U vrijeme kada ljudi komuniciraju putem globalne virtualne mreže stanovnici Gornje Male kod Tuzle do prve trgovine mogu jedino traktorima. Voda je za
njih misaoni pojam, a struja nestaje sa svakim naletom vjetra.
Gornja Mala, selo nadomak Tuzle. Nekada je imalo 500 stanovnika, a danas tek 50. Posljednjih godina iseljavaju jer nemaju vode, struje, niti putne komunikacije. Prva trgovina je tri kilometra od mjesta, a odlazak zimi do liječnika ovdašnjim stanovnicima je gotovo nemoguć. Ovo selo naslonjeno je na rudnik Dubrave, pa mještani svakodnevno susreću kradljivce uglja na svojim posjedima. Ne smiju im se usprotiviti jer im obično prijete i zbog toga policija u ovom mjestu svakodnevno intervenira. Život u 21. stoljeću najbolje opisuju sami mještani. Finka Nikić:
„Ovo je život nikakav. Samo što moraš živit - ne mereš umrijeti nazor, a živit nazor moraš. Eto, kad danas moram doći pet puta sa kanisterima, nisam jaka da dođem sa kolicima ili se većim kanisterima, da se mogu oprati i da imam se napit. Eto kakav je život - nikakav!“
Mara Božić nam kaže da zbog rudnika, na koji je ovo selo naslonjeno, stanovnicima i kuće postaju neuvjetne:
„Evo u mene ispucala kuća. Čo’jek mi se razbolio, sin mi uzeo mrežu, zalijepio, omalteriso je i opet sad puca.“
Da je u ovo selo gotovo nemoguće doći uvjerili smo se i sami. Automobil naše ekipe ostao je zagavljen u blatu. Mirko Božić:
„Mi ovdje jednostavno, u mene ima rođak tu koji ima traktor, sjednemo nas četir-pet pa se zanlo i prevrnuti, ljudi polome i ruke i noge dok se očisti put, ovaj dole. Uzima se mjesečno, iako dođe neko sa strane, za Božić, za Uskrs, kupimo za mjesec dana, za lijekove telefonom se nazove ko ima familiju dalje i kupi mu lijekove – i eto.“
Najgore sa kradljivcima
Miloš Đulabić:
„Svaki mjesec se dovlači cisterna vode, ali to je 100 maraka, a penzije znamo kake su. Dijete ne može ići u školu, mora se kolima ići. Moje unuče se vozi kolima, koja god je, osnovna nastava i ostalo. Iako je dobar učenik, ali valja se brinuti, ujutro valja kola upaliti. A kako izaći?“
Najgore im je s kradljvcima - gotovo svakodnevno obijaju ovdašnje kuće. Marko Nikić kaže da se vrlo često dogodi da danima on i supruga ne izađu iz kuće. Evo i zašto:
„Bojimo se. Kako se nećemo bojati? Ja sam u strahu. Moja žena ne smije izići uopšte tude. I ne može na vodu. I ne smije izaći na vodu - i ne može izići na vodu. Treba otići dole, ovaj put snimiti kud je moj đeda išo i ja što nosim vodu, pa da vidite. Eno cijevi što sam ja udaro. Tuda se ide. Granje onamo, meće u kanal granje, ne mereš proći nikud. Političar dođe, kobajagi zapiše, ode i nikom ništa.“
Mara Božić čak ne može ni prvoj susjedi na kavu:
„Ne smijem otići nikuda na konak što neće ostati neko kod kuće. Pa kradu.Odmah se nekom porobi kuća. Dva dana nemoj doći, treći dan nemaš u kući ništa. Djeca su nam doselila sva mlađa, baba ostalo, djedova. Djedovi pomriješe evo, malo koji ima.“
Stariji stanovnci prisjećaju se prošlih vremena kada su pored njihovih kuća djeca u lokalnu školu prolazila s pjesmom. Danas ni djece ni pjesme, kaže Miloš Đulabić:
„Bilo je idealno. Dok smo bili svi ukupni, bili smo prva mjesna zajednica u Jugoslaviji. Akcijom smo sve radili, i doprinosima - i nismo nigdje odustajali ni izbjegavali nijedne akcije. Da nije rudnik došo, ovuda bi sad išo autobus.“
Finka Nikić:
„Mladi odlaze, otišli su, morali su. Nema posla, nema tu perspektive živiti. Ja imam djece petero, ali šta? Đi su? Željna ih očima vidjeti. Da dođu? Ne mogu ni doći, nemaju gdje.“
Posljednjih 20 godina u Gornju Malu nije stigla ni marka za razvoj.
njih misaoni pojam, a struja nestaje sa svakim naletom vjetra.
Gornja Mala, selo nadomak Tuzle. Nekada je imalo 500 stanovnika, a danas tek 50. Posljednjih godina iseljavaju jer nemaju vode, struje, niti putne komunikacije. Prva trgovina je tri kilometra od mjesta, a odlazak zimi do liječnika ovdašnjim stanovnicima je gotovo nemoguć. Ovo selo naslonjeno je na rudnik Dubrave, pa mještani svakodnevno susreću kradljivce uglja na svojim posjedima. Ne smiju im se usprotiviti jer im obično prijete i zbog toga policija u ovom mjestu svakodnevno intervenira. Život u 21. stoljeću najbolje opisuju sami mještani. Finka Nikić:
„Ovo je život nikakav. Samo što moraš živit - ne mereš umrijeti nazor, a živit nazor moraš. Eto, kad danas moram doći pet puta sa kanisterima, nisam jaka da dođem sa kolicima ili se većim kanisterima, da se mogu oprati i da imam se napit. Eto kakav je život - nikakav!“
Mara Božić nam kaže da zbog rudnika, na koji je ovo selo naslonjeno, stanovnicima i kuće postaju neuvjetne:
„Evo u mene ispucala kuća. Čo’jek mi se razbolio, sin mi uzeo mrežu, zalijepio, omalteriso je i opet sad puca.“
Da je u ovo selo gotovo nemoguće doći uvjerili smo se i sami. Automobil naše ekipe ostao je zagavljen u blatu. Mirko Božić:
„Mi ovdje jednostavno, u mene ima rođak tu koji ima traktor, sjednemo nas četir-pet pa se zanlo i prevrnuti, ljudi polome i ruke i noge dok se očisti put, ovaj dole. Uzima se mjesečno, iako dođe neko sa strane, za Božić, za Uskrs, kupimo za mjesec dana, za lijekove telefonom se nazove ko ima familiju dalje i kupi mu lijekove – i eto.“
Najgore sa kradljivcima
Miloš Đulabić:
„Svaki mjesec se dovlači cisterna vode, ali to je 100 maraka, a penzije znamo kake su. Dijete ne može ići u školu, mora se kolima ići. Moje unuče se vozi kolima, koja god je, osnovna nastava i ostalo. Iako je dobar učenik, ali valja se brinuti, ujutro valja kola upaliti. A kako izaći?“
Najgore im je s kradljvcima - gotovo svakodnevno obijaju ovdašnje kuće. Marko Nikić kaže da se vrlo često dogodi da danima on i supruga ne izađu iz kuće. Evo i zašto:
„Bojimo se. Kako se nećemo bojati? Ja sam u strahu. Moja žena ne smije izići uopšte tude. I ne može na vodu. I ne smije izaći na vodu - i ne može izići na vodu. Treba otići dole, ovaj put snimiti kud je moj đeda išo i ja što nosim vodu, pa da vidite. Eno cijevi što sam ja udaro. Tuda se ide. Granje onamo, meće u kanal granje, ne mereš proći nikud. Političar dođe, kobajagi zapiše, ode i nikom ništa.“
Mara Božić čak ne može ni prvoj susjedi na kavu:
„Ne smijem otići nikuda na konak što neće ostati neko kod kuće. Pa kradu.Odmah se nekom porobi kuća. Dva dana nemoj doći, treći dan nemaš u kući ništa. Djeca su nam doselila sva mlađa, baba ostalo, djedova. Djedovi pomriješe evo, malo koji ima.“
Stariji stanovnci prisjećaju se prošlih vremena kada su pored njihovih kuća djeca u lokalnu školu prolazila s pjesmom. Danas ni djece ni pjesme, kaže Miloš Đulabić:
„Bilo je idealno. Dok smo bili svi ukupni, bili smo prva mjesna zajednica u Jugoslaviji. Akcijom smo sve radili, i doprinosima - i nismo nigdje odustajali ni izbjegavali nijedne akcije. Da nije rudnik došo, ovuda bi sad išo autobus.“
Finka Nikić:
„Mladi odlaze, otišli su, morali su. Nema posla, nema tu perspektive živiti. Ja imam djece petero, ali šta? Đi su? Željna ih očima vidjeti. Da dođu? Ne mogu ni doći, nemaju gdje.“
Posljednjih 20 godina u Gornju Malu nije stigla ni marka za razvoj.
