Povodom prošlonedjeljne kolumne pod naslovom "Halal destinacija", o tome kako se - pored ostalog i pozivom na bojkot novogodišnjeg slavlja - nastoji redefinisati i sam karakter bosanskih muslimana i udaljiti ih od njihove evropske tradicije i identiteta doživio sam rijetku počast na web portalu Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini: reagovanje na moj tekst našlo se u vrhu naslovne stranice ispred redovnih izvještaja o aktivnostima reisa Cerića i svih drugih učestalih "odjeka i reagovanja" iz sjedišta Islamske zajednice.
Pri tome mi se zbog neslaganja s pozivom bosanskim muslimanima da bojkotuju novogodišnje slavlje lijepe svakojake etikete i izriču bespogovorni sudovi sve do zaključka kako sam eto "posljednji čovjek koji ima pravo govoriti u ime bosanskih muslimana". Poštovani čitalac, ako to želi i ako ima vremena, može pročitati cijeli taj osvrt na moju kolumnu na ovoj Internet adresi.
To prilično kontradiktorno pisanije, u kojem mi se istovremeno velikodušno daju i određena prava - da živim gdje hoću, da se povremeno i javim kojom kolumnom i da zaboravim odakle dolazim - ali mi se prava istovremeno i ograničavaju jer se eto uredništvo islamskog portala pojavljuje kao nečim i odnekud pozvani zaštitnik muslimana i Bošnjaka od "posljednjeg čovjeka" koji bi imao pravo da ih brani.
Kako nemam baš nikakve potrebe, niti kakvih osjećanja, ni za dozvole ni za zabrane sa te adrese ostaje mi da - iz poštovanja za čitaoca - ukažem tek na tri propagandistička trika kojima se sudovi i presude islamskog portala nude kao neopozive istine kojima će se autor ove kolumne diskvalifikovati i proizvesti u neprijatelja i Bošnjaka i muslimana koji širi strahove od njih po Evropi i vascijelom svijetu.
Susreti s najistaknutijim 'oponentima i disidentima': Kurspahić s Đilasom
Tako se već u prvoj rečenici označavam kao glavni i odgovorni urednik "Oslobođenja" u vrijeme "jugoslovensko-komunističkog režima".
Nemam baš nikakvu namjeru da pred promotorima ranog gašenja svjetla u novogodišnjoj noći branim tradiciju "Oslobođenja", koje je nastalo kao antifašistički glasnik u Drugom svjetskom ratu - što bitno određuje i moj odnos prema njegovoj prošlosti - ali postoje ozbiljni dokumentarni radovi, pa i knjige, u kojima se nasuprot ideološkoj kletvi o urednikovanju u vrijeme "bivšeg režima", pokazuje intelektualno iznijansirana i produbljena slika o vremenu mog urednikovanja: postao sam prvi urednik u čijem su izboru odlučujuću riječ imali novinari tek u decembru 1988. i tada je i u zemlji i u svijetu "Oslobođenje" bilo poznatije po promociji pluralizma nego po odbrani komunizma i zato je u tada profesionalno visoko uvaženom izboru "Slobodne Dalmacije" bilo proglašeno i za List godine u Jugoslaviji 1989.
Umjesto da bilo šta objašnjavam onima koji pretenduju da sve već znaju, i umjesto posezanja za naknadnom pameću o tome šta sam tada mislio i govorio, citiraću šta sam i prije silaska vladajuće partije sa scene napisao u kolumni Listovi kalendara u "Nedjelji", tadašnjem dodatku "Oslobođenja", 21. januara 1990: "...pravo pitanje više nije da li će Partija 'dozvoliti' promjene - jer one su nezaustavljive i ništa tu više ne zavisi od njene 'dobre volje' - nego samo da li će pronaći za sebe mjesto i ulogu u njima ili će biti potisnuta na marginu".
Druga podvala je davanje ovom autoru prava "da zaboravi svoju, i vjersku tradiciju svojih bližih i daljih predaka i da se asimilira u bilo koju drugu tradiciju, vjersku ili antivjersku" pod uslovom da taj obrazac ne nameće bosanskim muslimanima.
Susreti s najistaknutijim 'oponentima i disidentima': Kurspahić sa Izetbegovićem
Klasičan pokušaj zamjene teza ili zamjene uloga: kad upozoravam na štetnost poziva na bojkot novogodišnje noći kao korak prema daljem udaljavanju bosanskih muslimana od njihove evropske pripadnosti i perspektive - i svojevrsnu kulturološku "getoizaciju" - onda to nije zato što zaboravljam nego upravo zato što jako dobro pamtim tradiciju i svojih predaka i svog bosanskog okruženja. U mome odrastanju i religijski i svjetovni praznici bili su više poziv na bliskost nego na kopanje jazova među susjedima a to što je moj djed, Abdulah efendija Kurspahić, i u memoarskim zapisima o zbivanjima u Drugom svjetskom ratu u gatačkom kraju zapamćen kao imam koji je štitio komšije Srbe od ustaškog progona oduvijek me upućivalo da inspiraciju tražim u pamćenju ko sam i odakle dolazim nego u zaboravu.
Evo na kraju i jedne rečenice koja omogućuje da se riječju i slikom pokaže sva intelektualna lijenost, površnost, ako ne i zla namjera, uredništva islamskog portala: kažu kako je "za pretpostaviti" kako "u doba komunističkog Oslobođenja" nisam smio u svoju kancelariju pozivati "ideološke oponente i disidente".
Susreti s najistaknutijim 'oponentima i disidentima': Kurspahić s Zulfikarpašićem
Svako ko bilo šta zna o jugoslovenskim "oponentima i disidentima" vjerovatno će se složiti da bi na vrhu te liste u Jugoslaviji bio Milovan Đilas a u Bosni i Hercegovini Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić. Sva trojica bili su u različita vremena moji gosti u "Oslobođenju" - o nekim od naših susreta svjedoče i priložene slike - a Zulfikarpašić je nakon posjete, u dnevniku koji je pisao za zagrebački tjednik "Danas", napisao i kako je bio impresioniran preobražajem "Oslobođenja" u moderan evropski dnevnik.
Izetbegović me posjetio u vrijeme kad je tek pripremao osnivanje muslimanske stranke i pitao me kakav tretman mogu očekivati u listu s obzirom na ideološko opredjeljenje većine njegovih novinara i urednika.
Odgovorio sam mu da vjerujem kako je uloga novinara u izvještavanju o izborima ista kao i u izvještavanju s fudbalske utakmice: njegovo je da opiše igru, ko je dao golove i kakav je bio rezultat i ništa više a redakcija zadržava pravo na slobodan komentar. Tako je i bilo uz nerijetko uzajamno neslaganje.
