Carstvo i književnost: Odakle potiču ruski stereotipi o Kavkazu

Priredila: Ena Stevanović

Knjiga Susan Layton „Ruska literatura i carstvo: Osvajanje Kavkaza od Puškina do Tolstoja“ djelimično daje odgovor pitanje odakle potiču ruski stereotipi o Kavkazu. Kritičari opisuju ovu knjigu kao prvo djelo koje predstavlja „sintetiziranu studiju ruskog pisanja o Kavkazu tijekom 19. stoljeća i izgradnje carstva“.

Knjiga se bavi dugim i kompliciranim ruskim političkim i književnim djelovanjem na Kavkazu. Kako su ruski književnici zamišljali i prikazivali Kavkaz? Do koje mjere je književnost utjecala na izgradnju carstva? Kako je širenje imperije utjecalo na razvoj ruskog identiteta? Ovo su samo neka od pitanja o kojima je Layton razgovarla sa novinarkom gruzijskog servisa RSE Salome Asatiani.

RSE: Kakvu ulogu u formiranju ruskog identiteta ima osvajanje Kavkaza i njegovo prikazivanje kao ruskog Orijenta ili „književnog Kavkaza“, kako ga vi nazivate u svojoj knjizi?

Layton: Ruska nacionalna svijest se počela razvijati u 18. stoljeću, u dodiru sa stranim nenacionalnim entitetima. Od vremena Petra Velikog, zapadna Evropa je imala ključnu ulogu. Ali azijske zemlje Ruskog carstva su također doprinijele formiranju ruske nacionalne i imperijalističke svijesti. U 18.stoljeću se etnografskim ekspedicijama na Kavkaz, Krim i Sibir prikupila gomila informacija, što je dovelo do povećanja imperijalističke svijesti. Ruska elita je počela stvarati mentalnu mapu multinacionalnog carstva i ogromni šareni konglomerat mnogih naroda, kultura i raznolikih terena. I na toj
mentalnoj mapi je Kavkaz imao vrlo značajnu ulogu, kao verzija „Orijenta“.

Kako je došlo do toga? Mislim da odgovor leži u tom da se vojno osvajanje Kavkaza koje je započelo 1818. pod vođstvom generala Alekseja Jermolova poklopilo sa razvojem ruskog romantizma, kulturnog fenomena koji je obilježen fascinacijom zapadnoevropskih zemalja islamskim istokom. Možemo spomenuti utjecajne klasike poput Mozartove opere „Otmica iz Seraja“ ili „Orijentalne priče“ Lorda Byrona. Nadalje, uz slučajnost poklapanja vojnog osvajanja sa razvojem romantizma, proces izgradnje carstva je početkom 19.stoljeća doveo više Rusa na Kavkaz nego ikad prije. Došli su kao državni službenici, putnici, prognanici, vojnici. I tako su Rusi, svjesni zapadnog orijentalizma i evropskih imeprijalističkih osvajanja Azije, rado prihvatili Kavkaz kao svoj orijent, da tako kažem. I učinili su ga glavnim uporištem na osnovu kojeg će graditi svoj nacionalni identitet.

RSE: Kako biste napravili paralelu između ruskih i evropskih iskustava u nastanku carstva, pominjete kontroverzno djelo Edwarda Saida „Orijentalizam“. Said govori o sistemu vrijednosti koji su kreirali zapadni pisci, pjesnici, putnici i akademici koji prikazuju slike i stereotipe sa „Orijenta“. Said piše da je orijentalno zapravo iracionalno, izopačeno, djetinjasto, „drugačije“, dok je evropsko racionalno, virtuozno, zrelo, „normalno“. Prema njegovim navodima ovakve predodžbe su korištene kako bi se opravdala kolonijalizacija, čak i prije nego što je do nje došlo. Da li se ruski orijentalizam prema Kavkazu razlikuje od zapadnog? Ako da, na koji način?

Layton: Naravno da možemo pronaći sličnosti. Međutim, ja smatram da se ruski orijentalizam bitno razlikovao od modela koji je predložio Said. Zamišljajući Kavkaz kao „Orijent“, Rusi su bez sumnje željeli pokazati da su Evropljani. Ali s druge strane, Rusija nije mogla izolovati „Orijent“ kao nešto potpuno drugo, kao što su to mogle učiniti ostale evropske zemlje. To je zato što Azija čini organski dio ruskog prostora i historije. Azija je istovremeno i „ja“ i „drugi“ za Rusiju.

RSE: Kao što je rekao jedan historičar „Britanija je imala carstvo, ali Rusija je bila carstvo“. Postoji li razlika u načinu na koji su oba ta carstva bila organizirana?

Layton: Doista, status Rusije kao multinacionalnog, kontinentalnog carstva čini tu razliku velikom. Rusija ima taj hibridni polu-azijski identitet. I to je pronašlo svoj izraz u romantiziranju ljudi Sjevernog Kavkaza od strane Puškina, Marlinskog i Ljermontova. Ruska kulturna heterogenost je navela romantike da pišu o Aziji na jedan ili drugi način, umjesto da se identificiraju isključivo i dosljedno sa zapadnom civilizacijom jer su znali da joj u potpunosti ne pripadaju. Sve to je jako komplicirano i ambivalentno. Dodala bih još da čitava ta komparacija ruskog orijentalizma sa Saidovom paradigmom dobila veliku znanstvanu pozornost. Nedavni veliki doprinos je knjiga pod nazivom „Ruski orijentalizam: Azija u ruskim mislima od Petra Velikog do migracija“ autora Davida Schimmelpenninck van der Oye. To je vrlo lijepa knjiga.

"Plemeniti divljak"

RSE: Kao što ste naveli, pojam Evropa je igrao vrlo važnu ulogu u formiranju ruskog identiteta. Neki mislioci smatraju da je Evropa glavni „drugi“ u odnosu na ideje koje definiraju Rusiju. Kada Rusi govore o Evropi, oni pri tome govore o sebi. To je izrazito značajno s obzirom na napetost između Slavofila, romantičarskih nacionalista koji su se protivili evropskim principima razvoja i evropski orjentiranim liberalnim perspektivama. Te tenzije su nastale krajem 40ih godina i na neki način se nastavile do danas. Istočna Evropa i Rusija skupa s njom su uporno orijentalizirane od strane zapadnih mislilaca s kraja 18.stoljeća. Ili semi –orijentalizirane, kako je to nazvao historičar Larry Wolf u svojoj poznatoj knjizi „Nastanak Istočne Evrope: Mapa civilizacije prosvjetiteljskih mislilaca“. Kako on kaže to je bila „Evropa, ali ne Evropa“, odnosno područje koje je bilo posrednik između Evrope i Orijenta. Dakle, do koje mjere je ovo u ruskoj literaturi otežalo dualizam između koncepta Evrope i osvajanja Kavkaza?

Layton: Mislim da je to doista ključna stvar. I dobro je da ste spomenuli Wolfa kao osobu koja je najbolje objasnila taj sindrom. Ova tradicija orijentaliziranja Rusije je doista utjecala na razvoj Kavkaza. Bit ovog sindroma je najbolje opisao Dostojevski pred kraj svog života. On kaže: „Mi smo u Evropi bili vješalice i robovi, a u Aziji ćemo biti gospodari. U Evropi smo Tatari, a u Aziji Evropljani. Naša misija civiliziranja Azije će nas podstaći i probuditi naš duh.“ Drugim riječima, širenje carstva na prostor Azije je bio tzv.Evropski projekt koji je podsticao rusko samopouzdanje i osjećaj pripadnosti Evropi. Ovaj proces potvrđuje ono što su historičari Peter Holquist i Aleksander Martin nazvali „dijalektikom Carstva“-interpretacija onoga što su Rusi tretirali i nazivali „istokom“ i njihovih problematičnih odnosa sa „zapadom“. To je apsolutno najbitnije.

RSE: U svojoj knjizi navodite četiri ključna autora koji su stvorili „književni Kavkaz“. Putanja počinje Puškinovom pjesmom „Kavkazski zarobljenik“ iz 1822. i završava Tolstojevim „Hadži Muratom“ koji je napisan između 1896.i 1904. i prvi put objavljen u Rusiji 1922., u izrazito cenzuriranom izdanju. Između njih su bili Aleksandar Bestužev Marlinsky i Mihail Ljermontov 1830 i 1840.godine. Koji od ovih autora su, prema Vašem mišljenju bili ključni u racionaliziranju i/ili opravdavanju ruske carske vladavine a koji su je najviše kritizirali?

Layton: Vrlo je teško odgovoriti na ovo pitanje, gotovo nemoguće. Jer kontekst mijenja način na koji se određeni autor čita i razumijeva. Sva tri navedena književnika su izuzetno ambivalentna. S jedne strane imamo opis čovjeka sa Kavkaza kao borca za slobodu dok s druge strane, posebno kod Ljermontova, možete pronaći naznake okrutnosti, zvjerstva i osvajanja. U njegovoj poemi „Ismail beg“, on rusku vojsku naziva „grabežljivom životinjom“. Rusi su prikazani kao oni koji uništavaju sela, ubijaju djecu isl.
Stoga smatram da posebno kod Ljermontova možete pronaći taj dualizam i iz toga možete izvući različite scenarije i vrijednosti.

Naprimjer, kada su 90ih počeli nemiri na Kavkazu, Čečeni su u Groznom srušili bistu Ljermontova, zbog lika iz jedne njegove poeme koji je „zli Čečen“ koji vreba oko banke. Tako da u tom kontekstu, u post sovjetskom kontekstu, Ljermontov je smatran imperijalističkim književnikom, što je vrlo iskrivljena predstava. Međutim, složila bih se da je on izazvao najviše debata u vezi sa moralnom legitimnošću vojnih osvajanja. Naravno, Tolstojev „Hadži Murat“ je jasno osudio Kavkazski rat kao genocid. Ali ja smatram da su motivi romantičarske literature, uključujući i one o ruskim vojnicima koji ubijaju bebe, zapravo prethodili antiimperijalističkim stavovima koje je Tolstoj kasnije zagovarao.

RSE: Vjerske razlike igraju vrlo značajnu ulogu u orjentalističkom diskursu.Islam, posebice zbog njegove percepcije kao prijetnje zapadnom svijetu se pretvorio u „simbol autsajdera na osnovu kojeg je zasnovana čitava evropska civilizacija još od Srednjeg vijeka“, ponovo citiram Saida. U kontekstu Rusije, kako se orijentalizacija Kavkaza razvila u odnosu na eskalirajući rat protiv Muslimana sa Kavkaza? Koji je bio ključni način predstavljanja Muslimana i islamske kulture na Sjevernom Kavkazu?

Layton: To je vrlo zanimljivo pitanje. Postoji intrigantna razlika u načinu na koji Rusi zamišljaju ljude sa Sjevernog Kavkaza i Gruzijce. Dominantna romantičarska ruska predodžba ljudi sa Sjevernog Kavkaza jeste brđanin, „plemeniti divljak“ koji ima borilačke vještine, hrabar je, voli slobodu, što su karakteristike koje Rusi pridaju i svom nacionalnom profilu muškarca.

Stvaranjem mita se rješavaju kontradikcije

RSE: Poređenja sa „plemenitim divljakom“ se naravno mogu pronaći i u zapadnoj literaturi, naprimjer kod Byrona.

Layton: Apsolutno, isto kao i asocijacije sa brđanima. Način na koji Byron tretira Albance u svom djelu „Hodočašće Čajlda Harolda“ je vrlo slično. Ali u modelu koji je ponudio Puškin u svom djelu „Kavkaski zarobljenik“ planinar ili brđanin nije bio nužno musliman. Reference na Islam su zapravo vrlo marginalne. Kavkazske planine Rusi počinju percipirati kao svoje Alpe. Osim toga, Puškin u svojoj poemi opisuje i „Kavkaski narod“ koji se vraća u svoje selo nakon cjelodnevnog rada na polju. Ovo je marginalan, ali bitan detalj koji nam govori o tome da ovi ljudi žive od poljoprivrede i da nisu samo banditi.

RSE: Slijedeće pitanje se odnosi isključivo na Gruziju, Vaša knjiga nudi fascinantna otkrića u tom smislu. Govorite o vrlo specifičnom načinu prikazivanja Gruzije, drugačijem od Sjevernog Kavkaza. Što je još važnije, tvrdite da je Gruzija bila konstantno orijentalizirana i da su njena evropska obilježja sistematski zanemarivana. Možete li nam reći nešto više o tome? I možete li pojasniti do koje mjere ruski pisci pogrešno prikazuju Gruziju?

Layton: Da, ova usporedba je doista upečatljiva. Gruzija je na neki način bila „laka meta“ za orijentalizaciju zbog utjecaja Perzije i Turske. Ali mislim da je ključno to što su Rusi selektivno percipirali gruzijsku historiju i kulturu, oni su demaskulinizirali Gruziju i na neki način su legitimizirali rusku okupaciju. Gruzija je predstavljana kao bujni, senzualni i nemarni Orijent, što često simbolizira ženu. Ženu koja žudi za sjedinjenjem s Rusijom. I onda, da bi dovršili imperijalistički mit, gruzijski muškarci su opisivani kao lijeni, impotentni, plašljivi, pijanice, teške naravi, ali uvijek nesposobni.

RSE: Kao naprimjer poznata rečenica Ljermontova o „plašljivom Gruzijcu koji bježi iz bojnog polja“?

Layton: Da upravo tako. Jedan njegov rođak je rekao da je Ljermontov bio u vojsci i da zna da Gruzijci nisu plašljivi. Zašto je onda to napisao? To je sve dio mita.

RSE: Pa šta se dogodilo? Zašto imamo ove snažne muške likove sa sjevernog Kavkaza: Hadži Murat, Amalat Bek, Šamil i nijednog snažnog glavnog muškog lika koji bi bio Gruzijac?

Layton: Na to pitanje je nemoguće dati odgovor. Sjajan historičar Mark Raeff mi je jednom rekao da se historija najbolje otkriva pitanjem „kako“, a ne „zašto“. „Zašto“ uvijek vodi ka špekulacijama. Ono što sigurno možemo uraditi je posmatrati kako se nešto desilo, a onda možda nagađati o tome šta stoji iza toga. U ovom slučaju, ruski mit o Gruziji je nastao da bi se legitimizirala okupacija. I mislim da ima nešto u tome što se radi o vrlo maloj državi u poređenju sa ogromnim Ruskim carstvom, što je zapravo vrsta mačizma.

RSE: Postoji kontradikcija u politićkom smislu u tome da je aneksija Gruzije od strane Rusije u velikoj mjeri opravdavana odbranom kršćanstva i evropskih kulturnih vrijednosti od islama. A s druge strane je gruzijska kršćanska baština ignorirana u djelima ruskih pisaca.

Layton: Da, mislim da je to tačno. Ali stvaranjem mita se rješavaju kontradikcije koje bi inače bile nerješive. S jedne strane imate Ruse kao zaštitnike, s naglaskom na religijsko zajedništvo. Ali Rusi barem podsvjesno znaju da, iako ih povezuje kršćanstvo, sve klase gruzijskog društva su se u određenom trenutku pobunile protiv ruske vladavine. Što znači da oni doista nisu htjeli biti osvojeni. Tako da imate osjećaj da je potrebno oboje - i potreba za zaštitom, ali i opasnost. Obje strane utjelovljuje jedino lik dominantnog Rusa ili ruskog mladoženje.