Radio Slobodna Evropa

Delegacija Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH posjetila je Izbjegličko-prihvatni centar Salakovac u Mostaru, gdje su smještene izbjeglice, tražitelji azila i osobe pod privremenim prihvatom. Upravnik Edin Denjo o ovom centru kaže:

«Izbjeglički centar u Salakovcu pripada Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Njegova namjena je – briga o priznatim izbjeglicama u BiH. Međutim, pošto nema dovoljno mjesta u azilantskom centru u Rakovici kod Sarajeva, Ministarstvo sigurnosti je zajedno sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH donio odluku da jedan dio tražioca azila bude u našem kampu. Oni svi tu imaju normalne uslove. Pored smještaja, imaju osnovni paket hrane, higijenski paket i 15 maraka po glavi za svježu hranu. Trenutno je oko 220 ljudi u centru, međutim više je tražioca azila, a jedan broj izbjeglica je priznat. Odlazak u treće zemlje određuje UNHCR. Svake godine, zemlje koje žele da prime određen broj stranaca dostave spisak UNHCR-u, a onda UNHCR određuje koji ljudi ispunjavaju uslove za odlazak u treće zemlje.»

Na pitanje da li neke od osoba koje su smještene u Salakovcu traže azil od bosanskohercegovačkih organa vlasti, upravnik Denjo kaže:

«Sve je to još u procesu, jer svi tražioci azila moraju biti intervjuisani u Ministarstvu sigurnosti. Ministarstvo sigurnosti onda određuje da li oni ispunjavaju uslove za azil. Nažalost, nekoliko njih je dobilo negativne odgovore, što znači da ne ispunjavaju uslove. Međutim, oni imaju pravo da se žale Vrhovnom sudu BiH, koji onda donosi konačnu odluku o njihovom statusu. Oni tvrde da se ne smiju vratiti, da im povratak nije siguran. Oni ljudi koji su ispunjavali su dobili azil i imaju sva prava kao i bilo koji građanin BiH – imaju pravo na zdravstveno osiguranje, imaju pravo da se prijave na biro rada i tako dalje.»

Jedna od stanovnica izbjegličko prihvatnog centra Salakovac sa Kosova ističe:

«Ovdje smo godinu dana. Od 2001. godine, kada smo došli u Bosnu i Hercegovini, promijenili smo nekoliko izbjegličkih kampova – Rakovicu, Brezu, Petrovac. Ovdje nam je najbolje. Prema nama se jako lijepo odnose kako ljudi s kojima živimo, tako i upravnik. Tokom dana heklamo, šijemo… Djeca idu u školu, u obdanište.»

Najveći broj stanovnika Salakovca je u statusu traženja azila, dok je njih 26 dobilo izbjeglički status, izjavio je ministar za ljudska prava i izbjeglice Safet Halilović:

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je ove godine samo za povratak, zahvaljujući i podršci Predsjedništva koje je formalni predlagač budžeta, osiguralo preko 50 miliona maraka, što je dvostruko više nego u svih osam godina zajedno koliko postoji Ministarstvo.

«Ovdje se nalazi oko 210 osoba, od kojih su 120 djeca. Najveći broj njih je u statusu traženja azila, a 26 je dobilo izbjeglički status. Tih dvadeset-šestoro je u potpunosti u našoj nadležnosti – mi im osiguravamo zdravstvenu zaštitu, ishranu, školovanje djece i tako dalje. Kao što znate, upornim zalaganjem smo uspjeli da osiguramo značajnija sredstva za rad ovog ministarstva. Postoji veliki broj povratničkih pitanja, povratničkih problema i tako dalje. Imamo zvanično registrovanih 40.000 porodica odnosno 136.000 ljudi koji žele da se vrate u svoje domove širom BiH. Za tako nešto su potrebna ogromna materijalna sredstva. Na državnoj razini je do prošle godine za te namjene izdvajano milion do tri miliona maraka. Bilo je izdvajanja i na nivou entiteta. Ta sredstva su udruživana kroz takozvani Fond za povratak i od njih je vršena i rekonstrukcija stambenog fonda i tzv. održivi povratak i sve druge potrebe povratnika. U aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma se govori o reintegraciji države i društva BiH, dakle da BiH ostane multietnička, da njeni narodi budu konstitutivni na cijelom njenom prostoru. Iz tog proizlaze političke implikacije da svaki građanin, bez obzira na svoju etničku pripadnost, ima jednaka prava. U ove tri godine moramo da uložimo dodatni napor u reintegraciju, a reintegracija se može postići samo većim povratkom. Zato smo ove godine osigurali mnogo više sredstava nego do sada. Naime, vi znate da je ovo ministarstvo osnovano 2000. godine. Prvih godina je izdvajano do tri miliona maraka, sledećih godina milion do dva miliona maraka. Ove godine smo samo za povratak, zahvaljujući i podršci Predsjedništva koje je formalni predlagač budžeta, osigurali 32,5 miliona maraka, 10 miliona za elektrifikaciju, 10 miliona za Srebrenicu, šest miliona za djelovanje ministarstva. Dakle, to je preko 50 miliona maraka, što je dvostruko više nego u svih osam godina zajedno koliko postoji ministarstvo. Naravno, to ni izdaleka nije onoliko koliko nam treba da riješimo sva ova pitanja. Osiguraćemo sredstva od dva miliona maraka i za neke interventne potrebe.»

Država sve više preuzima odgovornost

O tome koliko stranaca trenutno u Bosni i Hercegovini pokušava riješiti svoj status, govori pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice Mario Nenadić:

«Pored toga što Bosna i Hercegovina ima ogroman problem sa zbrinjavanjem svojih državljana povratnika – oko 1.200.000 izbjeglica i oko 1.000.000 raseljenih osoba je stanje koje smo zatekli nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma – već 12 godina smo takođe zemlja, koja, kao i većina drugih zemalja u svijetu, u skladu sa međunarodnim konvencijama (Konvencija o zaštiti izbjeglica i Konvencija o ljudskim pravima), prihvata veliki broj izbjeglica stranih državljana. U periodu od 1995. godine do danas primili smo preko 75.000 izbjeglih osoba, uglavnom iz zemalja regiona. U vremenu od 1993. do danas u BiH je iz Hrvatske izbjeglo oko 40.000 Srba. Iz Srbije i Crne Gore ili tadašnje SR Jugoslavije smo imali oko 35.000 izbjeglica – Bošnjaka iz Sandžaka, Albanaca sa Kosova i drugih dijelova, Roma… Pored ovog izbjegličkog talasa iz regiona, imamo i određen broj izbjeglica iz država kao što su Alžir, Tunis i druge. Trenutno u BiH imamo 3.000 do 4.000 osoba koje još uvijek tragaju za svojim statusom. Kao što vidite i ovdje, od 211 osoba u centru, njih 26 ima izbjeglički status. Dakle, znatno veći broj osoba je u potrazi za statusom, koje su u proceduri. Procedura izbjegličkog statusa, priznavanje izbjegličkog statusa traje relativno dugo. Što je dobro, jer izbjeglice ne bivaju po automatizmu deportovane iz BiH, nego, u skladu sa konvencijama, ima nekoliko oblika zaštite tih ljudi. Prvo prođu kroz prvostepeni, pa kroz drugostepeni postupak. Pa ukoliko njihovoj žalbi nije udovoljeno, imaju pravo da vode i upravne sporove, dakle jedna kompletna zaštita. Da državama tim osobama ne bi nanijela štetu, u to je uključen UNHCR.
U pravnom sistemu BiH, zajedno sa UNHCR-om Ministarstvo sigurnosti vrši priznavanje statusa. Nakon priznavanja statusa, izbjeglica dolazi kod nas u ministarstvo sa legitimacijom sa pridijeljenim statusom i mi smo dužni da vodimo računa o tome da ta osoba ima pristup svojim pravima. To podrazumijeva osiguranje smještaja, ishrane, zdravstvene zaštite, socijalne zaštite, obrazovanja i sve drugo što imaju i svi građani BiH. Dakle, u potpunosti poštujemo međunarodne konvencije. Ono na šta mi ne možemo uticati, to je činjenica da većina ovih ljudi želi da ode u treće zemlje. Svjesni su da BiH ima svojih problema. Većina njih, u anketama koje sprovodimo, izjašnjava se da bi htjeli ići u treće zemlje. To nije nadležnost BiH. Postoje međunarodne konvencije, postoje međunarodni programi, prihvati i zbrinjavanja po tim programima. Naše je da brinemo o njima dok su u Bosni i Hercegovini i odgovorno tvrdimo da ćemo to ispoštovati i da ćemo o ovim ljudima voditi brigu kakvu oni zaslužuju.» Koliko BiH, zajedno s misijom UNHCR, izdvaja novca za finansiranje održavanje izbjegličkih azilantskih centara? «Kroz programe Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i UNHCR-a se izdvaja otprilike tri do četiri miliona konvertibilnih maraka. Ranije je o tome u potpunosti brinuo UNHCR. Međutim, mi kako jačamo kao država, sve više preuzimamo odgovornost i sada već dijelimo troškove pola-pola. U narednih godinu dana planiramo da u potpunosti preuzmemo finansiranje i kao svaka druga zemlja samostalno vodimo računa o ovoj našoj međunarodnoj i ustavnoj zadaći.»

Uz Međunarodni dan Roma

Obilježavajući Međunarodni dan Roma, pripadnici ove nacionalne manjine u BiH su ponovo ukazali na problem ostvarivanja prava na dom. Njihova udruženja se pozivaju i na Izvještaj komesara za ljudska prava Vijeća Evrope, koji je konstatovao da se među 16 zemalja Evrope u kojim su očigledna kršenja prava na dom Roma nalazi i BIH.

Predsjednica udruženja Romkinja «Bolja budućnost“ iz Tuzle, Indira Bajramović, kaže:

«Sve nevladine romske organizacije su nezadovoljne stambenom situacijom Roma u BiH. Imamo puno neriješenih stambenih pitanja kad je u pitanju romska populacija. Preko 70 posto romske populacije je stambeno neobezbijeđeno. Naše udruženje je zajedno sa UNHCR-om i donekle opštinskim vlastima, s teškom mukom uspjelo smjestiti šest romskih porodica u zgradi UNHCR-a. Tih šest porodica je prvobitno trebalo ići u izbjeglički kamp, međutim izbjegli i raseljeni koji su tu već bili smješteni nisu pristali na to da žive zajedno s Romima. Dakle, radilo se o otvorenoj diskriminaciji. Romi, koji su bili pripadnici Armije BiH, ne mogu ostvariti ni pravo na nepovratni kredit koji dobivaju demobilisani borci, jer se traži potvrda vlasništva nekretnine, a zna se da Romi žive u nelegalno napravljenim naseljima odnosno u nekakvim straćaricama. Htjeli bi kredit da poprave i takve objekte, međutim ne mogu ih dobiti. Nismo zadovoljni ni načinom rješavanja slučaja Butmira. Jedini pozitivan primjer su Zavidovići, gdje će se praviti objekti za romsku populaciju. Međutim, to je samo kap vode u moru stambenih problema romske populacije. Trenutno je u toku izrada akcionih planova za zdravstvenu zaštitu, zapošljavanje i stanovanje. Kad se ti akcioni planovi prihvate, moći ćemo raditi na rješavanju ovih problema.»

Povezani istim usudom

Jedna od najvećih tamnih mrlja na obrazu Bosne i Hercegovine su kolektivni izbjeglički centri, u kojima još uvijek živi preko 7.000 ljudi. Dva od tri takva centra, koji postoje u sarajevskom kantonu, posjetila je naša reporterka Selma Boračić:

Danijel Kenjić već 7 godina živi sa majkom u sobici bivše kasarne u Istočnom Sarajevu. Završio je srednju ugostiteljsku školu, ali još uvijek nigdje ne radi:

„Stalno nam govore da se strpimo - iz mjeseca u mjesec. Rekli su nam sad do marta. Evo mart je i prošao... Ne znam do kada više s ovim bezobrazlukom. Ne znam zašto ja, kao i svi moji vršnjaci, ne bih mogao da imam svoj stan, svoje WC, svoju sobu, da imam bar neku svoju slobodu, a ne ovdje - ja moram izaći, ili mama mora izaći da bismo se presvukli ili ja ili ona, ili da bi se neko od nas dvoje okupao u sobi jednoj. Ne znam šta reći više na to.“

Uslovi u kojima žive u kolektivnom centru su katastrofalni, ističe Danijelova majka Jela Kenjić:

„Nemamo kupatila gdje se kupamo. Uslovi su nikakvi, tako da mi maltene, ja se izvinjavam što moram ovako da kažem, se mi kupamo gdje boravimo.“

U ovom centru smješteno je 14 porodica koje su prije rata živjele u iznajmljenim stanovima, te nisu imale lične imovine. Jedna od njih je i Dragica Mitrović, kojoj ni nakon moždanog udara nije obezbijeđen bolji smještaj:

„Nisam imala gdje, plata je bila mala, djeca se školovala. Uslovi su bili takvi da nisam mogla nigdje drugo nego ovdje. I oni su mi izašli u susret, dali su mi ovdje. Ovdje sam dobila moždani udar.“

Nadomak Sarajeva, u naselju Hrasnica nalazi se kolektivni centar u kojem jednu prostoriju već pet godina dijele Dika Sofović iz Višegrada i Zelka Šabanović iz Žepe:

„A eto fino je nako, fino, ali oduljilo se. Ono nije loše, imamo struju, imamo grijanje, imamo vodu, imamo mašine za pranje, sve imamo što se tiče toga. A što se tiče nabavke, nabavljaj, snalazi se, što imaš i jedi, što nemaš... Doduše i dobivamo češće, barem tokom Bajrama dobivamo pakete, kurbana dobijemo, more nam biti i po godinu dana da trošimo.“

„Mi se slažemo fino, mislim nismo se svađale vala. Eto ja nekad zamislim da je moja majka, pa onda sa njom pričam. Ono nezgodno je - tjeskoba. Bogami, nekad ovako oko WC-ova, šta ja znam, začepe se, eto ono znaš. Neka prljavština naiđe, ali eto nekako se to sve prebrodilo i eto preživljavaj.“

U Kantonu Sarajevo i 13 godina nakon rata rade tri kolektivna centra u kojima je smješteno 75 porodica, koje čekaju na povratak svojoj kući, i pitaju se hoće li ga dočekati. O mjerama kantonalnog Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice govori pomoćnik ministrice Mehemed Kaltak:

„Kad dajemo sredstva i vršimo sanaciju prvenstveno radimo porodicama koje se nalaze u kolektivnom centru, da njih riješimo, pa tek onda ove ostale koji nisu u kolektivnim centrima, tako da planiramo i sve su pretpostavke da će vrlo mali broj porodica, raseljenih lica do kraja ove godine ostati u kolektivnim centrima. Uglavnom će ostati oni koji još uvijek nemaju uslova da im se može raditi sanacija u RS-u, a to je što je nedostatak infrastrukture, što je nemoguć prilaz još uvijek njihovim objektima, gdje nema povratnika itd.“

Širom BiH danas u kolektivnim centrima i u čovjeka nedostojnim uslovima živi oko 7.000 izbjeglih i raseljenih osoba. Govori predsjednica Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih BiH Mirhunisa Zukić:

„Svakako da je sramota društva. Kada mi vršimo analize i drugih međunarodnih organizacija koje koriste novac za rješavanje kolektivnih centara, mislimo da bi bilo racionalnije da se sav taj novac nađe na jednom mjestu i da se konačno ovo ruglo u BiH riješi.“

I dok jedni životare dijeleći istu prostoriju sa potpunim neznancima s kojima ih je povezao isti, tužni usud, na sramotu zemlji, sa druge strane oni na čiju su brigu povjereni lagodno uživaju na zadnjim sjedištima preskupih limuzina, uz vozače, tople i ukusne obroke, te mekane fotelje.

Adrese različite, a tuga ista