Nekako u isto vrijeme dok se u srijedu uveče u Tuzli svodio žalosni bilans prvoga dana masovnog protesta ogorčenih građana, sa 22 povrijeđenih i 24 privedenih, u Strazburu je Evropski parlament, raspravljajući o predloženoj rezoluciji o „napretku Bosne i Hercegovine“ ka pridruženju Evropskoj Uniji, projektovao sliku zemje zaostale u vremenu koja savršeno objašnjava i eskalaciju nezadovoljstva u Tuzli i njegovo širenje – u formi solidarnosti – u drugim bosanskohercegovačkim gradovima.
Jer, sve ono zbog čega su na tuzlanske ulice i pred zgradu kantonalne vlade izišle hiljade duboko poniženih ljudi – radnika nekad prosperitetnih firmi koje su upropaštene u procesu privatizacije i dovedene do stečaja; ljudi koji godinama nisu primali platu niti je uplaćivano za njihovo penziono i zdravstveno osiguranje; penzioneri i mladi koji ni sa visokoškolskim diplomama nemaju nikakve perspektive zapošljavanja – ima dubok korijen u neispunjavanju evropskih standarda vladavine prava, tržišne ekonomije i ljudskih prava.
Jer, da su žalosne nacionalističke elite koje su dolazeći na vlast 1990. obećavale „pravnu državu od ponedjeljka“ imale bilo kakvog razumijevanja ili interesa za pravnu državu, ne bi se sva „društvena svojina“ u poratnim godinama prelila u privatni posjed stranački i rodbinski najbližih ili onih koji su bili spremni da najizdašnije plate „ispod stola“ za preuzimanje firmi ponuđenih u procesu privatizacije.
Da su partije i opskurne vođe koje su predsjedavale nad dvodecenijskim pustošenjem bosanskohercegovačke ekonomije ikada iskreno željele da primijene međunarodno prihvaćene standarde otvorenih tržišta i ravnopravne tržišne konkurencije, do sada bi stvorili „investicionu klimu“ u kojoj bi strani ulagači investirali u Bosnu i Hercegovinu bez bojazni da će njihova ulaganja biti obezvrijeđena korupcijom, jaranskim i rodbinskim povlasticama, dažbinama kojima valja podmirivati parazitsku vlast koja troši približno polovinu državnog budžeta.
Takvo šta bilo bi, naravno, nerealno i očekivati od partija i „ličnosti“ kojima je sav smisao bavljenja politikom lična i porodična dobrobit, bez i najmanje odgovornosti prema građanima kojima se – umjesto ekonomskih perspektiva – nude tek beskrajna sukobljavanja i „zaštita nacionalnih interesa“ ili prazna izborna obećanja „države za čovjeka“.
Tuzlansko „događanje obespravljenih“ ovih dana može da bude ako ne početak nekakvog „bosanskog proljeća“, o kojem govore dobronamjerni analitičari, onda možda kraj arogantne bezosjećajnosti, pa i prezira, vlasti za bijedu u kojoj živi veliki dio stanovništva.
Na čemu se zasniva to očekivanje o kraju bezosjećajnosti?
U dugim satima opšte zabrinutosti zbog nasilja koje je pratilo tuzlanske proteste bilo je, kao i uvijek i kao i svuda u sličnim situacijama konfrontacija i neizvjesnosti, reagovanja u najširem spektru: saosjećanja i solidarnosti s demonstrantima; istovremene podrške njihovim zahtjevima i zabrinutosti zbog nasilja i mogućih velikih šteta; a iz vrhova vlasti i njenih privatizacijskih odabranika – i osude i insinuacija za „manipulaciju demonstrantima“.
U toj kakofoniji izjava, od bezrezervne podrške do osude, mogao bi ostati nezapažen jedan detalj sa pretponoćne vanredne sjednice Vlade Tuzlanskog kantona u srijedu o kojem je izvijestila reporterka Radija Slobodna Evropa Maja Nikolić: premijer te vlade najavio je kako će od kantonalnog tužilaštva zatražiti izvještaj o tome šta je s prijavama radnika o kriminalnim privatizacijama – „da li su one iz MUP-a otišle prema Tužilaštvu i šta će se poduzeti po tome“.
Izjava je značajna ne samo po tome što premijer pokazuje uvažavanje za stav radnika kako je riječ o „pljačkaškoj privatizaciji“ nego još više po tome što su i sadašnja i bivše vlade tuzlanskog i svih drugih kantona, i oba entiteta i države, gotovo dvije decenije nakon Dejtona živjele pod sjenom te pljačke – pa i učestvovale u njoj ili bar profitirale od nje – a nisu ništa učinile dok prevarenim i obespravljenim nije dogorjelo do nokata i dok njihovo ogorčenje nije eskaliralo u masovnim protestima.
To, demonstracijama iznuđeno, iznenadno zanimanje tuzlanske kantonalne vlade za sudbinu prijava o „pljačkaškoj privatizaciji“ moglo bi biti i pouka ostalim kantonalnim i drugim vladama da se pljačkom i korupcijom pozabave prije nego što pobuna bukne i pod njihovim prozorima.
To je tačka na kojoj se ponovo prepliću poruke tuzlanskih demonstracija i strasburškog zasjedanja Evropskog parlamenta: iako je njihova rezolucija pisana nedjeljama ranije, evropski parlamentarci – kao i tuzlanski demonstranti – upozoravaju na korupciju na svim nivoima javnog života u Bosni i Hercegovini i veze između političkih i poslovnih aktera i medija i pozivaju na „ubrzanje provedbe strategije za borbu protiv korupcije i na pojaćanje učinkovite istrage, progona i kažnjavanje slučajeva korupcije“.
Jer, sve ono zbog čega su na tuzlanske ulice i pred zgradu kantonalne vlade izišle hiljade duboko poniženih ljudi – radnika nekad prosperitetnih firmi koje su upropaštene u procesu privatizacije i dovedene do stečaja; ljudi koji godinama nisu primali platu niti je uplaćivano za njihovo penziono i zdravstveno osiguranje; penzioneri i mladi koji ni sa visokoškolskim diplomama nemaju nikakve perspektive zapošljavanja – ima dubok korijen u neispunjavanju evropskih standarda vladavine prava, tržišne ekonomije i ljudskih prava.
Jer, da su žalosne nacionalističke elite koje su dolazeći na vlast 1990. obećavale „pravnu državu od ponedjeljka“ imale bilo kakvog razumijevanja ili interesa za pravnu državu, ne bi se sva „društvena svojina“ u poratnim godinama prelila u privatni posjed stranački i rodbinski najbližih ili onih koji su bili spremni da najizdašnije plate „ispod stola“ za preuzimanje firmi ponuđenih u procesu privatizacije.
Da su partije i opskurne vođe koje su predsjedavale nad dvodecenijskim pustošenjem bosanskohercegovačke ekonomije ikada iskreno željele da primijene međunarodno prihvaćene standarde otvorenih tržišta i ravnopravne tržišne konkurencije, do sada bi stvorili „investicionu klimu“ u kojoj bi strani ulagači investirali u Bosnu i Hercegovinu bez bojazni da će njihova ulaganja biti obezvrijeđena korupcijom, jaranskim i rodbinskim povlasticama, dažbinama kojima valja podmirivati parazitsku vlast koja troši približno polovinu državnog budžeta.
Takvo šta bilo bi, naravno, nerealno i očekivati od partija i „ličnosti“ kojima je sav smisao bavljenja politikom lična i porodična dobrobit, bez i najmanje odgovornosti prema građanima kojima se – umjesto ekonomskih perspektiva – nude tek beskrajna sukobljavanja i „zaštita nacionalnih interesa“ ili prazna izborna obećanja „države za čovjeka“.
Tuzlansko „događanje obespravljenih“ ovih dana može da bude ako ne početak nekakvog „bosanskog proljeća“, o kojem govore dobronamjerni analitičari, onda možda kraj arogantne bezosjećajnosti, pa i prezira, vlasti za bijedu u kojoj živi veliki dio stanovništva.
Na čemu se zasniva to očekivanje o kraju bezosjećajnosti?
U dugim satima opšte zabrinutosti zbog nasilja koje je pratilo tuzlanske proteste bilo je, kao i uvijek i kao i svuda u sličnim situacijama konfrontacija i neizvjesnosti, reagovanja u najširem spektru: saosjećanja i solidarnosti s demonstrantima; istovremene podrške njihovim zahtjevima i zabrinutosti zbog nasilja i mogućih velikih šteta; a iz vrhova vlasti i njenih privatizacijskih odabranika – i osude i insinuacija za „manipulaciju demonstrantima“.
U toj kakofoniji izjava, od bezrezervne podrške do osude, mogao bi ostati nezapažen jedan detalj sa pretponoćne vanredne sjednice Vlade Tuzlanskog kantona u srijedu o kojem je izvijestila reporterka Radija Slobodna Evropa Maja Nikolić: premijer te vlade najavio je kako će od kantonalnog tužilaštva zatražiti izvještaj o tome šta je s prijavama radnika o kriminalnim privatizacijama – „da li su one iz MUP-a otišle prema Tužilaštvu i šta će se poduzeti po tome“.
Izjava je značajna ne samo po tome što premijer pokazuje uvažavanje za stav radnika kako je riječ o „pljačkaškoj privatizaciji“ nego još više po tome što su i sadašnja i bivše vlade tuzlanskog i svih drugih kantona, i oba entiteta i države, gotovo dvije decenije nakon Dejtona živjele pod sjenom te pljačke – pa i učestvovale u njoj ili bar profitirale od nje – a nisu ništa učinile dok prevarenim i obespravljenim nije dogorjelo do nokata i dok njihovo ogorčenje nije eskaliralo u masovnim protestima.
To, demonstracijama iznuđeno, iznenadno zanimanje tuzlanske kantonalne vlade za sudbinu prijava o „pljačkaškoj privatizaciji“ moglo bi biti i pouka ostalim kantonalnim i drugim vladama da se pljačkom i korupcijom pozabave prije nego što pobuna bukne i pod njihovim prozorima.
To je tačka na kojoj se ponovo prepliću poruke tuzlanskih demonstracija i strasburškog zasjedanja Evropskog parlamenta: iako je njihova rezolucija pisana nedjeljama ranije, evropski parlamentarci – kao i tuzlanski demonstranti – upozoravaju na korupciju na svim nivoima javnog života u Bosni i Hercegovini i veze između političkih i poslovnih aktera i medija i pozivaju na „ubrzanje provedbe strategije za borbu protiv korupcije i na pojaćanje učinkovite istrage, progona i kažnjavanje slučajeva korupcije“.
