Od Berlina do Pekinga
Otvaranje Olimpijskih igara u Berlinu, 1936.
09.04.2008
Olimpijska baklja kao vandredna vijest. Olimpijski plamen čuvan bolje nego američki predsjednik na svojim putovanjima. Dvije stvari koje su bile nezamislive sve do 2008. godine, u kojoj je Kina domaćin Ljetnih olimpijskih igara.
Nevjerojatno, ali istinito. Uzalud se službenici Olimpijskog komiteta skoro svakodnevno trude objasniti kako je Olimpijska baklja simbol jedinstva i sloge medju ljudima, bez obzira na boju kože, religiju, naciju, politika je jača. Olimpijska baklja je postala predmet uličnih borbi na svom putu od Pekinga, preko svijeta i natrag u Kinu, gdje se vlast bori protiv nezavisnosti Tibeta.
Počelo je u Londonu, nastavilo se u Parizu, a potom i u San Francisku. Prvi put u povijesti modernih olimpijskih igara olmpijski plamen se morao skriti u podzemnoj željeznici, dvospratnom londonskom autobusu ili onom običnom pariškom. Hiljade ljudi, naoružano tibetanskim zastavama, iskoristilo je prolazak Olimpoijske baklje da javno iskažu svoje neslaganje s kineskom politikom prema Tibetu.
Kina je dovedena u neugodan položaj. Grandiozni planovi skoro ispunjeni, novi velelepni stadioni, najveći ikad vidjen aerodrom, … sve badava. Umjesto niza pozitivnih slika iz same Kine, svijet obilaze one u kojima ljudi pokušavaju vatrogasnim aparatom ugasiti plamen. Zvanični Peking oštro protestira, bune se protiv "sabotaže" Olimpijskih igara. Paralelno medjutim ne odustaju od borbi protiv, kako ih nazivaju tibetanskih separatista.
Ni kineski zvaničnici, ni oni iz Medjunarodnog olimpijskog komiteta ne vide razloga da se putovanje Olimpijske baklje skrati. Niti iko iz cijelog svijeta pomišlja bojkotirati Igre u Kini zbog patnji Tibeta. Sportski časnici čak i ne razmišljaju o tome da "put harmonije" kako su Kinezi nazvali putovanje baklje svijetom, zapravo služi zvaničnom Pekingu da na domaćoj sceni prikaže kako niko nema ništa protiv gušenja tibetanskog ustanka.
Nije, uostalom, prvi put da se Olimpijske igre koriste u političke i propagandne svrhe. Majstorski je to učinio Hitlerov ministar za propagandu Joseph Goebbels 1936. kada je i otvaranje i čitav tok igara bio kompletno "okićen" najcrnjojm naci propagandom. Upravo ovaj primjer koriste i danas mnogi kao opravdanje za učestvovanje na kineskim igrama. Kažu, i tada je u vrijeme Hitlera nekoliko zemalja bojkotiralo Igre u Njemačkoj. Jedino što se postiglo jeste da su neki vrhunski sportisti, zbog odsustva, ostali bez medalja.