Kada je u utorak, 9. jula, kolona s ostacima 409 žrtava genocida u Srebrenici na putu od Visokog do Potočara zastala i pred zgradom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dio prisutnih novinara zapodjenuo je razgovor na temu "kome je trebao crveni tepih pred Predsjedništvom" i njihova kritika tog protokolarnog čina našla je odjeka i u dijelu medija - popraćena slikom crvenog tepiha na kojoj se vide i dva člana državnog Predsjedništva: Željko Komšić i Bakir Izetbegović. Može se, naravno, razgovarati o tome koliko je u redu, a koliko je "protokolarni kič" prostiranje tepiha na ispraćaju srebreničkih žrtava. Čovjek može razumjeti one koji insistiraju na tome kako preživjelima i naročito žrtvama crveni tepih ništa ne znači, ali može imati razmijevanja i za one koji vjeruju kako ne može biti svečanijeg trenutka od poklonjenja žrtvama genocida ni uzvišenije prilike u kojoj će biti prostrt crveni tepih.
Za koju god se od te dvije krajnosti opredijelili, postajete žrtva medijske proizvodnje "slučaja" koji, pored ostalog, potiskuje u drugi plan jedino suštinsku činjenicu ispraćaja žrtava u Sarajevu: odsustvo u tom činu ispraćaja srpskog člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva Nebojše Radmanovića. To je bila jedna od onih prilika u kojima šutnja govori više od bilo kakvih riječi, u kojima se odbijanjem učešća i u tako elementarnom činu ljudskosti - kakav je poklonjenje žrtvama najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata - poricanje genocida uzdiže na nivo uzvišene partijske i nacionalne dužnosti.
Ne želim vjerovati da je taj Radmanovićev čin stvar njegovog ljudskog izbora, skloniji sam da na to gledam kao na slijepo provođenje partijske linije, koja u poricanju genocida u Srebrenici doživljava vrhunce istorijskog, političkog i civilizacijskog autizma. Na godišnjicu "pada Srebrenice", 11 jula, iz svih najrelevantnijih tačaka međunarodne diplomatije - iz Vašingtona, Brisela, Londona i drugih svjetskih prijestonica - došle su poruke koje ukazuju na savršenu međunarodnu saglasnost u razumijevanju razmjera zločina u Srebrenici i jednodušnu međunarodnu osudu poricanja genocida.
U svjetlu tih činjenica, odbijanje da se učini čak i taj simbolični gest poklonjenja žrtvama - među kojima su ovog puta bila i 44 dječaka u dobi od 14 do 18 godina, tri žene i jedno novorođenče - približava se u bezdušnosti ranijim nastojanjima da se ponište tragovi zločina i na taj način što će se žrtve masovnih pogubljenja bagerima i kamionima premještati u "sekundarne masovne grobnice". To objašnjava zašto je jedna od majki Srebrenice ovog 11. jula mogla pokopati tek dvije kosti svog djeteta i kako su - po svjedočenju međunarodnog eksperta pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu - ostaci jednog čovjeka nađeni na 13 različitih lokacija u četiri masovne grobnice od kojih su dvije bile 50 kilometara udaljene od preostale dvije lokacije.
Međunarodno utvrđene činjenice o genocidnim razmjerama zločina u Srebrenici, i međunarodno ovjerene sudske presude, čine karikaturalnim nastojanja da se novija istorija prekraja usvajanjem dokumenata kakav je recimo "Deklaracija o uzrocima, karakteru i posljedicama tragičnog oružanog sukoba u BiH od 1992. do 1995. godine" koju je u junu usvojila Narodna Skupština Republike Srpske.
"Uzroci, karakter i posljedice rata", naime, neće se određivati prema tome šta o njima kažu - ili prećute - Pantelija Ćurguz, Milorad Dodik, Nebojša Radmanović: svijet o tome ima sudski utvrđene činjenice koje uključuju i sljedeće nalaze o zločinima u Srebrenici:
• Tribunal je utvrdio da su srpske snage ubile između sedam i osam hiljada bosanskih muslimana i dječaka od 11. do 19. jula 1995;
• Značajna većina ubijenih nisu ubijeni u ratnim sukobima nego su bili žrtve egzekucije.
"Karakter" masovnih likvidacija u Srebrenici ne može se, naravno, posmatrati izvan konteksta javno obznanjenih namjera srpskog generala Ratka Mladića koji je, nakon zauzimanja "zaštićene zone" Srebrenice, pred televizijskim kamerama, rekao kako poklanja "srpsku Srebrenicu" srpskom narodu i kako je to prilika za "osvetu Turcima" za "bunu protiv dahija".
Nastojanja lokalnih interpretatora prošlosti da oni odrede "karakter rata" u Bosni i Hercegovini previđaju činjenice već duboko utvrđene u međunarodnom izučavanju balkanskih devedesetih.
Tako, recimo, presude Tribunala u Hagu pokazuju kako većina žrtava nisu ubijeni u ratnim sukobima već u masovnim smaknućima.
Odbijanje vodećih srpskih političara u Bosni i Hercegovini da prihvate međunarodno utvrđene nalaze o ratovima devedesetih na Balkanu pokazuju i koliko smo još daleko od "kulture sjećanja" - uvažavanja žrtava rata bez obzira na njihovu nacionalnost, poštovanja žrtava i saglasnosti za kažnjavanje počinilaca ratnih zločina.
Za koju god se od te dvije krajnosti opredijelili, postajete žrtva medijske proizvodnje "slučaja" koji, pored ostalog, potiskuje u drugi plan jedino suštinsku činjenicu ispraćaja žrtava u Sarajevu: odsustvo u tom činu ispraćaja srpskog člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva Nebojše Radmanovića. To je bila jedna od onih prilika u kojima šutnja govori više od bilo kakvih riječi, u kojima se odbijanjem učešća i u tako elementarnom činu ljudskosti - kakav je poklonjenje žrtvama najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata - poricanje genocida uzdiže na nivo uzvišene partijske i nacionalne dužnosti.
Ne želim vjerovati da je taj Radmanovićev čin stvar njegovog ljudskog izbora, skloniji sam da na to gledam kao na slijepo provođenje partijske linije, koja u poricanju genocida u Srebrenici doživljava vrhunce istorijskog, političkog i civilizacijskog autizma. Na godišnjicu "pada Srebrenice", 11 jula, iz svih najrelevantnijih tačaka međunarodne diplomatije - iz Vašingtona, Brisela, Londona i drugih svjetskih prijestonica - došle su poruke koje ukazuju na savršenu međunarodnu saglasnost u razumijevanju razmjera zločina u Srebrenici i jednodušnu međunarodnu osudu poricanja genocida.
U svjetlu tih činjenica, odbijanje da se učini čak i taj simbolični gest poklonjenja žrtvama - među kojima su ovog puta bila i 44 dječaka u dobi od 14 do 18 godina, tri žene i jedno novorođenče - približava se u bezdušnosti ranijim nastojanjima da se ponište tragovi zločina i na taj način što će se žrtve masovnih pogubljenja bagerima i kamionima premještati u "sekundarne masovne grobnice". To objašnjava zašto je jedna od majki Srebrenice ovog 11. jula mogla pokopati tek dvije kosti svog djeteta i kako su - po svjedočenju međunarodnog eksperta pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu - ostaci jednog čovjeka nađeni na 13 različitih lokacija u četiri masovne grobnice od kojih su dvije bile 50 kilometara udaljene od preostale dvije lokacije.
Međunarodno utvrđene činjenice o genocidnim razmjerama zločina u Srebrenici, i međunarodno ovjerene sudske presude, čine karikaturalnim nastojanja da se novija istorija prekraja usvajanjem dokumenata kakav je recimo "Deklaracija o uzrocima, karakteru i posljedicama tragičnog oružanog sukoba u BiH od 1992. do 1995. godine" koju je u junu usvojila Narodna Skupština Republike Srpske.
"Uzroci, karakter i posljedice rata", naime, neće se određivati prema tome šta o njima kažu - ili prećute - Pantelija Ćurguz, Milorad Dodik, Nebojša Radmanović: svijet o tome ima sudski utvrđene činjenice koje uključuju i sljedeće nalaze o zločinima u Srebrenici:
• Tribunal je utvrdio da su srpske snage ubile između sedam i osam hiljada bosanskih muslimana i dječaka od 11. do 19. jula 1995;
• Značajna većina ubijenih nisu ubijeni u ratnim sukobima nego su bili žrtve egzekucije.
"Karakter" masovnih likvidacija u Srebrenici ne može se, naravno, posmatrati izvan konteksta javno obznanjenih namjera srpskog generala Ratka Mladića koji je, nakon zauzimanja "zaštićene zone" Srebrenice, pred televizijskim kamerama, rekao kako poklanja "srpsku Srebrenicu" srpskom narodu i kako je to prilika za "osvetu Turcima" za "bunu protiv dahija".
Nastojanja lokalnih interpretatora prošlosti da oni odrede "karakter rata" u Bosni i Hercegovini previđaju činjenice već duboko utvrđene u međunarodnom izučavanju balkanskih devedesetih.
Tako, recimo, presude Tribunala u Hagu pokazuju kako većina žrtava nisu ubijeni u ratnim sukobima već u masovnim smaknućima.
Odbijanje vodećih srpskih političara u Bosni i Hercegovini da prihvate međunarodno utvrđene nalaze o ratovima devedesetih na Balkanu pokazuju i koliko smo još daleko od "kulture sjećanja" - uvažavanja žrtava rata bez obzira na njihovu nacionalnost, poštovanja žrtava i saglasnosti za kažnjavanje počinilaca ratnih zločina.