Došla sam se na neki način, ne pomiriti sa Beogradom, ne oprostiti Beogradu, već posložiti to sve da mene taj Beograd više ne boli. A dvadeset godina me je bolio, kaže književnica Daša Drndić koja je posle punih 20 godina provela mesec dana u Beogradu.
Ona govori o 20. veku, veku zla o kome piše koristeći se dokumentima i fikcijom. Objašnjava svoju opsednutost fašizmom, žrtvama čija imena objavljuje u svojim knjigama, holokaustom, ravnodušnom većinom koja posmatra zlo čekajući da samo od sebe prođe.
Drndić: Pamćenje je prilično varljivi igrač. Sada sam u jednom programu udruge Krokodil. Smještena sam u Novom Beogradu, u koji, i kada sam živjela u Beogradu, nisam gotovo nikada ni odlazila. To se pokazalo prilično ljekovito jer mi je pružilo mogućnost da se ne događaju neki momenti, neke iskrice. Druga olakotna okolnost je bila ta što je pao sinjeg, pa je bila velika vijavica, pa bljuzgavica i onda sam krenula po tom nevremenu obilaziti neke točke. Nisam dosta toga prepoznala. Promijenili su se izlozi, nazivi trgovina. Zgrade su ostale iste, ali su se promijenili nazivi ulica. Snijeg se otopio i ja sam sve više šetala ulicama garda. Događalo se da počinjem sretati ljude iz mog prethodnog života u centru. To me malo uzdrmalo. Vraćaju se slike. Sretala sam ljude koje nisam željela sresti, ali i one sa kojima sam odlazila na kavu. Vratilo se ono ružno vrijeme iz 90-tih.
Drndić: Otišla sam iz jednog jako ružnog Beograda, iz jednog histeričnog Beograda, iz jednog opasnog Beograda. Ne mogu zaključiti jer nisam došla u konflikt ni sa kim, mada ja volim dolaziti u neke male konflikte, ali nisam imala priliku. Mogu govoriti ekavicom, mogu čak i početi razvlačiti po beogradski, ali sam namjerno govorila hrvatski i nisam osjetila niti jedan trzaj. Inače sam opsjednuta jezikom. U Hrvatskoj je 90-tih došlo do jedne strašne purifikacije jezika, o kojoj sam poslije učila i čitala. Mislim da su to prilično opasne stvari. Nisam imala nikakvih neprijatnosti, možda ih nisam ni tražila. Da sam ih tražila, možda bi ih i našla. Došla sam na neki način posložiti to sve, da mene Beograd više ne boli, a 20 godina me je bolio.
Drndić: Uvući će se taj Beograd negdje. On se stalno uvlači i provlači, kao i u posljednjoj knjizi je tu. On je dio mene, htjela ja to priznati ili ne. Događa se da, kada hoću reći da mi je nešto ostalo u Rijeci, gdje živim, automatski kažem ostalo mi je u Beogradu. Požalila sam se Mirku Kovaču, sa kojim se često viđam. I on kaže da se i njemu to isto događa. To je jedna tetovaže, a tetovaže se teško brišu. U principu, treba promijeniti taj dio kože, ali ja to ne želim. Pokušavam taj Beograd nositi u sebi, kao neki mali ožiljak koji je već zarastao.
Drndić: Sarajevo je jedna šizofrena priča i tako se čovjek osjeća. Ne mogu se ne vidjeti posljedice rata, i u razgovoru s ljudima i u samom gradu. Još uvijek se vide rupe na zidovima i po ulici od granata. Ali, život ide dalje, tako da taj duh nosi i to. Pričala sam s mnogim ljudima. Imam dosta prijatelja u Sarajevu. Pričali smo o raznim stvarima. Poslije pola sata odmah se krene na rat i odmah te ratne muke izbijaju na površinu. Tamo rat nije završen. Boravak u Sarajevu je radostan, ali i mučan.
Drndić: Na neki način sam opsjednuta imenima žrtava jer pokazalo se da se mnogo lakše pamte imena zločinaca, nego imena žrtava. Dokle god mi pamtimo, ili bar imamo blizu sebe imena tih žrtava, bez obzira o kojima se radi, oni su tu prisutni u nekoj memoriji. U jednoj knjizi imam popis od 9.000 ljudi koji su odvedeni iz Italije u vrijeme fašizma, prije nego što je Italija kapitulirala. Većina tih ljudi su Židovi, antifašisti i Romi. Te stranice smo perforirali i nadala sam se da će ljudi, kada ugledaju neko poznato ime, iskidati tu stranicu iz knjige. Željela sam da ostane jedna rupa u sredini knjige, koja bi simbolički pokazala da kada nestane jedan dio društva, onda to društvo postane nestabilno. Tako da ta knjiga, kada se izvadi tih 100 stranica, počinje šetati, ona nije stabilna. Pokušavam se igrati formom i voljela bih da čitalac ima neku živu interakciju sa knjigom, kao objektom, ne samo sa onim što taj objekt pokušava reći čitatelju. Zato mislim da E-knjige nisu moja „šalica čaja“ jer tu nema nekog kontakta. U posljednjoj knjizi, nismo stavili ta imena u knjigu, nego smo napravili dva džepa sa strane. U jednom džepu su imena djece koja su iz Haga odvedena 1942. godine u koncentracione logore. To su djeca od šest mjeseci do 18 godina starosti. Ima 1.700 imena. Naknadno, kada smo tražili autorska prava, otkrilo smo da su našli još 500 imena. U drugom džepu su Židovi koji su stizali iz srednje Evrope, iz Beča, Budimpešte, Njemačke. Htjeli su se prebaciti u Palestinu, ali su primljeni u Šabac i onda su, u avgustu 1941., streljani. U knjizi ima jedna priča o Šapcu, o logoru u kome su bili smješteni Jevreji za vrijeme II svjetskog rata.
Carstvo kapitalizma na izdisaju
Drndić: Pa da, samo što ne znam da li ta šutljiva većina čita te knjige. Mislim da je to moja obaveza. Koliko će to što pokušavam reći uzdrmati nekoga, koliko će potaknuti nekoga, na neku akciju, pa makar i malu, makar i individualnu, makar i u maloj skupini - ne znam. Ta šutnja i okretanje glave uvijek dođe na naplatu. Da su se 1945. neke stvari razjasnile, da su se neke stvari do kraja otvorile u vezi sa NDH i sa ustašama u Jugoslaviji, mislim da ne bi te ustaše tako baš digle glavu 90-tih. Ne mislim na ustaše u Republici Hrvatskoj, nego na one koji su bili po svijetu, pa su se počeli kao neki mravi vraćati. Važno je da se gleda i da se vidi, da se reagira. To može biti neki individualni čin, ali iza toga treba da stoji neki projekt, treba stajati država, treba da stoje oni koji su na vlasti, da omoguće ljudima da se angažiraju, a to najčešće nije slučaj, nego se to završava na pokušajima nekih malih skupina da nešto poduzmu.
Drndić: On ima elemenata moje biografije. On je jedna kombinacija više ljudi koje poznajem. Jedan psiholog po profesiji, sticajem okolnosti se zaposlio na fakultetu, tako da je imao uvid u akademsku zajednicu, pa je malo kritičan prema njoj. Osiromašen je i odbačen. Još su navalile razne bolesti na njega. Po vlastitom mišljenju on je bio neki angažirani intelektualac, relativno pošten. Nije ništa ukrao. Cijelog života je kupovao neke knjige, proučavao i oglašavao se. Na kraju u 66. godini, vidi da to nije imalo nikakvog rezultata, da je stvarno odbačen i siromašan i bolestan. I siromaštvo i bolest oduzimaju mu neko dostojanstvo i on ne vidi kako dalje. Da li će se neko društvo uzrujavati zbog toga što će se on ubiti ili što će nestati? Neće se uzrujavati. I Jan Palah se spalio, pa nikome ništa. To je jedna priča o tome kako neko društvo, koje sebe smatra demokratskim, u stvari, u mnogim elementima fašizma postupa prema svojim podanicima.
Drndić: Nije samo u Berlinu, ali postoji čitava plejada suvremenih umjetnika koji promišljaju ta spomen obilježja. Ovi socrealistički veliki spomenici i ploče sa imenima, premda su imena jako važna i ona se mogu inkorporirati u neke moderne spomenike na drugačiji način, u većini slučajeva su to neki spomenici bez duše, pored kojih prolazimo prilično indiferentni i nigdje nas se ne tiču. U Berlinu, i ne samo Berlivu male kocke su ugrađene u pločnike širom Evrope. Te kocke se ugrađuju ispred kuća odakle su ljudi odvedeni u koncentracione logore. U kocke je ugravirano ime i prezime, datum rođenja, logor u koji je osoba odvedena i kada je ubijena. Te su kocke jedan jedva vidljivi spomenik, ali toliko moćan jer izaziva nevjerojatne emocije kod šetača. Šećete Bečom, Berlinom, Pragom, Budimpeštom i nailazite na te mesingane kockice koje se sjaje. Sjaje se jer morate preći preko njih, moraju ih glačati ljudske stope. S druge strane zazirete od toga, kada vidite što je to, imate dojam da gazite preko nekog malog groba. Dodatno se morate sagnuti da bi ste vidjeli što na kockama piše. To, kada se gleda sa strane, izgleda kao da se neko poklanja tim žrtvama. Jedna mala kocka, sjajna, kojom je sve rečeno. Postoji u Berlinu spomenik Kuća koje nema. Jedna kuća je bombardirana pred kraj rata u Berlinu, a dvije susjedne kuće su ostale netaknute. Istražili su tko je sve živio u toj kući i koje su profesije ti ljudi bili. Na zidove susjednih kuća su zakucane emajlirane ploče sa imenima tih ljudi po zamišljenim katovima. Svi su nestali kada je ta kuća bombardirana. Te kuće na taj način ima. Zato su imena važna. Dokle god ta imena pamtimo, ti ljudi su tu i njihove priče pamtimo. Da se ne bi ponovilo.
Drndić: Mislim da je carstvo kapitalizma na izdisaju. Kao što su i razna druga carstva umirala i nestajala, tako će i ovo nestajati. Ono je bolesno, ono je na umoru. Koliko će se taj bolesnik uspeti još održati - ne znam. Vjerojatno će to ići sporo. Medikamenti su dobri za njega, ali neće to bolesno tijelo kapitalizma još dugo. Gledajući u kontekstu povijesti, možda još 50 godina. Onda će doći neko drugo carstvo. Nadam se da će to drugo carstvo biti neko carstvo socijalne pravde. Ja sam u to uvjerena mada moje knjige neće doprinijeti tome. Feedback je dobar, a kritika me relativno podržava. Moji čitatelji nisu brojni. Dobivam vrlo zanimljiva, čak i potresna pisma od pojedinaca. To mi je neko hvala i to me na neki način drži. Ne može baš umjetnost promijeniti svijet, ali zato mislim da su multinacionalne kompanije na umoru. Doći će to samo po sebi. Odlomak iz knjige Belladonna – odlazak glavnog junaka iz Beograda. „14. maj 1992. godine, 8 sati. U stanu više nema ni jednog predmeta. Samo zakucani drveni sanduci i zalijepljene kartonske kutije u kojima se, sabijene i bez zraka, gužvaju nekada snažne godine. Ostaju sivo-crni obrisi na zidovima, tamo gdje su visile slike. Dvije plastične vješalice na podu. Ugrađene police za knjige prazne. Spuštene rolete. Mrak. Žuti mačak Ivo. „Je li tvoj mačak Hrvat“, pitaju Lea 6-godišnje bliznakinje. Andreas Ban pretrčava autoput do policijske stanice. Odjavljuje boravak. „Zašto idete u Reku“, pita službenica. „U Rijeku“, kaže. Susjedi dolaze i plaču. „Što plačete“, kaže Andreas Ban, dok Leo skuplja komšijsko đubre, prethodne noći bačeno pred njihova ulazna vrata. „Evo vam naše cvijeće“, susjedima kaže Andreas Ban. Poslije nisu kupovali sadnice, Andreas i Leo. U stanu 20 godina nema ni jedne saksije. Leo u trećem osnovne. „Tvoj otac piše za novine. Stani pred razred i pročitaj ovaj njegov tekst“, kaže Leu učiteljica Nada Milošević. Leo čita. Leo je mali. Ima osam godina. „Vidite djeco, Leov tata je neprijatelj naroda“, kaže učiteljica Nada Milošević. „Leov tata je državni neprijatelj.“ Na kliniku donosi čokoladnu tortu za oproštaj. Direktor klinike kaže: „Dobro je što ideš. Ti voliš more“. Kolegica kaže: „Dobro je što idete. Na licu vam se vidi da niste Srbin“. Jedan kolega pušta suzu. „Jesam li ja doprinio tvome odlasku?“
Ona govori o 20. veku, veku zla o kome piše koristeći se dokumentima i fikcijom. Objašnjava svoju opsednutost fašizmom, žrtvama čija imena objavljuje u svojim knjigama, holokaustom, ravnodušnom većinom koja posmatra zlo čekajući da samo od sebe prođe.
RSE: Vi ste prvi put posle 20 godina duže u Beogradu. Da li bi ste napravili jedno poređenje Beograda 1992. i 2012?
Drndić: Pamćenje je prilično varljivi igrač. Sada sam u jednom programu udruge Krokodil. Smještena sam u Novom Beogradu, u koji, i kada sam živjela u Beogradu, nisam gotovo nikada ni odlazila. To se pokazalo prilično ljekovito jer mi je pružilo mogućnost da se ne događaju neki momenti, neke iskrice. Druga olakotna okolnost je bila ta što je pao sinjeg, pa je bila velika vijavica, pa bljuzgavica i onda sam krenula po tom nevremenu obilaziti neke točke. Nisam dosta toga prepoznala. Promijenili su se izlozi, nazivi trgovina. Zgrade su ostale iste, ali su se promijenili nazivi ulica. Snijeg se otopio i ja sam sve više šetala ulicama garda. Događalo se da počinjem sretati ljude iz mog prethodnog života u centru. To me malo uzdrmalo. Vraćaju se slike. Sretala sam ljude koje nisam željela sresti, ali i one sa kojima sam odlazila na kavu. Vratilo se ono ružno vrijeme iz 90-tih.
RSE: U kom smislu se Beograd odmakao od onog Beograda iz kog ste otišli?
Drndić: Otišla sam iz jednog jako ružnog Beograda, iz jednog histeričnog Beograda, iz jednog opasnog Beograda. Ne mogu zaključiti jer nisam došla u konflikt ni sa kim, mada ja volim dolaziti u neke male konflikte, ali nisam imala priliku. Mogu govoriti ekavicom, mogu čak i početi razvlačiti po beogradski, ali sam namjerno govorila hrvatski i nisam osjetila niti jedan trzaj. Inače sam opsjednuta jezikom. U Hrvatskoj je 90-tih došlo do jedne strašne purifikacije jezika, o kojoj sam poslije učila i čitala. Mislim da su to prilično opasne stvari. Nisam imala nikakvih neprijatnosti, možda ih nisam ni tražila. Da sam ih tražila, možda bi ih i našla. Došla sam na neki način posložiti to sve, da mene Beograd više ne boli, a 20 godina me je bolio.
RSE: Da li to znači da će o tom Beogradu, 20 godina kasnije, biti napisana neka knjiga? Jedan vaš sličan višemjesečni boravak u Berlinu je rezultirao knjigom April u Berlinu. Hoće li ovo biti Decembar u Beogradu?
Drndić: Uvući će se taj Beograd negdje. On se stalno uvlači i provlači, kao i u posljednjoj knjizi je tu. On je dio mene, htjela ja to priznati ili ne. Događa se da, kada hoću reći da mi je nešto ostalo u Rijeci, gdje živim, automatski kažem ostalo mi je u Beogradu. Požalila sam se Mirku Kovaču, sa kojim se često viđam. I on kaže da se i njemu to isto događa. To je jedna tetovaže, a tetovaže se teško brišu. U principu, treba promijeniti taj dio kože, ali ja to ne želim. Pokušavam taj Beograd nositi u sebi, kao neki mali ožiljak koji je već zarastao.
RSE: Pre Beograda ste na jednom sličnom programu bili i u Sarajevu. Kakvo je Sarajevo toliko godina posle rata?
Drndić: Sarajevo je jedna šizofrena priča i tako se čovjek osjeća. Ne mogu se ne vidjeti posljedice rata, i u razgovoru s ljudima i u samom gradu. Još uvijek se vide rupe na zidovima i po ulici od granata. Ali, život ide dalje, tako da taj duh nosi i to. Pričala sam s mnogim ljudima. Imam dosta prijatelja u Sarajevu. Pričali smo o raznim stvarima. Poslije pola sata odmah se krene na rat i odmah te ratne muke izbijaju na površinu. Tamo rat nije završen. Boravak u Sarajevu je radostan, ali i mučan.
RSE: Kroz vaše knjige, XX vek je vek zla, vek egzila, vek holokausta... Vi u vašim romanima kombinujete dokument i fikciju. Da krenemo od poslednjeg romana Belladonna, u džepovima korica se kriju neki spiskovi?!
Drndić: Na neki način sam opsjednuta imenima žrtava jer pokazalo se da se mnogo lakše pamte imena zločinaca, nego imena žrtava. Dokle god mi pamtimo, ili bar imamo blizu sebe imena tih žrtava, bez obzira o kojima se radi, oni su tu prisutni u nekoj memoriji. U jednoj knjizi imam popis od 9.000 ljudi koji su odvedeni iz Italije u vrijeme fašizma, prije nego što je Italija kapitulirala. Većina tih ljudi su Židovi, antifašisti i Romi. Te stranice smo perforirali i nadala sam se da će ljudi, kada ugledaju neko poznato ime, iskidati tu stranicu iz knjige. Željela sam da ostane jedna rupa u sredini knjige, koja bi simbolički pokazala da kada nestane jedan dio društva, onda to društvo postane nestabilno. Tako da ta knjiga, kada se izvadi tih 100 stranica, počinje šetati, ona nije stabilna. Pokušavam se igrati formom i voljela bih da čitalac ima neku živu interakciju sa knjigom, kao objektom, ne samo sa onim što taj objekt pokušava reći čitatelju. Zato mislim da E-knjige nisu moja „šalica čaja“ jer tu nema nekog kontakta. U posljednjoj knjizi, nismo stavili ta imena u knjigu, nego smo napravili dva džepa sa strane. U jednom džepu su imena djece koja su iz Haga odvedena 1942. godine u koncentracione logore. To su djeca od šest mjeseci do 18 godina starosti. Ima 1.700 imena. Naknadno, kada smo tražili autorska prava, otkrilo smo da su našli još 500 imena. U drugom džepu su Židovi koji su stizali iz srednje Evrope, iz Beča, Budimpešte, Njemačke. Htjeli su se prebaciti u Palestinu, ali su primljeni u Šabac i onda su, u avgustu 1941., streljani. U knjizi ima jedna priča o Šapcu, o logoru u kome su bili smješteni Jevreji za vrijeme II svjetskog rata.
Carstvo kapitalizma na izdisaju
RSE: Da li se vi tim vašim knjigama, u kojima bespoštedno pokazujete zlo i sve to što se događalo u XX veku, obraćate onoj ćutljivoj većini koja je to gledala i pored kojih je to prolazilo, kao što su mnogi svedoci 90-tih, gledali svoja posla, ne učestvujući u otporu, govoreći - proći će!
Drndić: Pa da, samo što ne znam da li ta šutljiva većina čita te knjige. Mislim da je to moja obaveza. Koliko će to što pokušavam reći uzdrmati nekoga, koliko će potaknuti nekoga, na neku akciju, pa makar i malu, makar i individualnu, makar i u maloj skupini - ne znam. Ta šutnja i okretanje glave uvijek dođe na naplatu. Da su se 1945. neke stvari razjasnile, da su se neke stvari do kraja otvorile u vezi sa NDH i sa ustašama u Jugoslaviji, mislim da ne bi te ustaše tako baš digle glavu 90-tih. Ne mislim na ustaše u Republici Hrvatskoj, nego na one koji su bili po svijetu, pa su se počeli kao neki mravi vraćati. Važno je da se gleda i da se vidi, da se reagira. To može biti neki individualni čin, ali iza toga treba da stoji neki projekt, treba stajati država, treba da stoje oni koji su na vlasti, da omoguće ljudima da se angažiraju, a to najčešće nije slučaj, nego se to završava na pokušajima nekih malih skupina da nešto poduzmu.
RSE: Ko je Andreas Ban – glavni lik u Belladonni, osim što je čovek, koji je, kada je stigao u godine zaslužene penzije, ostao potpuno odbačen od društva. Osim te starosti, sa kojom se najmanje dostojanstveno živi na ovom području, o kojoj retko ko progovara, o čemu ste govorili kroz njegov lik, koji povremeno podseća na vas?
Drndić: On ima elemenata moje biografije. On je jedna kombinacija više ljudi koje poznajem. Jedan psiholog po profesiji, sticajem okolnosti se zaposlio na fakultetu, tako da je imao uvid u akademsku zajednicu, pa je malo kritičan prema njoj. Osiromašen je i odbačen. Još su navalile razne bolesti na njega. Po vlastitom mišljenju on je bio neki angažirani intelektualac, relativno pošten. Nije ništa ukrao. Cijelog života je kupovao neke knjige, proučavao i oglašavao se. Na kraju u 66. godini, vidi da to nije imalo nikakvog rezultata, da je stvarno odbačen i siromašan i bolestan. I siromaštvo i bolest oduzimaju mu neko dostojanstvo i on ne vidi kako dalje. Da li će se neko društvo uzrujavati zbog toga što će se on ubiti ili što će nestati? Neće se uzrujavati. I Jan Palah se spalio, pa nikome ništa. To je jedna priča o tome kako neko društvo, koje sebe smatra demokratskim, u stvari, u mnogim elementima fašizma postupa prema svojim podanicima.
RSE: Pretpostavljam da ste razmišljali, posle vašeg iskustva u Berlinu, kako bi trebalo i kako bi se mogla obeležiti mesta stradanja u 90-tim godinama? Ima mnogo polemika i problema sa spomen obeležjima, načinom na koji se to čini. Ne znam da li ste videli u Beogradu Spomenik svim žrtvama u ratovima bivše Jugoslavije - šta god to da znači. Kako je to rešeno u Berlinu?
Drndić: Nije samo u Berlinu, ali postoji čitava plejada suvremenih umjetnika koji promišljaju ta spomen obilježja. Ovi socrealistički veliki spomenici i ploče sa imenima, premda su imena jako važna i ona se mogu inkorporirati u neke moderne spomenike na drugačiji način, u većini slučajeva su to neki spomenici bez duše, pored kojih prolazimo prilično indiferentni i nigdje nas se ne tiču. U Berlinu, i ne samo Berlivu male kocke su ugrađene u pločnike širom Evrope. Te kocke se ugrađuju ispred kuća odakle su ljudi odvedeni u koncentracione logore. U kocke je ugravirano ime i prezime, datum rođenja, logor u koji je osoba odvedena i kada je ubijena. Te su kocke jedan jedva vidljivi spomenik, ali toliko moćan jer izaziva nevjerojatne emocije kod šetača. Šećete Bečom, Berlinom, Pragom, Budimpeštom i nailazite na te mesingane kockice koje se sjaje. Sjaje se jer morate preći preko njih, moraju ih glačati ljudske stope. S druge strane zazirete od toga, kada vidite što je to, imate dojam da gazite preko nekog malog groba. Dodatno se morate sagnuti da bi ste vidjeli što na kockama piše. To, kada se gleda sa strane, izgleda kao da se neko poklanja tim žrtvama. Jedna mala kocka, sjajna, kojom je sve rečeno. Postoji u Berlinu spomenik Kuća koje nema. Jedna kuća je bombardirana pred kraj rata u Berlinu, a dvije susjedne kuće su ostale netaknute. Istražili su tko je sve živio u toj kući i koje su profesije ti ljudi bili. Na zidove susjednih kuća su zakucane emajlirane ploče sa imenima tih ljudi po zamišljenim katovima. Svi su nestali kada je ta kuća bombardirana. Te kuće na taj način ima. Zato su imena važna. Dokle god ta imena pamtimo, ti ljudi su tu i njihove priče pamtimo. Da se ne bi ponovilo.
RSE: Kakav je feed back kada su u pitanju vaše knjige koje su zaista žestoke? U jednoj Nemačkoj, u procesu denacifikacije, mislim da bi te knjige mogle biti i udžbenici. Šta se događa na prostoru Balkana? Da li ima promene? Da li vidite da se nešto menja?
Drndić: Mislim da je carstvo kapitalizma na izdisaju. Kao što su i razna druga carstva umirala i nestajala, tako će i ovo nestajati. Ono je bolesno, ono je na umoru. Koliko će se taj bolesnik uspeti još održati - ne znam. Vjerojatno će to ići sporo. Medikamenti su dobri za njega, ali neće to bolesno tijelo kapitalizma još dugo. Gledajući u kontekstu povijesti, možda još 50 godina. Onda će doći neko drugo carstvo. Nadam se da će to drugo carstvo biti neko carstvo socijalne pravde. Ja sam u to uvjerena mada moje knjige neće doprinijeti tome. Feedback je dobar, a kritika me relativno podržava. Moji čitatelji nisu brojni. Dobivam vrlo zanimljiva, čak i potresna pisma od pojedinaca. To mi je neko hvala i to me na neki način drži. Ne može baš umjetnost promijeniti svijet, ali zato mislim da su multinacionalne kompanije na umoru. Doći će to samo po sebi. Odlomak iz knjige Belladonna – odlazak glavnog junaka iz Beograda. „14. maj 1992. godine, 8 sati. U stanu više nema ni jednog predmeta. Samo zakucani drveni sanduci i zalijepljene kartonske kutije u kojima se, sabijene i bez zraka, gužvaju nekada snažne godine. Ostaju sivo-crni obrisi na zidovima, tamo gdje su visile slike. Dvije plastične vješalice na podu. Ugrađene police za knjige prazne. Spuštene rolete. Mrak. Žuti mačak Ivo. „Je li tvoj mačak Hrvat“, pitaju Lea 6-godišnje bliznakinje. Andreas Ban pretrčava autoput do policijske stanice. Odjavljuje boravak. „Zašto idete u Reku“, pita službenica. „U Rijeku“, kaže. Susjedi dolaze i plaču. „Što plačete“, kaže Andreas Ban, dok Leo skuplja komšijsko đubre, prethodne noći bačeno pred njihova ulazna vrata. „Evo vam naše cvijeće“, susjedima kaže Andreas Ban. Poslije nisu kupovali sadnice, Andreas i Leo. U stanu 20 godina nema ni jedne saksije. Leo u trećem osnovne. „Tvoj otac piše za novine. Stani pred razred i pročitaj ovaj njegov tekst“, kaže Leu učiteljica Nada Milošević. Leo čita. Leo je mali. Ima osam godina. „Vidite djeco, Leov tata je neprijatelj naroda“, kaže učiteljica Nada Milošević. „Leov tata je državni neprijatelj.“ Na kliniku donosi čokoladnu tortu za oproštaj. Direktor klinike kaže: „Dobro je što ideš. Ti voliš more“. Kolegica kaže: „Dobro je što idete. Na licu vam se vidi da niste Srbin“. Jedan kolega pušta suzu. „Jesam li ja doprinio tvome odlasku?“