U sjeni brojnih političkih događanja koja potresaju BiH odvijaju se neki novi procesi i razračunavanja unutar crkvenih krugova. Slučaj koji je posljednjih dana otvorio brojna pitanja koja se tiču Provincije Bosne Srebrene jeste odluka o smjeni fra Drage Bojića sa mjesta glavnog urednika lista 'Svjetlo riječi'. Bojić, koji je od proše godine na čelu ovog lista, smijenjen je zbog kritičkih stavova o hrvatskoj zajednici, pogotovo njenog hercegovačkog dijela.
Na Bojićevu smjenu oštro su reagirali brojni intelektualci iz BiH i Hrvatske, uputivši protest Upravi Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Navode da je 'Svetlo riječi' javno dobro koje predstavlja simbol dijaloga u Bosni i Hercegovini, odnosno da je smjena Drage Bojića rušilački čin protiv humanizacije javnog prostora u BiH.
Drago Bojić profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – 'Zajedno' u Sarajevu.
Bojić: Odluka je jednim dijelom posljedica reakcije hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke, jednim dijelom, naravno, i neslaganja sadašnjeg provincijala Bosne Srebrene i Uprave i sa mojim istupima u javnosti, ali i sa dosadašnjim konceptom 'Svjetla riječi'. Ovaj slučaj pokazuje zapravo da je unutar naših institucija vrlo mali prostor za slobodu i za mišljenje pojedinca, što opet, naravno, ima svoje loše posljedice da to onda sve vodi u jednoumlje.
Bojić: Unutar hercegovačkih franjevaca postojali su ljudi, a i danas postoje, koji su posve otvoreno zagovarali te koncepte. I Uprava i provincijali hercegovačke Franjevačke provincije kroz svih ovih dvadeset godina nisu se nikada javno ogradili od te politike. Postoji također i odgovornost šutnje u ovakvim vremenima, jer se naprosto ne smije prihvatiti jedan politički koncept koji je za sobom ostavio toliko unesrećenih ljudi. Posebno to vrijedi kada je riječ o bosanskim katolicima i Hrvatima čiji se broj prepolovio. U tim pitanjima postoje razlike viđenja između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, a u ovom konkretnom slučaju nije riječ ni o kakvom ratu, kako su to neki prenijeli, između hercegovačkih i bosanskih franjevaca, tim više što je i među bosanskim franjevcima sve veći broj onih koji posljednjih godina prihvaćaju model i politiku koju je Herceg Bosna započela devedesetih, Hrvatskim narodnim saborom, i pokušajem da se politička scena među Hrvatima u Bosni i Hercegovini do te mjere standardizira da praktično postoji samo jedna opcija.
Bojić: Politika koja je dirigirana iz Zagreba preko Herceg Bosne i Mostara u određenom smislu je ljude otuđila od njihove vlastite zemlje, njihovog vlastitog konteksta života. To je kombinacija različitih vrsta manipulacija i u tom smislu ni predstavnci katoličke Crkve, uključujući i franjevački i dijecezanski dio, ne mogu baš jednostavno kazati da barem pojedinci, ponekad možda i veći dio njih, nije sudjelovao u jednoj takvoj politici, odnosno u političkim manipulacijama tim narodom. Mi imamo sada ovdje slučaj da su, posebno kad je riječ o bosanskom dijelu katolika i Hrvata, ti ljudi naprosto sluđeni svim onim što se dogodilo devedesetih godina ili se danas događa. Oni su danas dezorijentirani, a kad se tome još nadoda to da sve one političke opcije među Hrvatima i uopće u Bosni i Hercegovini koje se nude, zapravno ne nude nikakvu buduću ili društvenu nadu, primjerice, i sa socijaldemokracijom i sa nekim drugim pokušajem, onda je stvar među bh Hrvatima vrlo kompleksna.
Bojić: Posljednjih godina stalno pratim mjesečni list koji izlazi u Međugorju i njihove portale. Znate, ponekad je to čak i degutantno čitati na koji se način blaženom Djevicom Marijom, njezinim porukama, njenim navodnim fizičkim izgledom i svime onim što se oko nje događa manipulira. U tom je smislu problem s Međugorjem. Neovisno od toga hoće li ono biti priznato ili nepriznato, vrlo je važno da oni koji su odgovorni za ono što se događa u Međugorju, duhovnost i vjeru tih ljudi ne svode na spektakl, na show, nego da nastoje da ta vjera bude osobna vjera, kako se to i traži i u Evanđelju, koje će onda biti oslobođeno folklora, tradicije, emocije, a zapravo će tražiti jednu racionalnu, osobnu, ozbiljnu vjeru.
Bojić: Posljednjih godina pogotovo, ali i cijelo ovo vrijeme, stalno se izbjegava taj susret sa vlastitom prošlošću u smislu da se imenuju oni pojedinci koji su bili pripadnici vjerskih zajednica a stajali su uz nacionalističke politike. Dok se ne dogodi vlastita katarza i dok se jedanput ne shvati da upravo religijske zajednice u sebi nose veliki potenicijal pomirenja, mi ćemo i dalje stalno tapkati u mjestu, odnosno biti uhvaćeni u okove prošlosti koji nam neće ni dopuštati niti dati mogućnost da možemo posve ozbiljno misliti, razmišljati, kritizirati također sami svoju vlastitu prošlost i tražiti kontakte sa drugima.
Na Bojićevu smjenu oštro su reagirali brojni intelektualci iz BiH i Hrvatske, uputivši protest Upravi Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Navode da je 'Svetlo riječi' javno dobro koje predstavlja simbol dijaloga u Bosni i Hercegovini, odnosno da je smjena Drage Bojića rušilački čin protiv humanizacije javnog prostora u BiH.
Drago Bojić profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – 'Zajedno' u Sarajevu.
RSE: 'Svjetlo riječi' davno je prešlo granicu usko vjerskog časopisa. Zbog kritičkih tekstova ovaj list i ranije je bio na meti ovdašnjih političkih i vjerskih dušebrižnika, no malo ko je mogao očekivati vašu smjenu. Kako to komentirate?
Bojić: Odluka je jednim dijelom posljedica reakcije hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke, jednim dijelom, naravno, i neslaganja sadašnjeg provincijala Bosne Srebrene i Uprave i sa mojim istupima u javnosti, ali i sa dosadašnjim konceptom 'Svjetla riječi'. Ovaj slučaj pokazuje zapravo da je unutar naših institucija vrlo mali prostor za slobodu i za mišljenje pojedinca, što opet, naravno, ima svoje loše posljedice da to onda sve vodi u jednoumlje.
RSE: Direktan povod za smjenu je intervju jednom portalu u kojem ste prozvali pojedine hercegovačke franjevce da su otvoreno podržavali hercegbosansku politiku i da se nikada nisu ogradili od zločina koji su u ime te politike počinjeni.
Bojić: Unutar hercegovačkih franjevaca postojali su ljudi, a i danas postoje, koji su posve otvoreno zagovarali te koncepte. I Uprava i provincijali hercegovačke Franjevačke provincije kroz svih ovih dvadeset godina nisu se nikada javno ogradili od te politike. Postoji također i odgovornost šutnje u ovakvim vremenima, jer se naprosto ne smije prihvatiti jedan politički koncept koji je za sobom ostavio toliko unesrećenih ljudi. Posebno to vrijedi kada je riječ o bosanskim katolicima i Hrvatima čiji se broj prepolovio. U tim pitanjima postoje razlike viđenja između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, a u ovom konkretnom slučaju nije riječ ni o kakvom ratu, kako su to neki prenijeli, između hercegovačkih i bosanskih franjevaca, tim više što je i među bosanskim franjevcima sve veći broj onih koji posljednjih godina prihvaćaju model i politiku koju je Herceg Bosna započela devedesetih, Hrvatskim narodnim saborom, i pokušajem da se politička scena među Hrvatima u Bosni i Hercegovini do te mjere standardizira da praktično postoji samo jedna opcija.
RSE: Kako pojašnjavate taj politički zaokret, ako tako mogu reći, u političkom putu Provincije Bosne Srebrene?
Bojić: Politika koja je dirigirana iz Zagreba preko Herceg Bosne i Mostara u određenom smislu je ljude otuđila od njihove vlastite zemlje, njihovog vlastitog konteksta života. To je kombinacija različitih vrsta manipulacija i u tom smislu ni predstavnci katoličke Crkve, uključujući i franjevački i dijecezanski dio, ne mogu baš jednostavno kazati da barem pojedinci, ponekad možda i veći dio njih, nije sudjelovao u jednoj takvoj politici, odnosno u političkim manipulacijama tim narodom. Mi imamo sada ovdje slučaj da su, posebno kad je riječ o bosanskom dijelu katolika i Hrvata, ti ljudi naprosto sluđeni svim onim što se dogodilo devedesetih godina ili se danas događa. Oni su danas dezorijentirani, a kad se tome još nadoda to da sve one političke opcije među Hrvatima i uopće u Bosni i Hercegovini koje se nude, zapravno ne nude nikakvu buduću ili društvenu nadu, primjerice, i sa socijaldemokracijom i sa nekim drugim pokušajem, onda je stvar među bh Hrvatima vrlo kompleksna.
RSE: Osim o ratnoj prošlosti, Vi ste vrlo često kritički govorili o Međugorju, odnosno kako pišete, o 'duhovnjaštvu teologije' ovog svetišta i time ponovo naljutili hercegovačke franjevce. Što je zapravo sporno?
Bojić: Posljednjih godina stalno pratim mjesečni list koji izlazi u Međugorju i njihove portale. Znate, ponekad je to čak i degutantno čitati na koji se način blaženom Djevicom Marijom, njezinim porukama, njenim navodnim fizičkim izgledom i svime onim što se oko nje događa manipulira. U tom je smislu problem s Međugorjem. Neovisno od toga hoće li ono biti priznato ili nepriznato, vrlo je važno da oni koji su odgovorni za ono što se događa u Međugorju, duhovnost i vjeru tih ljudi ne svode na spektakl, na show, nego da nastoje da ta vjera bude osobna vjera, kako se to i traži i u Evanđelju, koje će onda biti oslobođeno folklora, tradicije, emocije, a zapravo će tražiti jednu racionalnu, osobnu, ozbiljnu vjeru.
RSE: Ugledni bh. akadenik Ivan Cvitković nedavno je na pitanje o međureligijskom dijalogu u kontekstu pomirenja u Bosni i Hercegovini kazao kako religijske zajednice trebaju prije svega preispitati svoje djelovanje prije nego što otpočnu dijalog sa ostalim konfesijama. Kada će doći do javnog dijaloga unutar crkvenih institucija?
Bojić: Posljednjih godina pogotovo, ali i cijelo ovo vrijeme, stalno se izbjegava taj susret sa vlastitom prošlošću u smislu da se imenuju oni pojedinci koji su bili pripadnici vjerskih zajednica a stajali su uz nacionalističke politike. Dok se ne dogodi vlastita katarza i dok se jedanput ne shvati da upravo religijske zajednice u sebi nose veliki potenicijal pomirenja, mi ćemo i dalje stalno tapkati u mjestu, odnosno biti uhvaćeni u okove prošlosti koji nam neće ni dopuštati niti dati mogućnost da možemo posve ozbiljno misliti, razmišljati, kritizirati također sami svoju vlastitu prošlost i tražiti kontakte sa drugima.
