Na području Tomašice, u okolini Prijedora, još traje ekshumacija ubijenih Bošnjaka i Hrvata iz nekoliko prijedorskih sela, ali i logora Keraterm 1992. U najvećoj masovnoj grobnici na Balkanu, do sada je pronađeno 388 tjelesnih ostataka. Na ekshumaciju su porodice žrtava čekale 20 godina, iako je švedski novinar Bengt Norborg odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma napravio reportažu u kojoj lokalni mještani svjedoče o zakopavanju tijela na dubini i do nekoliko metara.
Na oko dvadesetak kilometara od Prijedora već dva i po mjeseca traje iskopavanje skeletnih ostataka ubijenih Bošnjaka i Hrvata 1992. iz nekoliko prijedorskih sela.
U najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici na Balkanu, na tri do pet metara dubine, do sada je ekshumirano 275 kompletnih i 113 nekompletnih tjelesnih ostataka.
Tijela ubijenih i sahranjenih na ovom lokalitetu bila su na hrpama, tri do četiri gomile, a na dnu su se nalazila kompletna tijela, kaže za naš program Eldar Jahić, istražilac Tužilaštva BiH koji se od početka ekshumacije nalazi u Tomašici. Pretpostavka je da je riječ o osobama iz okolnih prijedorskih sela - Bišćani, Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo, Rakovčani i Zecovi, ali i posmrtni ostaci ljudi iz logora Keraterm.
„Radovi na provjeri novih informacija koje smo u toku ekshumacije dobili traju još uvijek i nadamo se da ćemo u narednih nekoliko dana provjerom novih mikrolokacija moći govoriti da li je do sada ekshumiran broj žrtava konačan i da li se na ovom lokalitetu nalazi još izvjestan broj žrtava koje nam nedostaju iz navedenih sela“, navodi Jahić.
U bivše kopove rudnika Tomašica svakodnevno dolaze preživjeli članovi porodica ubijenih osoba. Među njima su i Fikret Bačić, kome su ubili trideset i jednog člana familije i Amir Demirović koji traga za ubijenim ocem.
„Dolazim tu ne bih li pronašao svog oca kojeg tražimo već dvadeset godina. Obilazim grobnice, tražim, molimo da ljudi kažu te neke informacije.“
„Tu je ubijen moj sin od dvanaest godina i kćerka od šest godina, zajedno s majkom, mojom ženom. Ja očekujem i mislim – svaka ona vreća kad pođe odozdo, da će biti neko moj.“
„Najvjerojatnije je da se radi o grobnici koja je zapisana u dnevniku optuženika za zločin genocida i druge ratne zločine protiv čovječnosti, Ratka Mladića, koji je opisao jedan sastanak u Bosanskoj Krajini, gdje je prijedorska policija zatražila od njega da da logistiku za uklanjanje, kako u njegovom dnevniku piše, oko 5.000 tijela sa područja Tomašice“, navodi Amor Mašović, direktor Instituta za nestale BiH.
Svjedočenja
Za otkrivanje najveće masovne grobnice u ovom dijelu svijeta trebalo je 20 godina. Bosanskohercegovačka javnost se pita zbog čega, s obzirom da je još 1996. godine švedski novinar Bengt Norborg napravio reportažu, nakon što je čuo glasine o masovnim ubistvima i grobnici Tomašica. Norborg je prilog snimio odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
“Pričao sam sa mještanima, koji, uglavnom, nisu bili raspoloženi za razgovor o onome što se dešavalo tokom rata. Ali, ne zato što su nešto krili, već zato što su se bojali. No, bilo je i onih koji su pristali pričati, pod uslovom da im ne bude otkriven identitet. Rekli su mi kako su vidjeli ili čuli da na lokalitet rudnika Tomašica dovoze ljude, da su čuli pucnje, a potom i zvuk mašina koje su zakopavale tijela”, kaže Norborg.
"To je bilo u augustu. Dotjerali su ih kamionima 110 (vojni kamion TAM 110). Tako je meni to pričano, tako isto i ja vama pričam. Jeste, masovna grobnica. Ima ih 1.000 i više. Samo su došli buldožerom i zagrnuli", ispričao je Norborgu jedan stanovnik iz okoline Tomašice.
"Vidjela sam gdje se tuče, gdje pucaju, gdje dovoze, istovaraju tu kamionima”, navela je jedna mještanka u reportaži ovog švedskog novinara.
Zbog čega je trebalo više od 20 godina za ekshumaciju, pitali smo Eldara Jahića, istražioca bh Tužilaštva.
„Da se grobnica na Tomašici nalazi, nije bila tajna, međutim, ni švedski novinari ni bilo ko ranije, nije mogao sa sigurnošću pokazati na mikrolokaciju gdje se nalazi masovna grobnica“, kaže Jahić.
Prije nekoliko dana Tomašicu je posjetio i gradonačelnik Prijedora Marko Pavić, izrazivši duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo. Čovjek koji je zabranio podizanje spomenika u gradu u spomen prijedorskim žrtvama, izjavio je da je Grad Prijedor spreman pružiti svaku vrstu pomoći da bi se proces ekshumacija završio na dostojanstven način.
Novo lice nekadašnjeg načelnika bezbjednosti, koga Prijedorčani dovode u vezu sa brojnim egzekucijama početkom devedesetih godina prošlog vijeka, Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja “Izvor”, objašnjava ovako:
„Neko je ovdje u Prijedoru procijenio da bi trebalo skinuti taj pritisak sa Prijedora. I sama ta ćutnja pokazuje da je strategija da se umire, da pretpe ovo neko pola godine dok će ovo biti aktuelno, dok se to završi, kako Prijedor poslije toga ne bi imao taj balast nestalih osoba.“
Podsjećamo: 31. maja 1992. vlasti Republike Srpske u Prijedoru, putem lokalnog radija, naredile su nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.
Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije i brojni zločini. Ubijeno je preko 3000 osoba sa teritorije opštine, a preko 30.000 je završilo u logorima Omarska, Keraterm i Manjača. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine do sada je otkriveno više od 130 masovnih grobnica, a samo na na području Prijedora pronađeno ih je preko 60.
Na oko dvadesetak kilometara od Prijedora već dva i po mjeseca traje iskopavanje skeletnih ostataka ubijenih Bošnjaka i Hrvata 1992. iz nekoliko prijedorskih sela.
U najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici na Balkanu, na tri do pet metara dubine, do sada je ekshumirano 275 kompletnih i 113 nekompletnih tjelesnih ostataka.
Tijela ubijenih i sahranjenih na ovom lokalitetu bila su na hrpama, tri do četiri gomile, a na dnu su se nalazila kompletna tijela, kaže za naš program Eldar Jahić, istražilac Tužilaštva BiH koji se od početka ekshumacije nalazi u Tomašici. Pretpostavka je da je riječ o osobama iz okolnih prijedorskih sela - Bišćani, Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo, Rakovčani i Zecovi, ali i posmrtni ostaci ljudi iz logora Keraterm.
„Radovi na provjeri novih informacija koje smo u toku ekshumacije dobili traju još uvijek i nadamo se da ćemo u narednih nekoliko dana provjerom novih mikrolokacija moći govoriti da li je do sada ekshumiran broj žrtava konačan i da li se na ovom lokalitetu nalazi još izvjestan broj žrtava koje nam nedostaju iz navedenih sela“, navodi Jahić.
U bivše kopove rudnika Tomašica svakodnevno dolaze preživjeli članovi porodica ubijenih osoba. Među njima su i Fikret Bačić, kome su ubili trideset i jednog člana familije i Amir Demirović koji traga za ubijenim ocem.
„Dolazim tu ne bih li pronašao svog oca kojeg tražimo već dvadeset godina. Obilazim grobnice, tražim, molimo da ljudi kažu te neke informacije.“
„Tu je ubijen moj sin od dvanaest godina i kćerka od šest godina, zajedno s majkom, mojom ženom. Ja očekujem i mislim – svaka ona vreća kad pođe odozdo, da će biti neko moj.“
„Najvjerojatnije je da se radi o grobnici koja je zapisana u dnevniku optuženika za zločin genocida i druge ratne zločine protiv čovječnosti, Ratka Mladića, koji je opisao jedan sastanak u Bosanskoj Krajini, gdje je prijedorska policija zatražila od njega da da logistiku za uklanjanje, kako u njegovom dnevniku piše, oko 5.000 tijela sa područja Tomašice“, navodi Amor Mašović, direktor Instituta za nestale BiH.
Svjedočenja
Za otkrivanje najveće masovne grobnice u ovom dijelu svijeta trebalo je 20 godina. Bosanskohercegovačka javnost se pita zbog čega, s obzirom da je još 1996. godine švedski novinar Bengt Norborg napravio reportažu, nakon što je čuo glasine o masovnim ubistvima i grobnici Tomašica. Norborg je prilog snimio odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
“Pričao sam sa mještanima, koji, uglavnom, nisu bili raspoloženi za razgovor o onome što se dešavalo tokom rata. Ali, ne zato što su nešto krili, već zato što su se bojali. No, bilo je i onih koji su pristali pričati, pod uslovom da im ne bude otkriven identitet. Rekli su mi kako su vidjeli ili čuli da na lokalitet rudnika Tomašica dovoze ljude, da su čuli pucnje, a potom i zvuk mašina koje su zakopavale tijela”, kaže Norborg.
"To je bilo u augustu. Dotjerali su ih kamionima 110 (vojni kamion TAM 110). Tako je meni to pričano, tako isto i ja vama pričam. Jeste, masovna grobnica. Ima ih 1.000 i više. Samo su došli buldožerom i zagrnuli", ispričao je Norborgu jedan stanovnik iz okoline Tomašice.
"Vidjela sam gdje se tuče, gdje pucaju, gdje dovoze, istovaraju tu kamionima”, navela je jedna mještanka u reportaži ovog švedskog novinara.
Zbog čega je trebalo više od 20 godina za ekshumaciju, pitali smo Eldara Jahića, istražioca bh Tužilaštva.
„Da se grobnica na Tomašici nalazi, nije bila tajna, međutim, ni švedski novinari ni bilo ko ranije, nije mogao sa sigurnošću pokazati na mikrolokaciju gdje se nalazi masovna grobnica“, kaže Jahić.
Prije nekoliko dana Tomašicu je posjetio i gradonačelnik Prijedora Marko Pavić, izrazivši duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo. Čovjek koji je zabranio podizanje spomenika u gradu u spomen prijedorskim žrtvama, izjavio je da je Grad Prijedor spreman pružiti svaku vrstu pomoći da bi se proces ekshumacija završio na dostojanstven način.
Novo lice nekadašnjeg načelnika bezbjednosti, koga Prijedorčani dovode u vezu sa brojnim egzekucijama početkom devedesetih godina prošlog vijeka, Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja “Izvor”, objašnjava ovako:
„Neko je ovdje u Prijedoru procijenio da bi trebalo skinuti taj pritisak sa Prijedora. I sama ta ćutnja pokazuje da je strategija da se umire, da pretpe ovo neko pola godine dok će ovo biti aktuelno, dok se to završi, kako Prijedor poslije toga ne bi imao taj balast nestalih osoba.“
Podsjećamo: 31. maja 1992. vlasti Republike Srpske u Prijedoru, putem lokalnog radija, naredile su nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.
Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije i brojni zločini. Ubijeno je preko 3000 osoba sa teritorije opštine, a preko 30.000 je završilo u logorima Omarska, Keraterm i Manjača. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine do sada je otkriveno više od 130 masovnih grobnica, a samo na na području Prijedora pronađeno ih je preko 60.
