Rikard Yozwiak, Robert Coalson (priredila Mirjana Rakela)
Catherine Ashton, povjerenica za vanjske poslove i sigurnost EU zasigurno je bila osoba čije se ime vrlo često spominjalo na međunarodnoj političkoj sceni tokom 2013. Zauzimala je naslovnice brojnih medija, a svojom prisutnošću na kriznim žarištima, od Egipta, do Ukrajine, preko iranskog nuklearnog programa do normalizacije odnosa Kosova i Srbije, uspijela je pokazati da evropska diplomacija može biti uspješna priča. Kako je engleska baronica uspjela učiniti efikasnom i jedinstvenom vanjsku politiku 28 članica Unije?
Snažna i moćna žena kojoj mandat na čelu evropske diplomacije ističe u oktobru 2014, prošloga ljeta je pokazala i popriličnu dozu osobne hrabrosti. Samo nekoliko tjedana nakon što je Mohameda Morsija vojska svrgnula s vlasti, Ashton je bez tjelohranitelja i suradnika, najprije helikopterom, a potom automobilom, na nepoznatoj lokacija posjetila Morsija.
Do dana današnjega, ona je jedini zapadni diplomat kojii je osobno razgovarao s Morsijem.
Catherine Ashton u razgovorima sa Mohamedom Morsijem u Kairu
“Možete li zamisliti da se tako ponaša američki državni tajnik, ili ministar vanjskih poslova Francuske ili Britanije”, riječi se jednog evropskog diplomate.
Imenovana za povjernicu EU 2009, i uspjelo joj je tokom 2013. pokazati snagu, ali i dosljednost u političkim krizama, te je postala uistinu značajan vanjsko politički igrač.
U posljednjih nekoliko, teških, godina u kojima se Bruxelles “bori” sa financijskom krizom, američkim okretanjem prema Aziji, ali i posljedicama Arapskog proljeća, Ashton, i evropska vanjska politika učinili su značajne diplomatske korake.
Susi Dennison, analitičarka u Evropskom vijeću za međunarodne odnose ističe kao veliki uspjeh pregovore Srbije i Kosova o normalizaciji odnosa koji kulminirali Aprilskim dogovorom, te sporazum s Iranom gdje je EU odigrala ključnu stratešku ulogu.
Ashton je bila posrednica u oba dogovora, kako u dijalogu Prištine i Beograda, tako i u napretku oko spornog iranskog nuklearnog programa. Sada ima vrlo značajnu ulogu oko oživljavanja Sporazuma o pridruživanju s Ukrajinom.
Evropske uspjehe posljednjih mjeseci, promtarači uglavnom pripisuju osobnosti Catherine Ashton, ali i vrlo djelotvornom vanjsko političkom aparatu koju je oformila.
Andrea Frontini, politički analitičar u Centru za evropsku politiku u Bruxellesu priznaje joj djelotvorni aparat koji je stvorila u vrlo kratkom vremenu, s ograničenim financijskim sredstvima, te kadrom koje “diše kao jedan” bez obzira što uposleni dolaze iz raznih članica Unije.
Njen osobni stil također igra važnu ulogu. Primjerice, iranski šef diplomacije Mohamed Javad Zarif je inzistirao na sastanku s kolegama vodećih svjetskih sila u Ženevi, umjesto da razgovara sa Ashton. No, nakon neuspjeha, Zarif je zaključio da treba razgovarati isključivo s Ashton.
Catherine Ashton nakon jedne od rundi pregovora Srbije i Kosova
24. novembra ostvaren je napredak kakav nije postignut posljednjih desetak godina. Međunarodna zajednica i Iran sporazumjeli su oko ograničavanja spornog nuklearnog programa u obostranom interesu.
Dannison naglašava da su i dogovor Srbija - Kosovo, kao i iranski razgovor rezultat “višegodišnjeg planiranja i strateškog strpljenja”.
Jedan evropski dužnosnik, koji je želio ostati anoniman, kaže da to što Ashton nije sklona javno pričati s medijima, također važno za uspjeh pregovora. Ona je dala samo jedan intervju oko kosovsko-srpskog dijaloga, a o sporazumu s Iranom nije do sada progovorila s novinarima.
“Zamislite švedskog ministra Karla Bildta ili poljskog šefa diplomacije Radeka Sikorskog, oni o svemu “tweetaju” i govore. “
Ipak, vanjska politika za EU i dalje je veliki izazov. Ovdje se može primjeniti šala bivšeg američkog državnog tajnika Henria Kissingera “Koga zovete kada želite razgovarati s Evropom?”
Naime, među članicama Unije ima razlike, a svaka od zemalja želi se natjecati s onom drugom u nekom vanjsko političkom pitanju. Ponekad je uistinu teško usaglasiti stavove, kaže Dannison i izdvaja primjer Sirije, gdje EU nije uspijela nametnuti svoje vodstvo, pa su ulogu ”predvodnika” preuzeli SAD i Rusija.
S jedne strane su stavovi Francuske i Britanije, dok ostale članice oko Sirije imaju drugačije mišljenje.
Kosovsko-srpski dijalog, po mišljenju Frontinija, je međutim, sjajan primjer koordiniranog i zajedničkog djelovanja svih 28članica.
Situacija oko Ukrajine, i Istočnog partnerstva je nešto složenija, jer se to partnerstvo više promatra kao trgovinska i razvojna pomoć, i ono je u nadležnosti Evropske komisije.
Urednik u “Economistu” Edward Lucas smatra da bez obzira što je program od početka imao “problematičnu“ koncepciju, EU je posljednjih mjeseci postigla određen konsenzus.
“Konačno imamo politiku EU. Zemlje koje tradicionalno nisu sklone Istoku sada na Istočno partnerstvo gledaju kao na prioritet. To je velika stvar za EU i ima političku težinu”.
“Očito je da velike članice Unije sve više shvaćaju da same ne mogu mnogo postići”, smatra Frontini, dok bivši austrijski diplomat Stefan Lehne ocjenjuje da članice Unije “neće tako lako odustati od samostalnih vanjskih politika”.
Catherine Ashton uspijela je u mandatu, koji joj ističe u oktobru 2014, izgraditi mehanizme koji pokazuju jedinstvo evropsko vanjske politike. Upravo je to, po ocijeni mnogih analitičara, njen veliki doprinos diplomaciji EU.
