Naši sagovornici su Dejan Jović, profesor međunarodne politike na Univerzitetu Sterling u Škotskoj, i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba.
Omer Karabeg: Kako ocjenjujete prve reakcije u regionu na proglašenje nezavisnosti Kosova?
Jović: Mislim da se može dogoditi da se u budućnosti pitanje Kosova i njegovog statusa koristi za destabilizaciju pojedinih država u regiji ili za zaoštravanje odnosa između njih.
Dejan Jović: One su bile mirnije nego što se očekivalo. Znam za neke prilično dobre analize koje su upozoravale da u kratkoročnom periodu nezavisnost Kosova neće proizvesti neke velike i burne posljedice, ali da ima potencijal da u srednjoročnoj ili čak u dugoročnoj perspektivi zaoštri stvari u regiji. Te procjene su se pokazale točnima i ja mislim da se može dogoditi da se u budućnosti pitanje Kosova i njegovog statusa koristi za destabilizaciju pojedinih država u regiji ili za zaoštravanje odnosa između njih.
Gjenero: Bojim se da politika Beograda namjenjuje srpskoj nacionalnoj zajednici na Kosovu vrlo lošu poziciju, sličnu onoj u koju je gurnula Srbe u Hrvatskoj.
Davor Gjenero: Meni se čini da je proglašenje neovisnosti Kosova imalo utjecaj na procese samo u jednoj državi - Srbiji, ali da to što se tamo dešava nije posljedica nikakve promjene političkih okolnosti nego neodgovorne politike dijela nacionalne elite koja za promicanje svojih interesa pokušava iskoristiti proglašenje neovisnosti Kosova. Ono što se dešavalo u Beogradu nakon proglašenja neovisnosti Kosova pokazuje kako srbijanska politička elita tu situaciju nastoji iskoristiti na isti način kako je to činila devedesetih godina, a čini mi se da će konzekvence za Srbiju biti podjednako štetne kao i devedesetih. Bojim se da ta politika Beograda namjenjuje srpskoj nacionalnoj zajednici na Kosovu vrlo lošu poziciju, sličnu onoj u koju je gurnula Srbe u Hrvatskoj.
Dejan Jović: Ja imam malo pesimističniju ocjenu od kolege Đenera kad se radi o do sada već pokazanim učincima na neke druge zemlje u regionu. Recimo, u Makedoniji, u kojoj 25 posto stanovnika čine Albanci, imamo povećanu političku nestabilnost, nakon što je albanski nacionalizam postigao jednu priličnu pobjedu. Pitanje je da li će se albanski nacionalizam pokušati proširiti dalje, kako će gledati na pitanje zapadne Makedonije, možda i Crne Gore i južne Srbije. Također imamo malu promjenu političkih odnosa u Hrvatskoj koja se je posljednjih dana okrenula u svojoj vanjskoj politici prema Sjedinjenim Državama i ja nisam siguran da je to dugoročno gledano dobro za njene odnose sa Evropskom unijom. Treba vidjeti i kako će Evropska unija reagirati na pitanje Kosova. Za sada je 18 zemalja Unije priznalo nezavisnost, ali 9 nije, a neke od tih zemalja su značajne, što pokazuje da ne postoji jedinstvena evropska vanjska politika kad se radi o Kosovu. U Vijeću sigurnosti, koje posredstvom trupa Ujedinjenih nacija ima priličan značaj u regiji, Kosovo su priznale 3 zemlje, 2 nisu. Što se tičhe samih Ujedinjeih nacija do sada je 36 zemalja priznalo nezavisnost Kosova, 156 nije. Od članica NATO pakta 19 ih je priznalo, 7 nije. Kad se u tim međunarodnim organizacijama bude razgovaralo o Kosovu imaćemo situaciju da će neki govoriti o njemu kao nezavisnoj državi, a drugi će i dalje smatrati da se o Kosovu mora razgovarati prije svega sa Beogradom.
Davor Gjenero: Ja nisam vidio da je itko osim Rusije pokušavao u zadnje vrijeme o Kosovu razgovarati isključivo sa Beogradom. Ideja da je moguće poništiti uspostavljenu neovisnost jednostavno ne može proći. Činjenica je da će Kosovo vrlo tegobno zauzimati mjesto u međunarodnim organizacijama, činjenica je da će mu biti puno teže nego što je to bilo ostalim državama koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, međutim proces uspostavljanja neovisnosti Kosova je ireverzibilan. Kad je riječ, pak, o posljedicama tih procesa na Hrvatsku, mislim da kolega Jović nije u pravu kada to nastoji povezati sa okretanjem Hrvatske prema Sjedinjenim Državama. Sadašnja vladajuća partija u Hrvatskoj je pokazivala naklonost prema američkoj politici još u izbornoj kampanji 2003. godine. Ništa se dramatično nije promijenilo u odnosu hrvatske politike prema Evropi, u glavnom fokusu je i dalje pridruživanja Evropskoj uniji. Mislim da nije moguće povezivati hrvatsko priznanje Kosova niti sa posjetom gospodina Buša, niti sa pozivnicom Hrvatskoj da se pridruži NATO savezu. Hrvatska je doduše oklijevala sa priznavanjem, odlagala ga koliko god je to mogla, ali onog momenta kada se nakon nereda u sjevernom Kosovu pokazalo da vlada Srbije vodi onu istu politiku koju je vodila prema Hrvatskoj u vrijeme agresije na nju 1991. godine, dakle politiku odvajanja teritorija na kojem su Srbi dominantni dio stanovništva, Hrvatska nije imala druge mogućnosti nego odustati od daljneg čekanja i priznati kosovsku neovisnost. To je u tom trenutku bio jedini racionalni potez koji je pomagao stabilizaciji regije.
Jović: Ako nakon majskih izbora dođe do radikalizacije političke situacije u Srbiji, možda ćemo imati i rusku prisutnost u regiji.
Dejan Jović: Ja mislim da je pomalo naivno vjerovati da posjeta predsjednika Buša nema nikakve veze ili da nije bila dobrim dijelom uvjetovana hrvatskim priznanjem nezavisnosti Kosova. Uostalom, i sama hrvatska vlada je rekla da prilično nevoljno ide u proces priznanja Kosova i mislim da Hrvatska ne bi dobila pozivnicu za ulazak u NATO da nije priznala Kosovo. Nije samo Hrvatska bila u toj situaciji nego i druga dva susjeda Srbije - Mađarska i Bugarska. Sve su na neki način izrazile određeni stupanj nezadovoljstva zbog pritiska Sjedinjenih Američkih Država da što prije priznaju Kosovo. Ako nakon majskih izbora dođe do radikalizacije političke situacije u Srbiji, možda ćemo imati i rusku prisutnost u regiji. Ukoliko do toga dođe Amerika će biti direktno involovirana na Kosovu, a Rusija u Srbiji što će smanjivati šanse za širenje Evropske unije na zapadni Balkan. To će cijelu regiju, uključujući i Hrvatsku, staviti u poziciju da ne gleda na Evropsku uniju kao na jedinu budućnost. Sve će zemlje početi kalkulirati, neke već to i sada rade, sa vanevropaskim faktorima - Amerikom i Rusijom.
Davor Gjenero: Meni se čini da je pitanje političke budućnosti regije u dobroj mjeri ovisno o tome kakvu će odluku donijeti biračko tijelo u Srbiji, a još više o tome kako će se postaviti srbijanska politička elita. Ne čini da se tamo stvaraju neke povoljne i optimistične perspektive. Međutim, kada je riječ o poziciji Hrvatske i njenom odnosu prema Evropskoj uniji, ja ne vidim da se bilo što bitno promijenilo, niti da su se smanjile hrvatske eurointegracijske šanse.
Omer Karabeg: Gospodine Đenero, gospodin Jović tvrdi da bi se moglo desiti da se Balkan zbog Kosova pretvori u trajni poligon za nadmetanje velikih sila - Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Kakvo vi na to gledate?
Gjenero: Ne vidim nekakvu veliku perspektivu političkoga involviranja Rusije na ovom području, ne veću od nekakvih folklornih naznaka.
Davor Gjenero: To nije nemogući scenarij. Ako Srbija nastavi ovaj tip politike koji se ocrtava zadnjih mjeseci, onda je taj scenarij moguć. Međutim, pitanje je u kojoj će mjeri Rusija biti zainteresirana za političko involviranje u balkanske procese i u kojoj mjeri ima logistiku za tako nešto. S druge strane, treba imati u vidu da su sve zemlje koje okružuju Srbiju svoju perspektivu potražile u europskoj integraciji i euroatlantskim sigurnosnim strukturama tako da ne vidim nekakvu veliku perspektivu političkoga involviranja Rusije na ovom području, ne veću od nekakvih folklornih naznaka.
Omer Karabeg: Da porazgovaramo malo o mogućnim tačkama nestabilnosti. Vi ste, gospodine Joviću, kao jednu od takvih tačaka naveli Makedoniju.
Dejan Jović: Znam da kolega Đenero tvrdi, to je napisao u jednom svom tekstu, da postoji kosovski narod i da Albanaci sa Kosova nemaju želju da se ujedine s Albanijom. Ako je to točno, onda nije sasvim nužno da u Makedoniji dođe do destabilizacije. Međutim, ja moram reći da sam skeptičan prema tome jer, koliko znam, simboli albanskog nacionalizma korišteni su potpuno jednako u svim dijelovima regiona gdje Albanci žive. Vidjećemo kako će se prihvatiti ova nova zastava Kosova i da li će biti doživljena kao nametnuta, ili će biti istinski podržana. Albanci su u bivšoj Jugoslaviji vrlo žestoko demonstrirali da sačuvaju albansku zastavu i albanski nacionalni praznik 28. novembar, to se događalo bez obzira živjeli oni na Kosovu ili u zapadnoj Makedoniji. Meni se čini da bi Albanci u zapadnoj Makedoniji mogli vidjeti priznanje Kosova kao veliki uspjeh albanskog nacionalizma i da bi slijedom toga mogli pokušati tražiti daleko veća prava i možda čak i teritorijalnu autonomiju, ako ne i više od toga i u Makedoniji.
Gjenero: Meni se čini da je pitanje političke budućnosti regije u dobroj mjeri ovisno o tome kakvu će odluku donijeti biračko tijelo u Srbiji.
Davor Gjenero: Gospodin Jović je točno, precizno i kratko definirao moju poziciju. Čini mi se da je to jedina pozicija koja garantira stabilizaciju regije. Ja sam prilično optimističan upravo zbog činjenice da je sve što se do sada događalo bilo ograničeno na Kosovo. Na simboličkoj razini pojavila se i ta nova zastava Kosova što mi se čini da je izrazito važno. Kad je riječ o Albancima sa Kosovu i iz Makedoniji, meni še čini da se doista radi o različitim političkim identitetima i da ono što je Ohridskim sporazumom postignuto u Makedoniji jednostavno treba implementirati. Zbog toga ne bih rekao da Makedoniji prijeti nekakva nova eskalacija makedonsko-albanskog sukoba. Čini mi se da je za stabilizaciju Makedonije puno važnije prevladavnje vrlo evidentnog pokušaja negiranja makedonske nacije i blokiranja makedonskih pokušaja približavanja euroatlantskim političkim i sigurnosnim strukturama od strane Grčke nego nešto što je gospodin Jović nazvao pobjedom albanskog nacionalizma.
Omer Karabeg: Mislite li, gospodine Joviću, da bi Makedonija uskoro mogla da prizna nezavisnost Kosova?
Dejan Jović: Makedonska vlada je od sticanja nezavisnosti uvijek bila dvonacionalna i vladajuća makedonska stranka uvijek mora voditi računa o albanskom koalicionom partneru. Vidim da u Hrvatskoj to nije baš uvijek bilo slučaj. U Hrvatskoj je, primjerice, Samostalna srpska demokratska stranka, koalicijski pratner HDZ-a, tražila da se Kosovo ne prizna, ili ne bar tako brzo. To je bilo ignorirano. Ja mislim da je u Makedoniji nemoguće ignorirati volju albanskih političkih partija na način na koji se to u Hrvatskoj uradilo ovog puta zbog činjenice da 25 posto stanovništva čine Albanci, da se to stanovištvo sada osjeća veoma moćnim jednim dijelom zbog toga što je došlo, kako sam rekao, do uspjeha albanskog nacionalizma, a drugim dijelom zato što vide Sjedinjene Države i NATO kao svoje saveznike.
Davor Gjenero: Ja bih korijene toga što će Makedonija vjerojatno vrlo brzo priznati neovisnost Kosova tražio na drugoj strani. Makedonija je, kao što znate, podupirala Ahtisarijev plan isto tako kao i Hrvatska. Kad je, pak, riječ o poziciji srpske manjinske stranke koja je u koaliciji sa najvećom hrvatskom parlamentarnom strankom, Srpska demokratska samostalna stranka mogla je da je htjela blokirati priznanje Kosova jer po koalicijskom sporazumu vlada odlučuje konsenzusom. Bilo je dovoljno da njihov potpredsjednik vlade glasuje protiv te odluke, pa da ona ne može biti donesena. To bi, naravno, onda značilo raskidanje koalicije jer je u Hrvatskoj uspostavljena politička volja da se neovisnost Kosova prizna. Čini mi se da bi stavljanje veta na odluku o priznavanju Kosova bio nedgovoran potez jer se ne radi o zaštiti prava srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj. Koalicija između HDZ-a i SDSS-a sklopljena je na osnovi programa zaštite manjinskih prava. Otkazivati, pak, koaliciju zbog nečega što ne spada u taj sklop pitanja značilo bi da SDSS ne nastupa kao stranka koja štiti prava srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj i da se opredijelila zastupati interes susjedne države.
Dejan Jović: Ne radi se uopće o tome zbog kojeg bi se pitanja mogao raskinuti sporazum između SDSS-a i HDZ-a. Radi se o poštivanju koalicijskih partnera koji imaju autonomno pravo da određuju prioritete svoje politike. Pitanje je ima li HDZ pravo, ako SDSS kaže da se s nečim ne slaže, jednostavno to zanemariti. Uostalom, HDZ to radi ne samo u odnosu na SDSS, nego, bojim se, da je to radio i u odnosu na druge koalicijske partnere u ovoj vladi i u nekim prethodnim vladama. Za mene je to daleko više sporno nego samo pitanje da li je zbog priznavanja Kosova trebalo razvrgavati koaliciju.
Davor Gjenero: To je pitanje koje nema veze s Kosovom nego sa političkom i koalicijskom kulturom. Budući da je u Hrvatskoj uspostavljen vrlo širok politički konsenzsus o nužnosti priznanja Kosova, u kome su učestovale sve političke stranke osim SDSS, ne vjerujem da bi u takvim okolnostima SDSS imao manevarski prostor za pokušaj mijenjanja dominantne nacionalne politike.
Dejan Jović: Potpuno je irelevantno koje pitanje SDSS, ili bilo koji koalicijski partner, smatra bitnim, to je na njima da odluče, a na ostalim članovima koalicije je da to poštuju.
Omer Karabeg: Da se zadržimo na Bosni i Hercegovini. Dosta se govorilo da bi Republika Srpska mogla da krene putem Kosova i zatraži nezavisnost, što bi bio kraj Bosne i Hercegovine. Međutim, čini se da je ta retorika u Republici Srpskoj u posljednje vrijeme dosta splasnula.
Dejan Jović: Ja mislim da u Bosni i Hercegovini neće biti nekih većih potresa i da će se održavati relativna stabilnost. Ne vjerujem da bi moglo biti nekih dramatičnih preokreta.
Davor Gjenero: Potpuno se slažem sa gospodinom Jovićem, samo bih dodao da mi se čini da je, kada je riječ o globalnoj politici, bilo racionalno najprije u potpunosti konsolidirati demokratsku, samoodrživu Bosnu i Hercegovinu, pa tek onda krenuti u konsolidacije drugih regija.
Omer Karabeg: Kakva će biti sudbina sjevernog Kosova koje Beograd potpuno kontroliše? Da li će status tog dijela Kosova biti stalni izvor sukoba između Albanaca i Srba?
Dejan Jović: Da, mislim da će biti izvor sukoba i mislim da se ne može očekivati mirna reintegracija na način kako se to događalo u Hrvatskoj 1997. i 1998. godine. Mislim da će situacija, kakva je tamo sada, još prilično dugo vremena ostati. Ne vidim načina da se tamo postigne nekakva promjena.
Omer Karabeg: Mislite li da postoji mogućnost podjele Kosova?
Dejan Jović: To je stvar eventualnog političkog dogovora koji bi morao uključivati više strana, ne samo Kosovo i Srbiju. U to bi morala biti involvirana međunarodna zajednica i vjerovatno čak i Albanija.
Davor Gjenero: Meni se čini da će posljedice politike Beograda na poziciju Srba na Kosovu biti izrazito teške. Hrvatska i danas osjeća posljedice Miloševićeve i Tuđmanove politike. Srpska maninjska zajednica još uvijek nije politički integrirana, veliki dio države, gdje su živjeli njeni pripadnici, je depopuliran i isključen iz društvenog razvoja, a velika skupina ljudi živi u posvemašnjoj socijalnoj isključenosti. Meni se čini da je pitanje političke budućnosti regije u dobroj mjeri ovisno o tome kakvu će odluku donijeti biračko tijelo u Srbiji, a još više o tome kako će se postaviti srbijanska politička elita. Naravno, scenarij koji će slijediti neće biti onaj koji se dogodio u Hrvatskoj. Ja sam bio izraziti zagovornik onog, nažalost, nikad neprihvaćenog plana Z4 i čini se da je to bila zadnja šansa da se održi živim jedan dio Hrvatske koji je danas mrtav. Jer danas, kad se vozite od Karlovca ili Siska prema moru, prolazite kroz spaljenu i praznu zemlju. To je strašno.
Omer Karabeg: Može li se desiti da Srbi sa sjevernog Kosova dožive sudbinu Srba iz Hrvatske?
Davor Gjenero: Ja se nadam da se neće dogoditi takav scenarij, ali ne vidim racionalan scenarij njihove političke i socijalne integracije, nečega što bi ličilo na mirnu reintegraciju Podunavlja u Hrvatskoj.
Jović: Ne bih volio da na Ibru dobijemo neku vrstu Berlinskog zida, što bi bio rezultat potencijalalnog sudaranja Rusije i Amerike.
Dejan Jović: Ne, to se ne može dogoditi, jer su okolnosti drukčije. Kao što sam prije spomenuo, tu se ne radi samo o involviranosti Srbije i Kosova, odnosno Srba i Albanaca, već i o involviranosti Amerike i Rusije, i, na žalost, manjim dijelom Evropske unije. Kažem - na žalost, jer sam zagovornik širenja Evropske unije, a ne ponovne infiltracija Amerike i Rusije u Evropu, što bi praktično značilo ponavljanje scenarija koji je završen 1989. godine. Ne bih volio da na Ibru dobijemo neku vrstu Berlinskog zida, što bi bio rezultat potencijalalnog sudaranja Rusije i Amerike.
Omer Karabeg: Mislite li da će se problem Kosova pretvoriti u takozvani zamrznuti konflikt, kao što je to slučaj sa Abhazijom, Osetijom i Nagorno-Karabahom?
Dejan Jović: Takva mogućnost postoji. Možda bi bilo i bolje da se taj konflikt malo zamrznuo prije ove odluke o nezavisnosti, pa da imamo situaciju kakva je na Cipru. Tamo postoji višedecenijski latentni konflikt koji je kontroliran. Nije bilo žurbe kao u slučaju priznavanja nezavisnosti Kosova, gdje se Americi posebno žurilo. Ja ne mislim da je zamrznuti konflikt nešto loše ako je on alternativa otvorenom konfliktu u kome ljudi stradaju. To je u ovom slučaju i najizglednije rješenje i, po mom mišljenju, nije čak niti najlošije.
Davor Gjenero: Ne bih precjenjivao ulogu rivaliteta Moskve i Washingtona na ovim prostorima. Ccini mi se ipak da bi cijeli taj projekt, započet Ahtisarijevim planom, mogao dovesti do nekakvog oblika političkog integriranja ovog prostora. Ako Beograd prestane izazivati napetosti u srpskim enkalvama, ako prestane poticati želju da se taj dio teritorija Kosova otcijepi, mogao bi se u dugoročnoj perspektivi uspostaviti dijalog između albanske i strpske nacionalne zajednice. Kratkoročno i srednjoročno - vrlo vjerojatno ne.
Dejan Jović: Gospodin Djenero stalno insistira na isključivoj odgovornosti Beograda. Ja mislim da historijski gledano, a i u aktualnom smislu, odgovornost za sukobe između Albanaca i Srba ne snosi samo jedna strana. Ne bismo smjeli zanemariti odgovornost radikalnog albanskog nacionalizma. Konflikt nije samo potican iz Beograda, nasilje je organizovala i druga strana. I naravno, tu ne treba zaboraviti ni međunarodni element.
Davor Gjenero: Meni se čini da u ovom trenutku glavnu odgovornost za stabilnost snosi Beograd. Ne vidim da Priština vuče radikalne poteze. A čini mi se da i Tirana na svaki način želi da izbjegne scenarij koji joj se neki nudi iz Beograda - da preuzmu odgovornost za Prištinu i da onda počne dijalog o diobi teritorija. Tirana je svjesna da bi za Albaniju to bio vrlo opasan scenarij koji bi vodio destabilizaciji regije. To bi onda moglo potaknuti secesionizam u Makedoniji, pa možda i u Crnoj Gori, i to bi onda bez sumnje dovelo do tektonskog poremećaja na Balkanu.
Dejan Jović: Podsjetio bih gospodina Djenera da je u posljednjih sedam, osam godina bilo slučajeva kada se albanski nacionalizam poslužio nasiljem. Znate da je marta 2004. na Kosovu došlo do nasilja u kome je bilo i žrtava, a to nije bilo izazvano izvana. Ne treba također zaboraviti da je 2001. godine došlo do nasilja u Makedoniji koje su organizirale radikalne albanske snage. Ne možemo garantirati niti za Beograd niti za Prištinu da u nekoj budućnosti neće prevladati radikalne snage.
Omer Karabeg: I na kraju, u zaključku, da li se nezavisnošću Kosova riješava, kako neki tvrde, posljednji preostali problem Balkana, ili takvo rješenje može dovesti do nestabilnosti i novih konflikata?
Davor Gjenero: Naravno da još uvijek ništa nije riješeno. Samo mi se čini da bez priznavanja Kosova nema ni mogućnosti za političku i ekonomsku stabilizaciji regije što je preduvjet za njenu integraciji u Evropsku uniju.
Dejan Jović: Po mom mišljenju priznanje nezavisnosti Kosova otvara nova pitanja i nove probleme i u srpsko-albanskim odnosina i u regiji, a, kao što smo vidjeli, ne rješava pitanje njegovog statusa, jer nezavisnost Kosova nije priznala trećina zemalja Evropske Unije i većina članica Ujedinjenih nacija. Slažem se sa ocjenom, koju je nedavno dao bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan, da je taj potez bio preuranjen.