Iako su na teritoriji Srbije tokom rata građani BiH držani na nekoliko lokacija, priča o logorima svela se na dva, za zvaničnu Srbiju prihvatna centra - Šljivovicu i Mitrovo Polje. Za njihove zatočenike ovo su bili logori smrti ništa drugačiji od onih kakve su za građane nesrpske nacionalnosti oformili pripadnici snaga RS.
Prema izjavama svjedoka, mučitelji su bili pripadnici vojske i policije tadašnje SR Jugoslavije. I to ne samo na dvije pomenute lokacije. Mučenja su se dešavala od Batajnice, preko Sremske Mitrovice, do Padinske Skele. Bivši logoraši danas imaju teške traume i žive sa posljedicama nadajući se da će barem u Hagu, gdje se sudi i za ove zločine, pravda biti zadovoljena.
Kroz logore Šljivovica i Mitrovo Polje na teritoriji Srbije je tokom rata u BiH je, prema podacima Saveza logoraša BiH, prošlo oko 800 osoba. Najviše Žepljaka uhapšenih nakon pada zaštićene enklave u ljeto 1995. godine. Dio je odveden u Mitrovo Polje, a druga grupa, u kojoj je bio Mušan Džebo, odvedena je u Šljivovicu nadomak Užica.
„Mene su držali gdje je menza bila. 10 ljudi nas je bilo u vrlo malom prostoru, nismo mogli ni da ustanemo, ni da sjedemo, ni ništa. Nismo imali ni uslova. Kad kiša malo padne, ispod nas teče potok. Nismo imali nikakve zaštite. Jedino ono na sebi što smo imali, što smo prenijeli odjeće, nikakvih drugih uslova nismo imali. A na šest ljudi ako daju danas onu jednu konzervu ribe. Nismo mogli ustati na noge. Bili smo ošugali se, zaušljali se. Takoreći mogao si samo ustati na koljena. U wc ako pođeš, onda te policija tamo bije. Kad hoćeš u wc da izađeš, jer nisi nikud smio ni i ići, onda moraš dići tri prsta pa se obratiti: ’Molim vas, gospodine, mogu li izaći?’ Ako on slučajno primijeti da nemaju tri prsta, onda on kaže: ’Donesi ruku vamo da ti taj jedan odsiječem jer ne treba ti", priča Džebo.
Torture koje su preživjeli logoraši iz ovih logora su stravične i ne razlikuju se mnogo od onih kakve su primjenjivane i u drugim logorima smrti u BiH.
Dr. Amla Bravo – Mehmedbašić, neuropsihijatar, koja je imala kontakte s preživjelim logorašima iz Mitrovog Polja i Šljivovice o posljedicama njihovog zatočenja kaže:
„Tortura je primjenjivana i fizička i psihološka i kombirana tortura, sa unaprijed planiranim ciljevima. Kao psihijatar sam pružala pomoć preživjelim žrtvama torture u logorima. Pošto su oni u procentu više od 90 posto,k od njih je registruiran posttraumatski stresni poremećaj. Tim ljudima treba pružiti multidisciplinarnu pomoć - i medicinsku i psihološku i socijalnu. Svakako se treba cijelo društvo uključiti.“
Svakodnevna maltretiranja
No, ovo nisu bili jedini logori u kojima su bili zatočeni građani BiH, navodi predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović.
„Za te logore smo podnijeli krivične prijave protiv odgovornih osoba. Naša sazanja govore da su ljudi bili još oko Aleksinca, pretpostavlja se da se radi o rudniku Aleksinac, zatim oko Beograda, prije svega se misli na vojni aerodrom u Beogradu, da su i na tim lokacijama bili razmješteni. A ima nekoliko izjava i nekoliko odluka koje je potpisao Radovan Karadžić o slanju ljudi iz logora Batković na radnu obavezu u Beograd“, naveo je Tahirović.
Sulejman Tihić, februar 2011.Nakon što je u BiH aprila 1992. godine prošao kroz tri logora, Sulejman Tihić, danas predsjednik SDA, a u to vrijeme advokat i predsjednik Opštinskog odbora ove stranke u Bosanskom Šamcu, prebačen je iz Bijeljine helikopterom na vojni aerodrom Batajnica kraj Beograda.
„Od 3. maja do 27. maja smo bili zatvoreni na aerodromu Batajnica u jednome zdravstvenom zavodu, u podrumu dolje. Bili su neki mali prozori ali su oni bili pokriveni dekama, tako da smo stalno bili u mraku. I tu je svaki dan bilo maltretiranje, udaranje, iživljavanje na svaki mogući način. Nije bilo vremena za spavanje, pogotovo nije bilo prilike ni za kakvu higijenu koja bi se odnosila na kupanje. Svako jutro kada trebamo otići u toalet da se tamo umijemo, morali smo poljubiti sliku Draže Mihajlovića i kazati dobro jutro, đenerale, pa tek onda ići u wc. Sva ta kretanja iz te sobe, preko hodnika do wc-a su praćena raznim udarcima. Jednog dana su došli u Batajnicu neki iz Vojske RS-a i odveli su Grgu Zubaka, Antu Lukača, Franju Barukčića i još neke ljude i vratili su ih u Bosnu. Znači iz RS njihova je policija, njihova vojska je mogla doći u Batajnicu i odvesti jedan broj logoraša“, kaže Tihić.
Odatle su, priča Tihić, vojnim vozilima prebačeni u logor u Sremskoj Mitrovici, gdje su bili zatočeni i Hrvati iz Vukovara. Po izlasku iz vozila odmah su pretučeni. Nakon toga uslijedila su i druga maltretiranja, svjedoči Tihić.
„Jedno 200 metara do te zgrade u kojoj se nalazio logor morali smo trčati kroz špalir gdje su nas tukli oni običani policajci iz KP doma Mitrovica, čak i zatvorenici. Ako padneš slučajno, zgaziše te. Morao si odmah da ustaneš i da trčiš dalje. Kad smo došli u tu zgradu gdje je bio vojni logor, tu ima jedno 50 metara do samice, tu na svakom koraku su tukli. I onda pred samom samicom su te skinuli skroz golog. Mene su golog skinuli i onda tukli. Ja sam jedno šest, sedam puta padao u nesvijest. Čim dođem svijesti, onda me ponovo pođu tući. Tako su i sve druge. Takav je bio doček. Ja ne znam kako se to uopće moglo preživjeti. I poslije toga svaki dan ujutro su nas tukli i naveče. I bilo je i između - kad su posebno nas izvodili i tukli“, rekao je on.
Dvolična politika
Ipak, najteža 24 sata bila su u putu od Sremske Mitrovice do Nemetina gdje je razmijenjen.
„Ja mislim da u fondu patnje jednoga čovjeka dovoljno je bilo preživjeti tu razmjenu, tih 24 sata koliko je trajala razmjena npr. kojeg logoraša iz Sremske Mitrovice u Nemetinu - šta su nam sve tim putem radili, koliko su nas tukli, ulazili seljani gdje se stajalo u tim selima, maltene svako te mogao svakog momenta ubiti, udariti, iživljavati se“, kaže je Tihić.
Postojanje ovih logora danas se negira. No, ono što je za zvaničnu Srbiju bio prihvatni centar, za Mušana je bilo mučilište.
„Što se tiče Šljivovice, tu nije bilo šanse o prihvatnom centru. To je bila katastrofa, gora nego ne znam kakav logor može biti onaki, vjerujte mi“, kaže on.
Negiranje je posljedica toga što se Srbija ni danas ne želi suočiti sa ratnom ulogom, kaže Tihić, koji je svjedočio u nekoliko navrata i u Haškom tribunalu protiv najistaknutijih srbijanskih vojnih i policijskih čelnika - Slobodana Miloševića, Franka Simatovića, Jovice Stanišića, te Vojislava Šešelja.
„To je ona dvolična politika koja nije konzistentna, nije principijelna. To je istina jednostavna - otkud Sujelman Tihić u Srbiji u logorima? Ja sam o tome svjedočio. Mene je popisao Crveni križ. I sada čuvam onu karticu. Ima12, 13 nas iz Bosanskog Šamca koji smo bili tu. I to je istina“, navodi Tihić.
Veliki broj logoraša transportovan je u treće zemlje. Mušan je završio u Irskoj, a potom se vratio u BiH. Društvo za ugrožene narode BiH kaže kako raspolažu izjavama logoraša od kojih će njih 50-ak ponovno pokrenuti tužbu protiv Srbije, kaže predsjednica Društva Fadila Memišević.
„Oni traže odštetu za mučenje, prebijanje i ubijanje u tim logorima i mi smo našli advokate koji će ih zastupati. Dakle, to nisu bili nikakvi sabirni centri, nego pravi logori“, kazala je Memišević.
Logoraši se nadaju da će za njihove patnje u Srbiji biti i pravedne kazne. Ako ne u zemlji koja i danas negira njihovo stradanje, ono bar u Haškom tribunalu.
Prema izjavama svjedoka, mučitelji su bili pripadnici vojske i policije tadašnje SR Jugoslavije. I to ne samo na dvije pomenute lokacije. Mučenja su se dešavala od Batajnice, preko Sremske Mitrovice, do Padinske Skele. Bivši logoraši danas imaju teške traume i žive sa posljedicama nadajući se da će barem u Hagu, gdje se sudi i za ove zločine, pravda biti zadovoljena.
Kroz logore Šljivovica i Mitrovo Polje na teritoriji Srbije je tokom rata u BiH je, prema podacima Saveza logoraša BiH, prošlo oko 800 osoba. Najviše Žepljaka uhapšenih nakon pada zaštićene enklave u ljeto 1995. godine. Dio je odveden u Mitrovo Polje, a druga grupa, u kojoj je bio Mušan Džebo, odvedena je u Šljivovicu nadomak Užica.
„Mene su držali gdje je menza bila. 10 ljudi nas je bilo u vrlo malom prostoru, nismo mogli ni da ustanemo, ni da sjedemo, ni ništa. Nismo imali ni uslova. Kad kiša malo padne, ispod nas teče potok. Nismo imali nikakve zaštite. Jedino ono na sebi što smo imali, što smo prenijeli odjeće, nikakvih drugih uslova nismo imali. A na šest ljudi ako daju danas onu jednu konzervu ribe. Nismo mogli ustati na noge. Bili smo ošugali se, zaušljali se. Takoreći mogao si samo ustati na koljena. U wc ako pođeš, onda te policija tamo bije. Kad hoćeš u wc da izađeš, jer nisi nikud smio ni i ići, onda moraš dići tri prsta pa se obratiti: ’Molim vas, gospodine, mogu li izaći?’ Ako on slučajno primijeti da nemaju tri prsta, onda on kaže: ’Donesi ruku vamo da ti taj jedan odsiječem jer ne treba ti", priča Džebo.
Bravo-Mehmedbašić: Tortura je primjenjivana i fizička i psihološka i kombirana tortura, sa unaprijed planiranim ciljevima.
Torture koje su preživjeli logoraši iz ovih logora su stravične i ne razlikuju se mnogo od onih kakve su primjenjivane i u drugim logorima smrti u BiH.
Dr. Amla Bravo – Mehmedbašić, neuropsihijatar, koja je imala kontakte s preživjelim logorašima iz Mitrovog Polja i Šljivovice o posljedicama njihovog zatočenja kaže:
„Tortura je primjenjivana i fizička i psihološka i kombirana tortura, sa unaprijed planiranim ciljevima. Kao psihijatar sam pružala pomoć preživjelim žrtvama torture u logorima. Pošto su oni u procentu više od 90 posto,k od njih je registruiran posttraumatski stresni poremećaj. Tim ljudima treba pružiti multidisciplinarnu pomoć - i medicinsku i psihološku i socijalnu. Svakako se treba cijelo društvo uključiti.“
Svakodnevna maltretiranja
No, ovo nisu bili jedini logori u kojima su bili zatočeni građani BiH, navodi predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović.
„Za te logore smo podnijeli krivične prijave protiv odgovornih osoba. Naša sazanja govore da su ljudi bili još oko Aleksinca, pretpostavlja se da se radi o rudniku Aleksinac, zatim oko Beograda, prije svega se misli na vojni aerodrom u Beogradu, da su i na tim lokacijama bili razmješteni. A ima nekoliko izjava i nekoliko odluka koje je potpisao Radovan Karadžić o slanju ljudi iz logora Batković na radnu obavezu u Beograd“, naveo je Tahirović.
„Od 3. maja do 27. maja smo bili zatvoreni na aerodromu Batajnica u jednome zdravstvenom zavodu, u podrumu dolje. Bili su neki mali prozori ali su oni bili pokriveni dekama, tako da smo stalno bili u mraku. I tu je svaki dan bilo maltretiranje, udaranje, iživljavanje na svaki mogući način. Nije bilo vremena za spavanje, pogotovo nije bilo prilike ni za kakvu higijenu koja bi se odnosila na kupanje. Svako jutro kada trebamo otići u toalet da se tamo umijemo, morali smo poljubiti sliku Draže Mihajlovića i kazati dobro jutro, đenerale, pa tek onda ići u wc. Sva ta kretanja iz te sobe, preko hodnika do wc-a su praćena raznim udarcima. Jednog dana su došli u Batajnicu neki iz Vojske RS-a i odveli su Grgu Zubaka, Antu Lukača, Franju Barukčića i još neke ljude i vratili su ih u Bosnu. Znači iz RS njihova je policija, njihova vojska je mogla doći u Batajnicu i odvesti jedan broj logoraša“, kaže Tihić.
Odatle su, priča Tihić, vojnim vozilima prebačeni u logor u Sremskoj Mitrovici, gdje su bili zatočeni i Hrvati iz Vukovara. Po izlasku iz vozila odmah su pretučeni. Nakon toga uslijedila su i druga maltretiranja, svjedoči Tihić.
„Jedno 200 metara do te zgrade u kojoj se nalazio logor morali smo trčati kroz špalir gdje su nas tukli oni običani policajci iz KP doma Mitrovica, čak i zatvorenici. Ako padneš slučajno, zgaziše te. Morao si odmah da ustaneš i da trčiš dalje. Kad smo došli u tu zgradu gdje je bio vojni logor, tu ima jedno 50 metara do samice, tu na svakom koraku su tukli. I onda pred samom samicom su te skinuli skroz golog. Mene su golog skinuli i onda tukli. Ja sam jedno šest, sedam puta padao u nesvijest. Čim dođem svijesti, onda me ponovo pođu tući. Tako su i sve druge. Takav je bio doček. Ja ne znam kako se to uopće moglo preživjeti. I poslije toga svaki dan ujutro su nas tukli i naveče. I bilo je i između - kad su posebno nas izvodili i tukli“, rekao je on.
Dvolična politika
Ipak, najteža 24 sata bila su u putu od Sremske Mitrovice do Nemetina gdje je razmijenjen.
„Ja mislim da u fondu patnje jednoga čovjeka dovoljno je bilo preživjeti tu razmjenu, tih 24 sata koliko je trajala razmjena npr. kojeg logoraša iz Sremske Mitrovice u Nemetinu - šta su nam sve tim putem radili, koliko su nas tukli, ulazili seljani gdje se stajalo u tim selima, maltene svako te mogao svakog momenta ubiti, udariti, iživljavati se“, kaže je Tihić.
Postojanje ovih logora danas se negira. No, ono što je za zvaničnu Srbiju bio prihvatni centar, za Mušana je bilo mučilište.
„Što se tiče Šljivovice, tu nije bilo šanse o prihvatnom centru. To je bila katastrofa, gora nego ne znam kakav logor može biti onaki, vjerujte mi“, kaže on.
Negiranje je posljedica toga što se Srbija ni danas ne želi suočiti sa ratnom ulogom, kaže Tihić, koji je svjedočio u nekoliko navrata i u Haškom tribunalu protiv najistaknutijih srbijanskih vojnih i policijskih čelnika - Slobodana Miloševića, Franka Simatovića, Jovice Stanišića, te Vojislava Šešelja.
„To je ona dvolična politika koja nije konzistentna, nije principijelna. To je istina jednostavna - otkud Sujelman Tihić u Srbiji u logorima? Ja sam o tome svjedočio. Mene je popisao Crveni križ. I sada čuvam onu karticu. Ima12, 13 nas iz Bosanskog Šamca koji smo bili tu. I to je istina“, navodi Tihić.
Veliki broj logoraša transportovan je u treće zemlje. Mušan je završio u Irskoj, a potom se vratio u BiH. Društvo za ugrožene narode BiH kaže kako raspolažu izjavama logoraša od kojih će njih 50-ak ponovno pokrenuti tužbu protiv Srbije, kaže predsjednica Društva Fadila Memišević.
„Oni traže odštetu za mučenje, prebijanje i ubijanje u tim logorima i mi smo našli advokate koji će ih zastupati. Dakle, to nisu bili nikakvi sabirni centri, nego pravi logori“, kazala je Memišević.
Logoraši se nadaju da će za njihove patnje u Srbiji biti i pravedne kazne. Ako ne u zemlji koja i danas negira njihovo stradanje, ono bar u Haškom tribunalu.
