinaca, ponešto je dostupno i na internetu, što na osnovu nekoliko dokumentaraca snimljenih o tom periodu, a nešto iz knjiga poput „Nacrta za ideologiju jedne vlasti“ Živka Andrijaševića.

Danilo Burzan, devedesetih po kratkom postupku smijenjen s mjesta urednika Radija Crne Gore, nada se da će se to kad-tad dogoditi:

„Poznato je da je jedan broj njih i dalje u javnom životu. Izvjesno je takođe da oni, takoreći, ni po prstu nijesu dobili zbog zla koje su činili sa malih ekrana ili preko novina, u tada jedinom dnevnom listu „Pobjeda“. Ja nemam apsolutno nikakve dvojbe da to treba kad-tad da se učini javnim i da se izvedu dokazi, a najmanje mi je važno da li bi neko od njih trebalo da trpi kakve sankcije.“

I Esad Kočan, glavni urednik nezavisnog nedjeljnika „Monitor“, nema dilemu da bi bilo nužno da se i crnogorsko Tužilaštvo pozabavi ulogom medija u ratnom huškanju devedesetih:

„To nisu novinari, to su proizvođači rata koji su radili u medijima. Naravno da bi Tužilaštvo, kao i svakom vrstom zloupotrebe jedne profesije u zločinačke svrhe, trebalo time da se bavi. Ja ne očekujem da će se u Crnoj Gori desiti tako nešto u dogledno vrijeme, ne očekujem da bi se sudilo novinarima. Trebalo bi da se sudi i njihovim stvarnim nalogodavcima, a oni nisu bili novinari, nego političari. Glavni crnogorski proizvođači rata su u međuvremenu postali mirotvorci.“

Pesimista da je to moguće je i književnik i novinar Andrej Nikolaidis, uvjeren da ni u Srbiji cilj neće biti postignut, budući da u vlasti učestvuje Miloševićeva stranka, te da tako nešto iz istih ili sličnih razloga nije moguće sprovesti ni u jednoj državi regiona. Zakašnjela ideja, tvrdi Nikolaidis:

„Mi smo propustili momenat kada je to trebalo učinjeno i mislim da sada već treba da razmišljamo o nečem drugom. Dakle, budući da se nije raščistilo što se onda desilo, mi ćemo se suočiti sa posljedicama tog gliba koji smo ostavili i sa posljedicama laži koja je instalirana za istinu. Ja mislim da je mimikrija dovršena i da se sada radi o kontroli štete, a ne o uspostavi pravednoga poretka i uspostavi tzv. istine o onome što se radilo u prošlosti.“

Hrvatska još nije zrela da se suoči sa nekim stvarima iz svoje prošlosti?

Je li moguće da se u Hrvatskoj, isto kao u Srbiji dogodi podizanje optužnica protiv novinara, ratnih huškača? Skeptični su sveučilišni nastavnici i autori nekoliko knjiga iz područja novinarske etike, Stjepan Malović i Gordana Vilović.

Gordana Vilović: „Moram priznati da me je silno iznenadila ta vijest iz Beograda. Mislim da je to jedan veliki iskorak. Razmišljajući o tome što bi bilo da se to dogodi u Hrvatskoj, mislim da Hrvatska još uvijek nije zrela da se suoči sa nekim stvarima iz svoje prošlosti, osobito s tim dijelom gdje je govor mržnje bio jedan od najgorih početkom devedesetih na ovim prostorima. Naravno, ja sad govorim o dojmovima i o nečemu što sam proučavala i čime sam se bavila. Na kraju, to je i objavljeno. Ono što mi se čini da je nemoguće jest činjenica da je jako puno ljudi i danas vrlo aktivno u novinarstvu ili u nekim srodnim zanimanjima. Nisam sigurna tko bi od njih bio dovoljno jak da sam prizna da jeste bilo nečeg što je blizu onome što nazivamo poticanjem na rat i na mržnju, ali svakako, postoje zapisi i slikovni i zvukovni, postoje novine, na kraju, koje su izlazile u to vrijeme, i na temelju kriterija koje bi trebalo ustanoviti, bi se jasno moglo vidjeti tko pripada toj strani. Ali, moj dojam je da to u Hrvatskoj nije moguće.“

Stjepan Malović: „Bojim se da se to u Hrvatskoj neće dogoditi, premda za to ima istih razloga i povoda kao i u Srbiji. Jer, ni naši mediji se nisu baš proslavili. Mi imamo dosta zabilježenih slučajeva gdje su mediji izuzetno negativno djelovali za vrijeme rata. Ali, čini mi se da je opća klima i jedno stanje duha takvo da se tako nešto neće dogoditi.“

Ukoliko se medijski ratni huškači procesuiraju u Srbiji, pa onda u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, bi li se mogla očekivati – po principu spojenih posuda – ista akcija i u Hrvatskoj?

Stjepan Malović

„Bojim se da te posude nisu tako spojene. Možda će reagirati upravo suprotno od toga. To vidimo i na primjerima suđenja ratnim zločincima – kako reagiraju mediji, kako se izvještava… Naše novinarstvo je bilo na putu da doživi katarzu i da te stvari raščisti, ali se nije išlo do kraja. Mislim da je sada opće stanje takvo da će se to teško ponoviti. Možda ako se neke opće okolnosti unutar Hrvatske promijene.“

Političari su odgovorniji od novinara kad je u pitanju ratnohuškačko novinarstvo, a u Hrvatskoj ih ima još na sceni iz devedesetih godina. Odgovorni su i ljudi iz sudstva – poznat je pogubni stav predsjednika Vrhovnog suda iz devedesetih Milana Vukovića koji je ustvrdio da hrvatski vojnici ne mogu počiniti ratni zločin jer se oni brane. Isti stav je u dijelu hrvatske javnosti i prema onim novinarima koji su širili govor mržnje. Govori Gordana Vilović:

„Ako to kaže čovjek koji obavlja tako časnu funkciju, onda naravno da su to obični ljudi, koji su slušali većinu medija u to vrijeme, mogli shvatiti kao nešto što je točno, da je Hrvatskoj sve dopušteno i da je Hrvatska imala pravo i na korištenje govora mržnje jer je bila napadnuta. To je, čini mi se, nekakav imperativ koji su zadali vrlo visoki dužnosnici, a mediji su preuzeli. To je jednostavno ostala nedovršena priča što se tiče procjene učinaka takvog netolerantnog govora.“

Hrvatske novinare od novinara drugih zemalja bivše Jugoslavije zahvaćenih ratom razlikuje i to što nikad nije osnovano nikakvo paralelno novinarsko društvo pa tako iste iskaznice Hrvatskog novinarskog društva (HND) dijele i ratni huškači i oni novinari koji se ni u teškim vremenima nisu ogriješili o profesiju. Je li moguće – ako već izgleda da neće biti kaznenih progona – da se obavi lustracija unutar samog HND? Gordana Vilović:

„Čini mi se da se nije stvorila kritična masa novinara koji bi rekli – hajdemo vidjeti tko je taj tko je član našeg društva, a umanjuje kredibilitet ili vrijednost ove udruge. Nemojte zaboraviti, tradicija HND-a je stotinu godina i imala je sjajnih, zvjezdanih trenutaka i vrlo ružnih, ali isto tako ima još uvijek ljudi koji bi da se naprosto zaboravi to nešto što su radili devedesetih godina u Hrvatskoj.“

Stjepan Malović: „Strukovne organizacije nemaju tu snagu. One su dosta izgubile od te svoje oštrice. Čini mi se da se ne mogu snaći niti u puno sada za novinare važnijim stvarima, kao što su recimo radni odnosi, gubitak posla, opće nezadovoljstvo stanjem medija itd., pa jedna, tako dosta rizična za miran život rukovodstva, odluka, mislim da će se teško donijeti.“

Ratni huškači u Hrvatskoj, kako stvari stoje, neće naći svoje mjesto u sudnicama, nego samo u knjigama o kršenju novinarske etike. Stjepan Malović:

„Mislim da ono što smo napravili do sada, da smo napravili. Evo vidite da niti pokušaj da se ponove neke radionice o izvještavanjima o ratnim zločinima nemaju uspjeha niti mogućnosti da se održe, tako da sam dosta skeptičan.“

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.