Istinski suživot u Mostaru se danas dešava samo u ruralnim područjima, siromašnim prigradskim naseljima gdje su povratnici zbog teških uslova u kojima žive upućeni jedni na druge. U prilog ovoj tezi, Ibrahim Rahimić, inicijator povratka u južnu zonu Mostara, podvlači kako u selima, na sreću, nema elita, dok su gradu gotovo sve, posebno političke elite, davno zamjenile ili prodale stanove, na etničkoj osnovi:
„Oni su ličnim primjerom dali doprinos etničkom čišćenju u miru. Dok su ti mali, obični ljudi širili ideju BiH kao povratnici u svakom njezinom kutku, njihovi lideri radili su obrnuto.»
Bez obzira na zadovoljstvo međunarodne zajednice i nekih analitičara koji su i danas ustvrdili kako je Mostar uspio eksperiment jer je ipak odmakao Belfastu, ostaje činjenica da grad i dalje živi podijeljenim životom. Povratak se možda desio, ali su i dalje gotovo sve i državne i privatne firme jednonacionalne, slično je sa školama, univerzitetima, pa čak i sistemom informacija koje djeluje paralelno u dva dijela grada.
Primjer koji najbolje oslikava mostarski suživot je gradski Autoprevoz čiji autobusi kruže istočnim i zapadnim dijelom grada, ali ne i cijelim Mostarom. Slavo Kukić, profesor na mostarskom Sveučilištu:
«Bez obzira na to koliko se međunarodna zajednica trudila da taj proces stimulira, mi danas i dalje imamo Mostar u infrastrukturnom i drugom pogledu integriran samo mehanički, organski on nije integriran.»
Da je u Mostaru prisutna mehanička multikulturalnost slaže se i Husein Oručević, voditelj OKC-a Abrašević. Dodaje i kako Mostaru nedostaje prije svega grad i patriotizam prema urbanom. Naglašava činjenicu da gotovo 80 posto srednjoškolaca iz zapadnog dijela Mostara još uvijek nije posjetilo Stari most, ali će zato na maturskom putovanju upoznati ostatke drevne Grčke, dok mnogo mladih ljudi iz istočnog Mostara ne zna kako izgleda okićena jelka:
«Ništa nismo učinili, kako religijske zajednice, tako društvo, tako politika, tako obrazovanje prije svega, na tome da jedni prema drugima budu znatiželjni. Mi još uvijek ne govorimo o povjerenju, već o znatiželji.»
Mostar je prečesto taoc različitih politika u Bosni i Hercegovini. Amela Rebac, predsjednica Udruženja bh novinara i osnivač prvog multietničkog radija u Mostaru, Studio 88, konstatira kako je stanje u odnosu na devedesete mnogo bolje, ali i da se suštinske promjene još uvijek nisu desile:
«Ja sam danas pročitala naslov, mislim u Danima, «Ekspanzija suživota u Mostaru». Ja ne vjerujem u to. Uvijek to ponavljam, ne vjerujem u suživot sve dok nam djeca zajedno ne budu išla u škole i ne počnu sjediti zajedno u klupama.»
Prof. Zdravko Grebo, jedan od moderatora okruglog stola, pita se zbog čega nije moguće racionalno iskoristiti prostor kojeg imamo ne ulazeci u kolektivne identitete, poput korištenja Gradskog stadiona za sve klubove koji žele na njemu igrati . Zbog čega je, pita se Grebo, nemoguće doći do zajedničkog koncenzusa oko stvari koje ne bi trebale biti politika:
„Problem je kako ljude uvjeriti da ovaj grad, ova Federacija, ova država Bosna i Hercegovina, pripada svakom čovjeku na svakom centimetru te teritorije. Da svi Hrvati, svi Srbi, svi Bošnjaci, moraju, ako su normalni ljudi, ne odričući se nijednog svog etničkog, religijskog, jezičkog prava, izgovoriti jednu rečenicu: „Ja sam građanin Bosne i Hercegovine“.
Iako svi politički lideri javno pozivaju na kompromis, naglašavajući kako je zajednički život moguć i poželjan, posebno zanimljivo bilo je danas izlaganje predstavnika HDZ-a BiH koji su govoreći o važnosti Mostara istaknuli kako je to jedini grad u Bosni i Herecegovini gdje Hrvati imaju svoje medije, svoj Univerzitet, svoju kulturu, ali i zdravstvene ustanove.