Analizu The Wall Street Journala priredila Ena Stevanović
Kolektivna ostavka turskog vojnog vrha koja se desila krajem prošle sedmice je bila vrlo dramatična, ali ne i iznenađujuća. Još davno je turska vojska izgubila ulogu „jedinog zaštitnika“ koju joj je dodijelio Kemal Ataturk i okrenula se premijeru Recepu Tayyipu Erdoganu.
U svim normalnim demokratskim državama narod ima kontrolu nad vojskom tako da Turska više nije izuzetak u tom pogledu.
Vojni lideri i šefovi tri vojna sektora su podnijeli ostavku kao znak protesta zbog kontinuirane istrage ultranacionalističkih zavjernika. Oko 250 aktivnih i umirovljenih oficira, skupa sa akademicima, aktivistima i novinarima je upleteno u tzv.slučaj Ergenekon.
Uhapšeni oficiri su prozvani „nepodobnim za promicanje“ na ovosedmičnom sastanku Vojnog vijeća koji se održava dva puta godišnje. Nezadovoljni svojim položajem, četiri generala su najavila odlazak u prijevremenu mirovinu. Premijer Erdogan će sada morati oformiti novo vođstvo za drugu najjaču vojnu silu u NATO-u.
Ostavke su usljedile nakon dugoročnih napora premijera Erdogana da reformira turski politički sistem koji je formiran još u vrijeme Ataturka prije gotovo stotinu godina. Vojska je potpisala sadašnji Ustav 1982.godine, nakon državnog udara i od tada odbija priznati bilo kakav politički autoritet.
Modernizacija i demokratizacija
Da li će se Turska razviti u liberalnu demokratsku državu ili zamijeniti Ataturkove ideje novim autoritarnim modelom uveliko ovisi o premijeru Erdoganu koji je u junu dobio ogromnu većinu glasova i sada kontrolira sve važne institucije. Turska je uzor mnogim arapskim zemljama i pozitivan primjer bi stoga bio vrlo poželjan.
Turski vojnici blizu granice sa Irakom - ilustracija
Iskustva iz proteklih osam i više godina pozivaju na oprezni optimizam.Erdogan se otrgnuo od islamističkog pokreta i uveo nekoliko neočekivano pozitivnih promjena u Turskoj. Fiskalna i prijateljska politika je pokrenula nacionalni preporod i povećala popularnost vladajuće Stranke prava i razvoja (AKP). Turska ekonomija je doživjela najveći porast u svijetu (oko 11 posto) u prvih nekoliko mjeseci tekuće godine.
Erdogan je pokušao ukolniti stigmu vezanu uz prakticiranje islama koja potiče iz vremena Ataturka. Vojska i sud, drugi ključni stub Ataturkove Turske su pokušali zaustaviti AKP i utjecati na biračko tijelo.
U proljeće 2007, generali su objavili prijeteću izjavu na svojoj web stranici, zahtijevajući prijevremene izbore. Od 1960. godine je vojska sprovela tri snažna i dva blaga državna udara, ako uzmemo u obzir i ovaj „virtualni“.
Premijer Erdogan je odrastao u opasnoj istambulskoj četvrti i postao jedan od najutjecajnijih turskih lidera nakon Ataturka. Za to je bila potrebna hrabrost, karizma i politička britkost. Manje zadivljujuće Erdoganove osobine su njegova sposobnost da uvrijedi i napadi njegove vlade na medije koji su posebno uznemirujući.
Erdogan je modernizirao Tursku, ali da li će je demokratizirati je veliko pitanje. Mogao je umanjiti zabrinutost i biti popustljiviji u vojnoj čistici te pronaći kompromis koji je u skladu s pravima i pravnom zaštitom. Ataturkove ideje će se lakše preboljeti ukoliko budu zamijenjene prvom trajnom i izdržljivom demokracijom u islamskom svijetu.
Kolektivna ostavka turskog vojnog vrha koja se desila krajem prošle sedmice je bila vrlo dramatična, ali ne i iznenađujuća. Još davno je turska vojska izgubila ulogu „jedinog zaštitnika“ koju joj je dodijelio Kemal Ataturk i okrenula se premijeru Recepu Tayyipu Erdoganu.
U svim normalnim demokratskim državama narod ima kontrolu nad vojskom tako da Turska više nije izuzetak u tom pogledu.
Erdogan je modernizirao Tursku, ali da li će je demokratizirati je veliko pitanje.
Uhapšeni oficiri su prozvani „nepodobnim za promicanje“ na ovosedmičnom sastanku Vojnog vijeća koji se održava dva puta godišnje. Nezadovoljni svojim položajem, četiri generala su najavila odlazak u prijevremenu mirovinu. Premijer Erdogan će sada morati oformiti novo vođstvo za drugu najjaču vojnu silu u NATO-u.
Ostavke su usljedile nakon dugoročnih napora premijera Erdogana da reformira turski politički sistem koji je formiran još u vrijeme Ataturka prije gotovo stotinu godina. Vojska je potpisala sadašnji Ustav 1982.godine, nakon državnog udara i od tada odbija priznati bilo kakav politički autoritet.
Modernizacija i demokratizacija
Da li će se Turska razviti u liberalnu demokratsku državu ili zamijeniti Ataturkove ideje novim autoritarnim modelom uveliko ovisi o premijeru Erdoganu koji je u junu dobio ogromnu većinu glasova i sada kontrolira sve važne institucije. Turska je uzor mnogim arapskim zemljama i pozitivan primjer bi stoga bio vrlo poželjan.
Iskustva iz proteklih osam i više godina pozivaju na oprezni optimizam.Erdogan se otrgnuo od islamističkog pokreta i uveo nekoliko neočekivano pozitivnih promjena u Turskoj. Fiskalna i prijateljska politika je pokrenula nacionalni preporod i povećala popularnost vladajuće Stranke prava i razvoja (AKP). Turska ekonomija je doživjela najveći porast u svijetu (oko 11 posto) u prvih nekoliko mjeseci tekuće godine.
Erdogan je pokušao ukolniti stigmu vezanu uz prakticiranje islama koja potiče iz vremena Ataturka. Vojska i sud, drugi ključni stub Ataturkove Turske su pokušali zaustaviti AKP i utjecati na biračko tijelo.
U proljeće 2007, generali su objavili prijeteću izjavu na svojoj web stranici, zahtijevajući prijevremene izbore. Od 1960. godine je vojska sprovela tri snažna i dva blaga državna udara, ako uzmemo u obzir i ovaj „virtualni“.
Premijer Erdogan je odrastao u opasnoj istambulskoj četvrti i postao jedan od najutjecajnijih turskih lidera nakon Ataturka. Za to je bila potrebna hrabrost, karizma i politička britkost. Manje zadivljujuće Erdoganove osobine su njegova sposobnost da uvrijedi i napadi njegove vlade na medije koji su posebno uznemirujući.
Erdogan je modernizirao Tursku, ali da li će je demokratizirati je veliko pitanje. Mogao je umanjiti zabrinutost i biti popustljiviji u vojnoj čistici te pronaći kompromis koji je u skladu s pravima i pravnom zaštitom. Ataturkove ideje će se lakše preboljeti ukoliko budu zamijenjene prvom trajnom i izdržljivom demokracijom u islamskom svijetu.
