Vanraspravno veće Okružnog suda u Novom Sadu donelo je pre nekoliko dana odluku da Emira Šišića bivšeg oficira, pilota JNA, pusti na uslovnu slobodu nakon sedam godina zatvrora provedenih najpre u Italiji, a potom i od novembra 2006. godine i u kazneno popravnom domu u Sremskoj Mitrovici. Šišić je od italijanskih vlasti bio osuđen na 12 godina zatvora zbog obaranja helikoptera Evropske zajednice u januaru 1992. godine kada su petroca posmatrača Evropske zajednice, četvorica Italijana i jedan Francuz poginuli. U međuvremenu Šišić je ustvrdio da je oborio helikopter hrvatskih snaga za koji je sumnjao da prevozi oružje, a u javnosti je diskretno otvoreno pitanje i koji je pravni osnov korišćen prilikom odluke da nekadašnji major JNA bude pušten na uslovnu slobodu.
Iako se u vreme Šišićevog transfera iz zatvora u Italiji u zatvor u Srbiji navodilo da je ministar pravde Srbije 2006. godine dao garancije Ministarstvu pravde Italije da Šišić neće biti pušten na slobodu niti da će dobiti smanjenje kazne zatvora, nakon njegovog puštanja na uslovnu slobodu otvoreno je i pitanje koji je pravni osnov iskorišćen u ovom slučaju. Tadašnji ministra pravde Zoran Stojković kaže da nije bilo nikakvih garancija i da je Šišić odslužio više od 50 odsto kazne što je prema domaćem zakonodavstvu dovoljno za uslovno puštanje.
“Nikakava garancija nije data Ministarstvu pravde Italije. Naprotiv, Ministarstvo pravde Italije je, odgovarajući na više naših zahteva da se omogući izdržavanje kazne majora Šišića u Srbiji navelo da je eventualno spremno da to učini, ali pod uslovom da on ne bude pušten na slobodu i da mu ne bude smanjena kazna. Na to smo mi samo napisali dopis u kojem kažemo “slobodni smo da vas izvestimo da je novosadski Okružni sud svojom presudom potvrdio vašu presudu od 15 godina zatvora”. Prema tome ne može da bude pušten na slobodu kada ima pravosnažnu presudu za izdržavanje, ali smo napomenuli da će kaznu izdržavati pod istim zakonskim uslovima kao ostali osuđeni građani”.
U obrazloženju odluke Okružnog suda u Novom Sadu, međutim, navodi se da je ministar pravde Srbije 16. oktobra 2006. godine dao garancije Ministarstvu pravde Italije da Šišić neće biti pušten na slobodu niti će dobiti smanjenje kazne zatvora. Zbog toga je sud u Novom Sadu 19. decembra prošle godine zatražio tumačenje da li je za odlučivanje o molbi za uslovni otpust obavezan garancijom datom italijanskom ministarstvu ili se u ovom slučaju mogu primenjivati odredbe domaćeg zakona. Aktuelno Ministarstvo pravde Srbije izjasnilo se da se u konkretnom slučaju može primeniti domaće zakonodavstvo, navodi se u saopštenju novosadskog suda.
Bivši ministar pravde Zoran Stojković ponavlja da nije bilo garancija i ukazuje na činjenicu da je italijanski sud u međuvremenu aktom pomilovanja smanjio Šišiću kaznu sa 15 na 12 godina zatvora.
“Po međunarodnoj Konvenciji o ekstradiciji osuđenih lica jasno se kaže da lica mogu da koriste sva ona prava i iz zakonodavstva. Znači, kao što ga je Italija pomilovala za tri godine, isto je mogla da učini i ova država. Dakle, ista prava može da koristi po našem pravu, ali i po međunarodnoj konvenciji. Međutim, ovde se nije radilo o puštanju na slobodu, niti smanjenju kazne nego o uslovnom otpustu, a sama konvencija kaže da, bez obzira na sve, kada je u pitanju uslovni otpust na lice se primenjuje zakon države u kojoj izdržava kaznu.”
Sam Emir Šišić u izjavi za naš program takođe tvrdi da nije bilo nikakvih garancija Ministarstvu pravde Italije:
"U tom dopisu je obećano da neću biti pušten čim dođem u Srbiju dok ne steknem po zakonu Srbije uslove da mogu da tražim uslovni otpust. Poslednja rečenica u tom dopisu glasi “Šišić neće dobiti nikakav drukčiji zakonski tretman nego što imaju ostali zatvorenici u Srbiji”. Svi zatvorenici u Srbiji imaju pravo da traže uslovni otpust posle izdržane polovine kazne. Ja sam to iskoristio.”
Bilo kakva suspenzija prava na uslovni otpust ili pomilovanje ne bi mogla da bude garantovana a takav akt značio bi suspenziju ljudskih prava osuđenika, jer bi bile suspendovane odredbe Konvencije o transferu osuđenih lica koja upravo garantuje primenu domaćeg zakonodavstva, tvrdi Šišićev advokat, Milorad Panjević:
“Kada bi neko u Srbiji zabranio majoru Šišiću da bude otpušten, on bi tada bez njegove volje uskratio ona prava koja bi inače imao u Italiji. Moramo da znamo da u Italiji postoji čak i institut obaveznog uslovnog otpusta. U Srbiji obavezni uslovni otpust ne postoji. Znači da je major Šišić ostao u Italiji, on bi takođe u Italiji bio uslovno otpušten.”
U međuvremenu pojedini mediji u Srbiji preneli su Šišićevu izjavu da je helikopter koji je oborio pripadao hrvatskim snagama za koji je sumnjao da je prevozio oružje, a da je letilica Evropske komisije pala od posledica eksplozije. Šišić, međutim u izjavi za naš program kaže da o tome ima samo posredna saznanja:
“Ja ne mogu to da dokažem iz izjava posade drugog evropskog helikoptera kojem sam imao priliku da čitam u sudskim aktima, video sam da je u stvari postojao i treći helikopter i da sam zaista pogodio helikopter koji nije bio Evropske zajednice, nego je najverovatnije bio hrvatski, nije mogao biti ničiji drugi. Od eksplozije tog helikoptera oštećen je helikopter ispred njega, oštećen je njegov rep i taj helikopter evropske zajednice je pao. Ti ljudi su poginuli od pada helikoptera, a ne od eksplozije moje rakete. Kako se osećam? Osećam žaljenje prema nepotrebnim žrtvama, to je ljudski i to će ostati u meni zauvek.”
Podsećamo bivši major JNA Emir Šišić uhapšen je pre tačno sedam godina u Mađarskoj po poternici italijanskih vlasti. Nekoliko meseci kasnije, Šišić je izručen Italiji, čiji ga je sud 2003. godine osudio na doživotnu robiju zbog optužbe da je kao pilot JNA, avionom „mig 21“ 1992. godine u rejonu Varaždina oborio helikopter Evropske zajednice, čiji su posmatrači, četvorica Italijana i jedan Francuz, poginuli. Dve godine kasnije, Apelacioni sud je prekvalifikovao optužbu za ubistvo s predumišljajem u višestruko ubistvo i izazivanje vazdušne nesreće, i smanjio Šišiću kaznu na 15 godina, a potom za još tri.
U Hrvatskoj demantiraju Šišićeve tvrdnje
U hrvatskoj policiji ne žele komentirati izjavu pilota bivše JNA Emira Šišića u kojoj tvrdi da je 7.siječnja 1992. pucao zapravo na helikopter hrvatske policije koji je iz Mađarske švercao oružje, a ne na helikopter europskih promatrača koji je, prema Šišićevim riječima, bio kolateralna žrtva. Glasnogovornik policije Krunoslav Borovec samo je kratko izjavio da 'Šišić može pričati što hoće, ali da činjenice govore drukčije'. I neki očevici zločina tvrde da su tog dana, na tlu nedaleko Varaždina, vidjeli samo jedan srušeni helikopter i razbacana tijela europskih promatrača.
Tvrdnja pilota Emira Šišića da 7.siječnja 1992. iz JNA MIG-a nije zapravo ni pucao na helikopeter europskih promatrača, već letjelicu hrvatske policije koja je iz Mađarske švercala oružje, u Hrvatskoj se, barem u široj javnosti, prvi put čuje, a u Ministarstvu unutarnjih poslova nisu je željeli uopće komentirati. Glasnogovornik Ravnateljstva Hrvatske policije
Krunoslav Borovec:
«On može pričat kaj hoće... Može pričat da je gađao glinene golubove sa protuzračnim raketama, ali činjenice su takve kakve jesu!»
Jedan od prvih očevidaca srušenog helikoptera 7.siječnja 1992. nedaleko Varaždina bio je i ondašnji novinar varaždinskog radija Dražen Dretar, danas voditelj Ureda za odnose s javnošću grada Varaždina. Izjavljuje da današnje Šišićeve tvrdnje ne odgovaraju istini:
«To je ogromna laž i to mogu potvrditi. Naime, bio sam tog dana na mjestu događaja, jedan od prvih novinara koji je došao zajedno s kamerama promatračima Europske komisije i hrvatskom policijom.Vidio sam ostatke srušenog helikoptera koji je letio u paru s još jednim helikopterom koji se, nedaleko tog zločina, uspio spustiti neoštećen. Ti su helikopteri bili bijele boje s vidljivo istaknutim oznakama Europske komisije. Dakle, izjava pilota da je pucao na 'hrvatski helikopter' koji je nešto švercao naprosto ne stoji! On je iz svog borbenog aviona točno mogao znati u koga i u što puca.»
Dretar tvrdi da su na tlu vidjeli ostatke samo jednog helikoptera:
«Tijela promatrača i pilota su bila razbacana po šumi, helikopter je eksplodirao na nekoliko dijelova...Ovo što on sada priča nakon 17 godina s 'naknadnom pameti' ne stoji i ja mogu samo posvjedočiti ono što sam vidio, uostalom, kao i mnogi drugi ljudi i mještani koji su došli na mjesto događaja. To je sve evidentirano video kamerama i ovo što on sada priča naprosto ne odgovara onome što sam ja vidio. Ponavljam, bila su dva helikoptera, jedan je neoštećen sletio na obližnju livadu, a drugi je eksplodirao u zraku i –ljudi su poginuli.»
Radost Šišićeve obitelji Ibrahim Šišić, brat osuđenog Emira Šišića koji je prije 16 godina srušio helikopter u kojem se nalazilo izaslanstvo Europske zajednice, živi i radi u Živinicama. Kaže da su on i njegova obitelj proživljavali cijeli pakao zbog toga što je njegov brat osuđen, ali isto tako da danas osjećaju određeno olakšanje što je pušten na uvjetnu slobodu:
Ibrahim Šišić, Foto: Maja NIkolić
„Teško nam je bilo kad smo čuli da je doživotna, na prvom suđenju. E, onda, na drugom suđenju kad je bilo, petnaest godina, opet, drukčije je nego doživotna. Hvala Bogu, sad je sve dobro. Prebačen je iz Italije u Srbiju. Išli smo mu i tad u posjetu, vidjeli se s njim. Poslije tog hapšenja njegovog u Mađarskoj oca nije dugo, dug period vidio. Od 1992. do 2007. se nije vidio s ocem. Majka je puno patila za njim. Umrla je krajem rata. Jednom su samo tokom rata nekako preko radioamatera kontakt s njim ostvarili. Nije to dugo trajalo. Mati se čula s njim. Čeznula je za njim.“
Brat Ibrahim kaže da su Emira svi voljeli. Cijeli rat se s njim nije čuo, a tek 2000. godine ga je prvi puta vidio nakon osam godina. O cijelom nemilom događaju nikada nije razgovarao s obitelji:
„Nije ga niko ni pitao to. Prvo smo čuli to da nije on, pa jeste, pa nije. Šta ja znam. Ali, na kraju se ispostavilo da jeste on. I teško nam je bilo. Sigurno je i njemu teško bilo. Nije on neki ratni zločinac.“
Obitelj godinama nije vidjela Emira, a posljednji susret u zatvoru u Sremskoj Mitrovici bio je jako dirljiv:
„Kad smo mu išli u posjetu, u Mitrovicu, bilo nas je dosta: sestre, zetovi, rodbina, otac. Njihov susret je bio vrlo srdačan, jer kad se dugo s nekim ne vidiš, znaš kako je. Osjećaji prorade. Nije mogao odmah govoriti. Stislo mu se. Nisu riječi mogle izlaziti. Teško mu je bilo išta reći u tom momentu. Suze su mu išle na oči. Sa sestrama se isto nije dugo vidio, pa normalno da nam je falio.“
Kada je čuo da mu je brat oslobođen, Ibrahim je bio presretan:
„Radio sam drugu smjenu i došao kući, pa mi je žena rekla da me zvao brat iz Novog Sada, da mi kaže da je slobodan, da je oslobođen. Ja sam ga odmah nazvao. Bio je sav veseo i, naravno, uzbuđen. Normalno, svako voli slobodu. Nisam dugo s njim pričao, nisam opširno pričao o tome, ali je uglavnom rekao: sada sam slobodan čovjek, pod uslovnom. Drago mu što nema više tog tereta.“
Ipak, život ide dalje. Ibrahim uskoro odlazi u Novi Sad vidjeti brata i s njim provesti neko vrijeme. Otac Džemo već danima slavi zbog sinove slobode, ali će i on najvjerojatnije s Ibrahimom na put. Ibrahim danas kaže da materijalno nikome ne smije biti najbitnije. Sloboda zapravo znači život:
„Ne znam ni kad će doći ovamo. Ja ću češće ići njemu, tamo, u posjetu. Koristiti s njim to sad slobodno vrijeme. Da se malo podsjetimo na te prijašnje dane jer i on je toga željan. I normalno da sam sretan. Bilo mi je veoma teško. Pa brat je to. I jedva čekam da dođe ovdje, u Živinice. Volio bih više da on dođe u Živinice nego da naš susret bude ponovo recimo u Novom Sadu. A i on bi sigurno volio da prođe rodnim krajem.“
