Jedan od problema koji doprinose zbrci u glavama kada se radi o antifašizmu u Hrvatskoj je apsolutiziranje vrijednosti Nezavisne države Hrvatske, kaže za naš radio profesor na Katedri za hrvatsku povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Ivo Goldstein. Naime, znanstveno gledano, ona nije bila ni nezavisna, ni država, niti je bila hrvatska, jer kakva bi to hrvatska država bila bez Međimurja, Baranje, velikih gradova na jadranskoj obali i gotovo svih otoka:
„Kad skinemo s dnevnog reda tu priču o NDH kao nekakvoj kakvoj-takvoj državi, ali ipak hrvatskoj državi, onda će nam antifašizam biti jasniji. Onda ćemo shvatiti da su se hrvatski partizani – u jednom jugoslavenskom kontekstu, doduše, ali svakako i u hrvatskom kontekstu – od 1941. do 1945. godine borili za Hrvatsku.“
Nekome možda izgleda bespotrebno i dalje govoriti o antifašističkim tradicijama kada se govori o temeljima suvremene Hrvatske, ali da je ostala NDH na strani sila Osovine, Hrvatska bi ostala bez Istre, Rijeke i Opatije, kaže dr. Goldstein:
„I mnogo toga drugoga bi nam se dogodilo, iz čega smo se 1945. godine i kasnijih godina izvukli. Prema tome, te vrednosti antifašizma ne moramo spominjati samo kao simbol, nego možemo govoriti i o konkretnim koristima, koje je hrvatski narod i hrvatsko društvo u cjelini imalo iz zalaganja za vrijednosti antifašizma u II svjetskom ratu.“
Što misle mladi? Za Radio slobodna Europa govori predsjednik Saveza mladih antifašista Zagreba Mario Šimunković:
„Danas još uvijek imamo one koji pokušavaju rehabilitirati snage poražene u II svjetskom ratu. Imamo današnju mladež koja se još uvijek povodi za takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom i ustašama i oni su danas možda i najveći problem. Pokušavaju opet nametnuti nekakvu čistu arijevsku rasu na taj način da tuku sve koji su pripadnici drugih subkultura.“
Sudionici antifašističke borbe još ne mogu zaboraviti ukidanje tzv. „boračkog“ dodatka u prvoj polovici devedesetih. Iznos novca jedva da je bio viši od simboličkog, ali – dobro bi došao. Za naš radio govori nekadašnja partizanka Živana Jutronić-Milošević:
„Primala sam dodatak za učešće u antifašističkoj borbi od 1942. godine. Međutim, kad je došao ovaj novi sistem, to su mi oduzeli. To nisu bili nikakvi veliki novci, radilo se o 15 dinara.“
Fenomen antifašizma se u Hrvatskoj dosta uspješno zamagljuje, kaže povjesničarka i predsjednica Savjeta Spomen-područja Jasenovac dr. Zorica Stipetić. Protivnici antifašizma koriste njegovu složenu prirodu i činjenicu da su antifašizam u oružanoj borbi do pobjede 1945. godine pronijeli komunisti, uz potporu u seljačkim i građanskim slojevima, i za njih je partizanski pokret samo oruđe jedne od totalitarnih ideologija u borbi za vlast:
„Anifašizam je interpretiran kao nešto što nije stanovalo ovdje, odnosno da je to zapravo jedna totalitarna ideologija.“
U ovom kontekstu treba spomenuti i prozivanje bivšeg predsjednika Saveza antifašističkih boraca Hrvatske Ivana Fumića od strane Katoličke crkve zbog njegovog prozivanja crkve kao „zadnjeg bastiona ustaštva“. Zorica Stipetić kaže kako je jedna nepromišljena izjava iskorištena – kao dimna zavjesa:
„Ova sintagma ,zadnji bastion ustaštva‘ nije točna i u svakom slučaju nanosi štetu. Ova stvar sa Fumićem je jako dobro došla, da se napravi dimna zavjesa i da se dezavuiraju oni koji su se usudili napraviti reprint knjige o djelovanju jednog dijela katoličkog klera u Hrvatskoj a u suradnji s ustašama. Dakle, jednog dijela, ne crkve u cjelini. Mislim da je to ono što ih je zaboljelo daleko više od Fumićeve izjave.“